Svojevremeno su političke stranke imale svoja čvrsta socijalna uporišta: socijalisti i komunisti gradsku radničku klasu, seljačke stranke selo i seljake, konzervativne stranke aristokraciju i više slojeve... Ustaški pokret držao je hrvatskog seljaka svojim socijalnim i političkim uporištem (vidi Ustaška načela, točka 14). Danas političke stranke više nemaju socijalna uporišta. Danas su uporišta svih hrvatskih stranaka goli interesi. Od ideologija ostale su urušene fasade, prazna brbljanja i, eventualno, simbolika prepoznavanja. Izuzev ekstremističkih desno nadrkanih hordica svi se guraju u politički centar, iako uopće nije jasno što je to, pa se ondje onda nadmudruju tko je veći domoljub... Mo'š mislit'. Kad se dočepa vlasti, urušavanje društva i očajna neučinkovitost države, se uglavnom promatra i eventualno nadzire. Glavni posao je trgovina utjecajem, diskretna prostitucija uloge i položaja, zapošljavanje rodijaka, besramna zloporaba privilegija, život na državni račun, putovanja zbog dnevnica, a ne svrhe, itd, itd...
Brodska i hrvatska politička i gospodarska klasa isto razmišljaju. Glavni je cilj dokopati se neke društvene uloge i funkcije, sinekure i privilegije, provizijsko korupcijske prilike... potom se uklopiti u interesnu koteriju i kopati isključivo u osobnom interesu ili interesu pripadajućeg klana. Za zajedništvom i solidarnošću samo se politički licemjerno vapi (par exemple, na državnoj razini, KGK). U svakodnevnoj praksi i jedno i drugo dramatično izostaje i gubi se jer se ne instituicionalizira. Za razliku od užih i pojedinačnih interesa koji se čvrsto osiguravaju pravno, redarstveno, zaštitarski, nametnutom praksom, usađivanjem u navike... Takovim, tipično kapitalističkim načinom, društvo kao zajednica se razgrađuje, ljudi se alijeniraju, atomiziraju, uvlače u sebe i svoje. Društvo i društveni život atrofiraju, stagniraju. Zavladava marazam kao društveno stanje.[1] Interesantno: u Slavonskom Brodu ne.
Povijesno gledano Brod je lokacija u koju hrle pridošlice. Od Eugena Savojskog koji je spalio pola Bosne kako bi u opustjelu Slavoniju doveo tridesetak tisuća izbjeglih šokaca - bosanskih katolika, do Franje Tuđmana koji ga je nadmašio (vidi dvotomnu knjigu P.L. i I.L. Stenogrami o podjeli Bosne). Sklonost i sviklost autohtonog stanovništva Broda na pridošlice bila je uvijek izrazito visoka (vojska iz velike vojarne, radništvo u nekadašnjim velikim industrijskim i poljoprivrednim pogonima...) Uostalom i oni koji se smatraju fetivim Brođanima uglavnom, negdje u podrijetlu, imaju pridošlice.
No, s bosanskim Posavljacima koji su izbjegli u jesen 1992. i zadržali se u Brodu, gledano u duhu stanja i vremena, dogodio se čudan fenomen. Stari Brođani su, naime, polako gubili svoju druželjubivost, zajedništvo i solidarnost. Otuđivali se jedni od drugih i odlazili[2], dok tzv. pridošlice, koji to više nisu jer su ovdje dvadeset i pet godina, pršte od međusobne povezanosti, uzajamnog pomaganja, druženja, zajedništva i solidarnosti. Pune su ih škole, učilišta, kuće, kavane, javni prostori, sportski tereni, Poloj, izletišta, bazeni, udruge, sportski klubovi... Na njihove krstitke, pričesti, krizme, svatove, sprovode... dolazi stotine prijatelja, rodbine, znanaca. Oni tvore novi dobar duh grada. Oni demantiraju tezu kako u sustavu nema dovoljno institucionalnog podsticaja zajedništvu i solidarnosti. Dapače, njihova običajna solidarnost i osjećaj potrebe za zajedništvom višestruko su djelotvorniji jer idu iz unutra. Iz bosanske duše... Kao kod onih potomaka Inka što žive na 3800 metara nadmorske visine, nedaleko Cuzca. Oni svake godine obnavljaju viseći most preko ponora dubokog pedesetak metara kojim teče rijeka Apurimac. Most pletu konopcima napravljenim od neke endemske suhe trave tako da svaka obitelj splete uže koje se potom, s užadima ostalih obitelji, uvezuje u debele konope od kojih se isplete most nad ponorom. U proizvodnji mosta učestvuje dvjestotinjak pripadnika plemena. Most im uopće ne treba. Trebao je kad su spašavali glave od španjolskih konkvistadora. Grade ga, svake godine iznova, jer na taj način učvršćuju zajedništvo i solidarnost.
Sve si nešto mislim: kad bi Grmoja i Kolinda privolili Hrvate da konopcima ispletu Pelješki most, toliko željkovano bratstvo i jedinstvo, pardon, zajedništvo u Hrvata – bi se učvrstilo u pičku materinu.
__________________________________________________
[1] U bivšem kombinatu Borovo radilo je nekad 22 tisuće ljudi. Danas ih radi 700. Mjesecima ne dobivaju plaću i hrane se u kuhinji Caritasa. Vladu i parlament boli nježnik da ne kažem kurac) za njih... oni spašavaju Todorićeve dvorce, otoke, jahte, avione, helikoptere...
[2] Od 1995. do danas Slavonski Brod je napustilo više od 20 tisuća stanovnika koji su u njemu bili prijavljeni boravištem.
Brodska i hrvatska politička i gospodarska klasa isto razmišljaju. Glavni je cilj dokopati se neke društvene uloge i funkcije, sinekure i privilegije, provizijsko korupcijske prilike... potom se uklopiti u interesnu koteriju i kopati isključivo u osobnom interesu ili interesu pripadajućeg klana. Za zajedništvom i solidarnošću samo se politički licemjerno vapi (par exemple, na državnoj razini, KGK). U svakodnevnoj praksi i jedno i drugo dramatično izostaje i gubi se jer se ne instituicionalizira. Za razliku od užih i pojedinačnih interesa koji se čvrsto osiguravaju pravno, redarstveno, zaštitarski, nametnutom praksom, usađivanjem u navike... Takovim, tipično kapitalističkim načinom, društvo kao zajednica se razgrađuje, ljudi se alijeniraju, atomiziraju, uvlače u sebe i svoje. Društvo i društveni život atrofiraju, stagniraju. Zavladava marazam kao društveno stanje.[1] Interesantno: u Slavonskom Brodu ne.
Povijesno gledano Brod je lokacija u koju hrle pridošlice. Od Eugena Savojskog koji je spalio pola Bosne kako bi u opustjelu Slavoniju doveo tridesetak tisuća izbjeglih šokaca - bosanskih katolika, do Franje Tuđmana koji ga je nadmašio (vidi dvotomnu knjigu P.L. i I.L. Stenogrami o podjeli Bosne). Sklonost i sviklost autohtonog stanovništva Broda na pridošlice bila je uvijek izrazito visoka (vojska iz velike vojarne, radništvo u nekadašnjim velikim industrijskim i poljoprivrednim pogonima...) Uostalom i oni koji se smatraju fetivim Brođanima uglavnom, negdje u podrijetlu, imaju pridošlice.
No, s bosanskim Posavljacima koji su izbjegli u jesen 1992. i zadržali se u Brodu, gledano u duhu stanja i vremena, dogodio se čudan fenomen. Stari Brođani su, naime, polako gubili svoju druželjubivost, zajedništvo i solidarnost. Otuđivali se jedni od drugih i odlazili[2], dok tzv. pridošlice, koji to više nisu jer su ovdje dvadeset i pet godina, pršte od međusobne povezanosti, uzajamnog pomaganja, druženja, zajedništva i solidarnosti. Pune su ih škole, učilišta, kuće, kavane, javni prostori, sportski tereni, Poloj, izletišta, bazeni, udruge, sportski klubovi... Na njihove krstitke, pričesti, krizme, svatove, sprovode... dolazi stotine prijatelja, rodbine, znanaca. Oni tvore novi dobar duh grada. Oni demantiraju tezu kako u sustavu nema dovoljno institucionalnog podsticaja zajedništvu i solidarnosti. Dapače, njihova običajna solidarnost i osjećaj potrebe za zajedništvom višestruko su djelotvorniji jer idu iz unutra. Iz bosanske duše... Kao kod onih potomaka Inka što žive na 3800 metara nadmorske visine, nedaleko Cuzca. Oni svake godine obnavljaju viseći most preko ponora dubokog pedesetak metara kojim teče rijeka Apurimac. Most pletu konopcima napravljenim od neke endemske suhe trave tako da svaka obitelj splete uže koje se potom, s užadima ostalih obitelji, uvezuje u debele konope od kojih se isplete most nad ponorom. U proizvodnji mosta učestvuje dvjestotinjak pripadnika plemena. Most im uopće ne treba. Trebao je kad su spašavali glave od španjolskih konkvistadora. Grade ga, svake godine iznova, jer na taj način učvršćuju zajedništvo i solidarnost.
Sve si nešto mislim: kad bi Grmoja i Kolinda privolili Hrvate da konopcima ispletu Pelješki most, toliko željkovano bratstvo i jedinstvo, pardon, zajedništvo u Hrvata – bi se učvrstilo u pičku materinu.
__________________________________________________
[1] U bivšem kombinatu Borovo radilo je nekad 22 tisuće ljudi. Danas ih radi 700. Mjesecima ne dobivaju plaću i hrane se u kuhinji Caritasa. Vladu i parlament boli nježnik da ne kažem kurac) za njih... oni spašavaju Todorićeve dvorce, otoke, jahte, avione, helikoptere...
[2] Od 1995. do danas Slavonski Brod je napustilo više od 20 tisuća stanovnika koji su u njemu bili prijavljeni boravištem.
