Brodskog gradonačelnika dr. Mirka Dusparu okrstio sam šerifom 20. srpnja 2016. u kolumni objavljenoj na sbperiskop portalu. U siječnju 2018. Hrvatski sabor je donio Zakon o lokanoj samoupravi koji su zastupnici, uz asistenciju prepisavačke novinarčadi, prozvali Lex šerif. Jer je ukinuo jedinu legalnu mogućnost rušenja gradonačelnika u tijeku mandata (neizglasavanje proračuna).
Tako su sada hrvatski gradonačelnici, hegelijanskim rječnikom rečeno, zbiljnost Hrvatske običajnosne ideje – običajnosnog duha kao očigledne, samo sebi jasne supstancijalne volje koja o sebi misli i sebe zna, pa to što zna i koliko to zna, također i izvršava.
Hrvatski gradonačelnik je u hrvatskom političkom sustavu kralj Sunce: „Grad to sam ja.“ Roark iz Sin Cityja.
I ne budi lijen, dr. Mirko Duspara spržio je u par mjeseci tri ravnatelja brodskih kulturnih institucija. U holokaustu su nestali Hrvoje Špicer, ravnatelj Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić, Branimir Pešut, ravnatelj Galerije umjetnina i Ivan Stipić, ravnatelj Gradske knjižnice.
Zašto?
Nema zašto.
Zbog toga sam u priču i uveo Georga Wilhelma, jednog od misaonih sastavnica fašistoidnog poimanja države. A sad uvodim i Prima Levija iz logora za istrebljenje u Auschwitzu u kojem je bio zatočen kao dijete. Zapisao je to svoje iskustvo: podno nekog prozora formirao se zamet snijega, Primo izlazi iz barake i želi odlomiti zaleđeni snijeg jer je žedan no, njemački kapo mu to zabranjuje. „Zašto?“ pita Primo. „Hier ist kein warum!“ („Ovdje nema zašto!“) odgovara mu nacist.
To „bez zašto“ lozinka je stanja razorenosti danas najočiglednijeg u novinarstvu. Na primjer, brodski novinari pišu tko, gdje, kada, kako, koliko – no, zašto ne piše nitko. Hier ist kein warum! U palanačkom mikrofašizmu nema zašto. Ustvari ima ga iza leđa: ogovaranje, klevetanje, brbljanje, čakulanje, rekla-kazala... pa je tako Špicer pao jer se kandidirao protiv Duspare na zadnjim izborima za gradonačelnika, Pešut zbog nedoličnog odnosa prema jednoj privatnoj slikarskoj „olimpijadi“ od koje je jedino vrijedio grah s kobasicom gore kod Ljube u Paljevinama, a Stipić jer je supruga gradonačelnikovog prijatelja, koja radi u knjižnici, nezadovoljna svojim postojećim radnim mjestom, naperila na nešto atraktivnije1, a sa Stipićem to nije bilo moguće izvesti... i tako dalje i tome slično.
U sva tri slučaja petljalo se s natječajima: poništavalo, manipuliralo, drkalo s upravnim i stručnim vijećima, itd., itd... doduše, kao i obično, i kao i svuda, i kao i uvijek.2 Upravna vijeća, prema Zakonu o upravljanu javnim ustanovama u kulturi (NN, 96/01), „...imaju tri ili pet članova, od kojih većinu imenuje predstavničko tijelo osnivača iz reda uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika...“ U praksi vijeća postoje kao demokratska fasada s kojom se bjesomučno manipulira. A „uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika“ u njima gotovo i nema.3
Slučaj Stipić je najflagrantniji. Čovjek je rođeni Brođanin. Dragovoljac je Domovinskog rata i hrvatski ratni vojni invalid. Diplomirao je filozofiju i informatologiju, smjer opća informatologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. Godine 2007. diplomirao je na istom fakultetu knjižničarstvo. Trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij informacijskih i komunikacijskih znanosti. Od 2002. do 2007. zaposlen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na poslovima diplomiranog knjižničara u Odjelu zaštite knjižnične građe, Odsjek za restauraciju i mikrografiju. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici procjenjuje, selekcionira i prati restauratorski rad na starim i rijetkim knjigama te organizira radne procedure za reviziju i otpis knjižnog fonda. Od 2009. ravnatelj je Gradske knjižnice Slavonski Brod. Pored administrativnih i menadžerskih poslova unutrašnje reorganizacije rada i poslovanja Knjižnice, osmišlja i pokreće projekt stvaranja zavičajnog digitalnog repozitorija, pilot projekt Virtualne knjižnice, suradnju s fakultetima i veleučilištem, projekt izdavaštva... Aktivira sve slobodne knjižnične resurse, popularizira knjigu i čitanje, a posebnu pozornost usmjerava na rad na području sekundarne knjižnične djelatnosti koristeći raspoloživ društveno-kulturni potencijal Grada, kako bi postupno Knjižnicu, u krizno doba knjižničarstva, učinio ekonomski manje ovisnom te je pretvorio u prepoznatljivo brodsko kulturno središte.
Stipićev zamisaoni i koautorski projekt Leksikon brodskih pisaca akademkinja Dubravka Orajić-Tolić je ocijenila: “...novom paradigmom geokulturološke književne povijesti”, “...remek djelom koje je uvjerilo da se naše shvaćanje književne povijesti, odnosno pisaca i književnosti promijenilo” te “...zlatnim žitom brodskog kulturnog polja”.
Stipić je napravio Bibliografiju članaka o Domovinskom ratu zabilježenih na stranicama lokalnog tiska 1991.-1998. (3911 članaka).
Stipić je izdašno pomagao izdavanje dvije kapitalne knjige o brodskom sportu autora Željka Čeglaja.
Stipić je pokrenuo Zavičajni repozitorij digitalizirane brodske baštine – Brodensia (www.brodensia.hr).
Stipić je u Gradsku knjižnicu unio nov duh uredničkog, nakladničkog i proopćeg kulturnog rada.
Stipić je, na kraju i ne manje važno, ali bizarno4, u okviru projekta “Brod – sveučilišni grad”, sklopio sporazum s veleučilištem u Brodu o studentskoj praksi, razmjeni građe i nabavi udžbenika, popustu na knjižničke usluge, itd. te otvorio novouređeni i novoopremljeni prostor Studijske čitaonice s računalnom infrastrukturom i referentnom građom.
Kandidirao se, normalno, nakon isteka četverogodišnjeg mandata. Bio je daleko jači kandidat u svim parametrima. Od stručnih do društvenih. Nikakve optužbe protiv njega nisu javno obznanjene... Bez ikakvog velikog zašto Upravno vijeće je natječaj poništilo, a potom, ponovno bez zašto, za v.d. ravnateljicu remorkiralo dječju knjigohraniteljicu Ružicu Bobovečki, koja se, također, natjecala, a Stipića, s poluzaposlenom ženom i četvero djece, uvjetno rečeno5, ostavilo na ulici, jer kad se svojevremeno kandidirao za mjesto ravnatelja nije bio član kolektiva. Bobovečka pravno može vršiti dužnost v.d. ravnatelja godinu dana, a onda se (ili ranije) raspisuje novi natječaj.
U odnosu na branitelja i invalida Stipića, njegovo iskustvo u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, razinu školske spreme i dosadašnji vrlo agilni rad u knjižnici, Bobovečka je u svemu inferiorna. Za nju bi Robert Musil i Thomas Bernhardt rekli kako je “bez svojstava”, a ja bih absit injuria verbo dodao i “bez svog stava”. Avatarska Neyitiri. Bit će to crna sreća6, ako joj se na idući natječaj javi netko s magistarskim ili doktorskim zvanjem, a u to može biti više nego sigurna. Uostalom, Stipić već sada, izmjenom Zakona o braniteljima invalidima ima nedostižnu prednost.
I kao i obično, o svemu se govori izuzev o meritumu. A meritum je da nikada brodska kultura i brodske kulturne institucije nisu bile na tako niskim granama. Nikada manje novaca. Nikada toliko otaljavanja, odreknuća, letargične pomirenosti, ravnodušnosti, popuštanja, međusobne šutnje, zavisti i mržnje.7 Nikada manje društvenog interesa i nadzora rada institucija. Nikada toliko prostora ravnateljima i v.d. ravnateljima da raskošno i talentirano šire svoje voljne kapacitete jer im u kućama vlada morbidna atmosfera u kojoj su, uglavnom, svi protiv svih.
Samo jedan podatak u kojem je sadržano sve: primitivnim, ružnim, prljavim i zlim komunistima je trebalo osam godina nakon Drugog svjetskog rata (u kojem je Brod porušen osamdeset posto) da ponovo otvore i naprave novi postav Gradskog muzeja, a upravo teče dvadeset i treća godina od završetka Domovinskog rata, a postava Muzeja Brodskog Posavlja – nema. A netko, tamo nekad reče: “Narod i kulturna baština su jedno.”
_____________________________________________________
OBJASNIDBENE UPOZORBE:
1 „...nesreća je što kod nas nitko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati.“ (Meša Selimović, Derviš i smrt)
2 U slavnim vremenima čišćenja narodnih knjižnica i paljenja i recikliranja tisuća nepodobnih knjiga, podobne ravnatelja za taj posao potvrđivalo je Ministarstvo kulture. Kad je taj posao obavljen sve je prepušteno lokalnim kadrovskim kuplerajima.
3 „Ugledni kulturni i umjetnički radnici“ u Upravnom vijeću Gradske knjižnice su: predsjednica Mihaela Nikoljačić ugostiteljica iz Podvinja, Lidija Mioč, psiholog iz dječjeg vrtića, Marina Zirdum, ing. strojarstva, Davor Cibula, ing. strojarstva i Ljiljana Crnogorac, dipl. knjižničar iz Gradske knjižnice.
4 U jeku grčevitog lobiranja Grada i gradonačelnika za konačnu realizaciju Sveučilišta Brod, nova v.d. ravnateljica, neposredno po ustoličenju, donosi dvije „strukturne reforme“. Prvo, izbacuje ukrasno drvo benjamin s njegovog stalnog mjesta u hladno predvorje i drugo, zaključava rado i frekventno korišteni prostor Studijske čitaonice koju su koristili uglavnom studenti.
5 Tj. nije ga „ostavilo na ulici“ nego mu je ponuđeno UV radno mjesno diplomiranog knjižničara kao da je u hrvatskom radnom pravu radno mjesto nečije privatno vlasništvo pa ga se osobno poklanja. U liberalnoj demokraciji način popune (a ne davanja) slobodnog radnog mjesta regulirano je zakonima, odnosno za isto treba raspisati natječaj. Ako ni zbog čega onda zbog Ustava (jednakost svih građana pred zakonom). Usput, Stipić je već jednom sam izborio (sudskim putem) posao ravnatelja, u sporu protiv gradonačelnika Duspare i to nakon iscrpne borbe od duge dvije godine bez zaposlenja.
6 Ljudi koji nisu dobri stalno se boje da drugi ne bi protiv njih uradili ono što zaslužuju.
7 U Muzeju Brodskog Posavlja stručno vijeće čine: Ivana Artuković Župan, Ivanka Bunčić, Ivanka Cafuta, Mario Kauzlarić, Josip Lozuk, Karolina Lukač, Ivana Maruščak, Lidija Miklik Lozuk i još ne znam tko. Tajnim glasanjem povodom natječaja za ravnatelja ustanove, na koji su se javili aktualna ravnateljica Danijela Ljubičić i Hrvoje Špicer, nitko nije glasao za ravnateljicu, a Hrvoje Špicer dobio je samo jedan glas. Ostali su bili protiv i suzdržani. To je sumasišavša idila koja u muzeju vlada godinama: nitko ni s kim, ništa ni sa čim.
Tako su sada hrvatski gradonačelnici, hegelijanskim rječnikom rečeno, zbiljnost Hrvatske običajnosne ideje – običajnosnog duha kao očigledne, samo sebi jasne supstancijalne volje koja o sebi misli i sebe zna, pa to što zna i koliko to zna, također i izvršava.
Hrvatski gradonačelnik je u hrvatskom političkom sustavu kralj Sunce: „Grad to sam ja.“ Roark iz Sin Cityja.
I ne budi lijen, dr. Mirko Duspara spržio je u par mjeseci tri ravnatelja brodskih kulturnih institucija. U holokaustu su nestali Hrvoje Špicer, ravnatelj Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić, Branimir Pešut, ravnatelj Galerije umjetnina i Ivan Stipić, ravnatelj Gradske knjižnice.
Zašto?
Nema zašto.
Zbog toga sam u priču i uveo Georga Wilhelma, jednog od misaonih sastavnica fašistoidnog poimanja države. A sad uvodim i Prima Levija iz logora za istrebljenje u Auschwitzu u kojem je bio zatočen kao dijete. Zapisao je to svoje iskustvo: podno nekog prozora formirao se zamet snijega, Primo izlazi iz barake i želi odlomiti zaleđeni snijeg jer je žedan no, njemački kapo mu to zabranjuje. „Zašto?“ pita Primo. „Hier ist kein warum!“ („Ovdje nema zašto!“) odgovara mu nacist.
To „bez zašto“ lozinka je stanja razorenosti danas najočiglednijeg u novinarstvu. Na primjer, brodski novinari pišu tko, gdje, kada, kako, koliko – no, zašto ne piše nitko. Hier ist kein warum! U palanačkom mikrofašizmu nema zašto. Ustvari ima ga iza leđa: ogovaranje, klevetanje, brbljanje, čakulanje, rekla-kazala... pa je tako Špicer pao jer se kandidirao protiv Duspare na zadnjim izborima za gradonačelnika, Pešut zbog nedoličnog odnosa prema jednoj privatnoj slikarskoj „olimpijadi“ od koje je jedino vrijedio grah s kobasicom gore kod Ljube u Paljevinama, a Stipić jer je supruga gradonačelnikovog prijatelja, koja radi u knjižnici, nezadovoljna svojim postojećim radnim mjestom, naperila na nešto atraktivnije1, a sa Stipićem to nije bilo moguće izvesti... i tako dalje i tome slično.
U sva tri slučaja petljalo se s natječajima: poništavalo, manipuliralo, drkalo s upravnim i stručnim vijećima, itd., itd... doduše, kao i obično, i kao i svuda, i kao i uvijek.2 Upravna vijeća, prema Zakonu o upravljanu javnim ustanovama u kulturi (NN, 96/01), „...imaju tri ili pet članova, od kojih većinu imenuje predstavničko tijelo osnivača iz reda uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika...“ U praksi vijeća postoje kao demokratska fasada s kojom se bjesomučno manipulira. A „uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika“ u njima gotovo i nema.3
Slučaj Stipić je najflagrantniji. Čovjek je rođeni Brođanin. Dragovoljac je Domovinskog rata i hrvatski ratni vojni invalid. Diplomirao je filozofiju i informatologiju, smjer opća informatologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. Godine 2007. diplomirao je na istom fakultetu knjižničarstvo. Trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij informacijskih i komunikacijskih znanosti. Od 2002. do 2007. zaposlen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na poslovima diplomiranog knjižničara u Odjelu zaštite knjižnične građe, Odsjek za restauraciju i mikrografiju. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici procjenjuje, selekcionira i prati restauratorski rad na starim i rijetkim knjigama te organizira radne procedure za reviziju i otpis knjižnog fonda. Od 2009. ravnatelj je Gradske knjižnice Slavonski Brod. Pored administrativnih i menadžerskih poslova unutrašnje reorganizacije rada i poslovanja Knjižnice, osmišlja i pokreće projekt stvaranja zavičajnog digitalnog repozitorija, pilot projekt Virtualne knjižnice, suradnju s fakultetima i veleučilištem, projekt izdavaštva... Aktivira sve slobodne knjižnične resurse, popularizira knjigu i čitanje, a posebnu pozornost usmjerava na rad na području sekundarne knjižnične djelatnosti koristeći raspoloživ društveno-kulturni potencijal Grada, kako bi postupno Knjižnicu, u krizno doba knjižničarstva, učinio ekonomski manje ovisnom te je pretvorio u prepoznatljivo brodsko kulturno središte.
Stipićev zamisaoni i koautorski projekt Leksikon brodskih pisaca akademkinja Dubravka Orajić-Tolić je ocijenila: “...novom paradigmom geokulturološke književne povijesti”, “...remek djelom koje je uvjerilo da se naše shvaćanje književne povijesti, odnosno pisaca i književnosti promijenilo” te “...zlatnim žitom brodskog kulturnog polja”.
Stipić je napravio Bibliografiju članaka o Domovinskom ratu zabilježenih na stranicama lokalnog tiska 1991.-1998. (3911 članaka).
Stipić je izdašno pomagao izdavanje dvije kapitalne knjige o brodskom sportu autora Željka Čeglaja.
Stipić je pokrenuo Zavičajni repozitorij digitalizirane brodske baštine – Brodensia (www.brodensia.hr).
Stipić je u Gradsku knjižnicu unio nov duh uredničkog, nakladničkog i proopćeg kulturnog rada.
Stipić je, na kraju i ne manje važno, ali bizarno4, u okviru projekta “Brod – sveučilišni grad”, sklopio sporazum s veleučilištem u Brodu o studentskoj praksi, razmjeni građe i nabavi udžbenika, popustu na knjižničke usluge, itd. te otvorio novouređeni i novoopremljeni prostor Studijske čitaonice s računalnom infrastrukturom i referentnom građom.
Kandidirao se, normalno, nakon isteka četverogodišnjeg mandata. Bio je daleko jači kandidat u svim parametrima. Od stručnih do društvenih. Nikakve optužbe protiv njega nisu javno obznanjene... Bez ikakvog velikog zašto Upravno vijeće je natječaj poništilo, a potom, ponovno bez zašto, za v.d. ravnateljicu remorkiralo dječju knjigohraniteljicu Ružicu Bobovečki, koja se, također, natjecala, a Stipića, s poluzaposlenom ženom i četvero djece, uvjetno rečeno5, ostavilo na ulici, jer kad se svojevremeno kandidirao za mjesto ravnatelja nije bio član kolektiva. Bobovečka pravno može vršiti dužnost v.d. ravnatelja godinu dana, a onda se (ili ranije) raspisuje novi natječaj.
U odnosu na branitelja i invalida Stipića, njegovo iskustvo u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, razinu školske spreme i dosadašnji vrlo agilni rad u knjižnici, Bobovečka je u svemu inferiorna. Za nju bi Robert Musil i Thomas Bernhardt rekli kako je “bez svojstava”, a ja bih absit injuria verbo dodao i “bez svog stava”. Avatarska Neyitiri. Bit će to crna sreća6, ako joj se na idući natječaj javi netko s magistarskim ili doktorskim zvanjem, a u to može biti više nego sigurna. Uostalom, Stipić već sada, izmjenom Zakona o braniteljima invalidima ima nedostižnu prednost.
I kao i obično, o svemu se govori izuzev o meritumu. A meritum je da nikada brodska kultura i brodske kulturne institucije nisu bile na tako niskim granama. Nikada manje novaca. Nikada toliko otaljavanja, odreknuća, letargične pomirenosti, ravnodušnosti, popuštanja, međusobne šutnje, zavisti i mržnje.7 Nikada manje društvenog interesa i nadzora rada institucija. Nikada toliko prostora ravnateljima i v.d. ravnateljima da raskošno i talentirano šire svoje voljne kapacitete jer im u kućama vlada morbidna atmosfera u kojoj su, uglavnom, svi protiv svih.
Samo jedan podatak u kojem je sadržano sve: primitivnim, ružnim, prljavim i zlim komunistima je trebalo osam godina nakon Drugog svjetskog rata (u kojem je Brod porušen osamdeset posto) da ponovo otvore i naprave novi postav Gradskog muzeja, a upravo teče dvadeset i treća godina od završetka Domovinskog rata, a postava Muzeja Brodskog Posavlja – nema. A netko, tamo nekad reče: “Narod i kulturna baština su jedno.”
_____________________________________________________
OBJASNIDBENE UPOZORBE:
1 „...nesreća je što kod nas nitko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati.“ (Meša Selimović, Derviš i smrt)
2 U slavnim vremenima čišćenja narodnih knjižnica i paljenja i recikliranja tisuća nepodobnih knjiga, podobne ravnatelja za taj posao potvrđivalo je Ministarstvo kulture. Kad je taj posao obavljen sve je prepušteno lokalnim kadrovskim kuplerajima.
3 „Ugledni kulturni i umjetnički radnici“ u Upravnom vijeću Gradske knjižnice su: predsjednica Mihaela Nikoljačić ugostiteljica iz Podvinja, Lidija Mioč, psiholog iz dječjeg vrtića, Marina Zirdum, ing. strojarstva, Davor Cibula, ing. strojarstva i Ljiljana Crnogorac, dipl. knjižničar iz Gradske knjižnice.
4 U jeku grčevitog lobiranja Grada i gradonačelnika za konačnu realizaciju Sveučilišta Brod, nova v.d. ravnateljica, neposredno po ustoličenju, donosi dvije „strukturne reforme“. Prvo, izbacuje ukrasno drvo benjamin s njegovog stalnog mjesta u hladno predvorje i drugo, zaključava rado i frekventno korišteni prostor Studijske čitaonice koju su koristili uglavnom studenti.
5 Tj. nije ga „ostavilo na ulici“ nego mu je ponuđeno UV radno mjesno diplomiranog knjižničara kao da je u hrvatskom radnom pravu radno mjesto nečije privatno vlasništvo pa ga se osobno poklanja. U liberalnoj demokraciji način popune (a ne davanja) slobodnog radnog mjesta regulirano je zakonima, odnosno za isto treba raspisati natječaj. Ako ni zbog čega onda zbog Ustava (jednakost svih građana pred zakonom). Usput, Stipić je već jednom sam izborio (sudskim putem) posao ravnatelja, u sporu protiv gradonačelnika Duspare i to nakon iscrpne borbe od duge dvije godine bez zaposlenja.
6 Ljudi koji nisu dobri stalno se boje da drugi ne bi protiv njih uradili ono što zaslužuju.
7 U Muzeju Brodskog Posavlja stručno vijeće čine: Ivana Artuković Župan, Ivanka Bunčić, Ivanka Cafuta, Mario Kauzlarić, Josip Lozuk, Karolina Lukač, Ivana Maruščak, Lidija Miklik Lozuk i još ne znam tko. Tajnim glasanjem povodom natječaja za ravnatelja ustanove, na koji su se javili aktualna ravnateljica Danijela Ljubičić i Hrvoje Špicer, nitko nije glasao za ravnateljicu, a Hrvoje Špicer dobio je samo jedan glas. Ostali su bili protiv i suzdržani. To je sumasišavša idila koja u muzeju vlada godinama: nitko ni s kim, ništa ni sa čim.
