U samo dvadeset godina vladavine nacionalističkih elita, Hrvatska je toliko zapuštena da je postala zaboravljeni svijet – duhovna palanka Europe.[1] Povijest ju je zaboravila jer se nije uspjela otkinuti od političkog konstrukta iz devedesetih godina u koji se plemenski i mitski sve više zatvara. Preobražaja nije bilo jer nije bilo rada, a rada nije bilo jer nije bilo volje i znanja, pa su pasivnost i puštanje niz vodu učinili svoje. S vremenom to se pretvorilo u način i stil.
Palanka je, inače, notorno leglo mediokriteta, koje sve drugačije od njih nastoje uništiti. Uspjeh ne podnose, jer ih ugrožava. Stoga uspjeh u palanci proizvodi more neprijatelja. Sve što strši znanjem, darom, individualnošću i dobrom voljom – postaje nepoželjno. Povlači se, odlazi. I na taj način pretvara provinciju u lokus taloga. Iz kojeg sve što ispliva ode. Životnu stvarnost kreiraju drugorazredni, prosječni, opći, bezvoljni, zli, tribalni. Reproducirajući sami sebe, guraju u vrhove poluretardirane, još gore od sebe, kako bi zaštitili taj palanački poredak stvari, tu kulturu, taj mentalni svijet, taj plemenski duh.
Palanka ne voli nepoznato. U njoj svi moraju imati uvid u sve: tko je bio partijski sekretar, tko udbaš, koliko puta se rastavljao, koliko ljudi je zgazio, a koliko puta pobjegao s mjesta nesreće, kako se dokopao stana, tvornice, trgovine, tko mu je i kada bio u zatvoru, tko u sudnici, tko u ludnici…
Podsmjehivanje, ismijavanje i kumotvorstvo sastavnice su palanačkog duha. Tuki, Jaca, Barba, Veki, Šele, Čobi, Šuki, Zoki… Kukulele, Kukuriku… nadimci su koji se prenose i pronose s naročitom strašću bez obzira što iza njih stoje stupovi establishmenta. Tako su kršteni i tako se dozivaju. Pogotovo ako im je nadimak osobina ili mana pretočena u ime.
Sentimentalizam, onaj melodramatični, patetični i teatralni koji savršeno prakticira predsjednica Vlade u svojoj neobuzdanoj nametljivosti, u svojoj hendikepiranosti stvarnim osjećajima, na svom siromašnom jeziku koji se sastoji 400 do 500 riječi – također je neizbježnost duha palanke.
I teatar je kob hrvatskog društva. I privatno i javno živi se s maskama, glumi i vjeruje u prevaru kao osnovno načelo. Osjećaj ugroženosti i odbačenosti, u izglumljenom i prividnom životu, amortizira se stalnim nastojanjem na prevari kao apriornoj nagonskoj obrambenoj sklonosti. Varanje drugih i uživanje u tom je paradigma, a nepovjerenje pogled na svijet. Strah od obmane je najveći strah zaboravljenog svijeta palanke. U strahu od prevare i obmane istina, stvarnost i život odbacuju se unaprijed. Istina postaje prokletstvo, agonija, predmet apsolutnog odricanja. Vrijeme istine je samo ono praroditeljsko. Stvarnosna istina nije «naša istina», a naša istina je nepomirljiva sa svim što njom nije obuhvaćeno. Otpadništvo, od ovog zatvorenog kruga, je nedopustivo. Vjernost zatvorenom je imperativ.
Kad misao više ne dokučuje ništa kaos, ludilo i letargična pomirenost caruju, a vinovnici zle sudbine su uvijek stranci koje se zbog toga razarajuće mrzi (osim ako ne igraju za Dinamo). Drugi su uvijek duhovno niži. Oni su zloba i pakost. Duh palanke okrenut je protiv svega što je izvan njega. Otpadništvo ne trpi nigdje i ni u čemu. Unutar sebe sposoban je uglavnom za sebično, sitno, ograničeno, čiftinsko, beznačajno, provincijalno. Sitnu djelatnost u sitnom svijetu. Za jedan te isti rad i red koji se neinventivno, bez duha, formalno, mlitavo i nevažno – ponavlja u nedogled. Svrha života je svakodnevna ravnodnevnica: posao, hrana, spavanje, posao… Tiha i bezbojna egzistencija u kojoj ljudi postaju majstori nepostizanja ničega. Provincija je vrijeme i prostor besmislenih života.
Infantilizam je također bitna sastavnica palanačkog duha. U Hrvatskoj ga flagrantno prakticira politička vrhuška na čelu s neizbježnom premijerkom koja javno, pred TV kamerama, jaši dječjeg drvenog konjića, slika se s tuđom dojenčadi na prsima, pjeva, pleše, stepa, ljubi se sa svima kao da je Srbin, hoda po klaonicama peradi umotana u najlon kesu i s gazom na glavi, maše rotkvicama i liže kajmak na tržnici, u HTZ kacigi i čizmama gazi po blatnim gradilištima, urla u mikrofon kako se ona ne boji, kako će vratiti dostojanstvo, kako je ona pobijedila korupciju, kako su u oporbi neprijatelji Hrvatske, balkanski mrak, jugosfera, crvena opasnost i Beograd kao naredbodavac… A najbolja joj je ona od 27. srpnja 2011., Dana četničkog ustanka u Hrvatskoj, kada je svečano dala izjavu kako je Hrvatska izašla iz gospodarske krize…[2]
Iluzionizam je korelativan infantilizmu. Počelo je s Hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu, Hrvatskim novčanikom u hrvatskom džepu, Hrvatskom do Drine, Hrvatskim barjakom na vrh Romanije, nastavilo se s Imamo Hrvatsku, Iz pobjede u blagostanje, a traje s Mi se ne bojimo, Ako treba krenut ćemo ponovno iz barake, Na predzadnjoj smo postaji križnog puta, Najbolji smo kad je najteže… Duh palanke je beskrajna igra prividnosti. Oslonjenost na privid u kojem nema programa i vizije, ali ima događaja koji se režiraju kao prividi života i uvijek nagovještavaju idući – kao onaj pravi. Politika tog svijeta je politika vašarske prevare kao kob stalnog nalaženja onog što se ne traži i svedenosti života na letargično trajanje u potiskivanju, odricanju, skromnosti s jedne strane i eksploziji bahatosti, prostakluka, kičeraja, neobarbarstva, prezira prema siromašnima, ismijavanja poštenja, antiintelektualizma…, s druge strane.
Palanačko-vilajetski duh je vrelo iracionalizma u kojem unutarnji glas zahtijeva tamne mitove krvi i rase, poetiku nacionalizma i nacifašizma kao potencijalnih mogućnosti.
Hrvatski fašizam nije uvezeni fašizam. On je proizvod duha hrvatske palanke. Zlo je njegov jedini mogući jezik, a kontrakultura jedino moguće izražavanje. Fašizam kao povijesna praksa, politička metoda i misaoni obrazac nije stran ni jednoj hrvatskoj političkoj stranci, pogotovo ne onima koji se ponosno predstavljaju kao desnica.
I u Domovinski rat je unošena endehazijska ikonografija pa su nad tim obrambenim, pravednim i pobjedničkim ratom bdjele i aveti NDH… A poratnih fašistoidnih sindroma je napretek. I to je normalno. Jer ugrožen krizom kapitalizam, redovno kao vid vlastite obrane, lansira fašizam. To je počelo s masovnom intervencijom države u krizni kapitalistički poredak, a traje pretvaranjem neoliberalizma u neku vrstu postfašizma. Povijesno to je već viđeno. Svaki neuspjeh ljevice tako završava. Kad ona ne zna kanalizirati potencijal masovnog nezadovoljstva, desnica nudi fašističke solucije radosnog kurvanja.
Hitler i nacizam izgubili su samo Drugi svjetski rat. U onom preostalom su pobijedili. S razine državne ideologije i prakse fašizam se preselio u duše, mentalitete, svjetonazore… Slobode neophodne za razmah kapitala prelile su se iz ekonomije u društva i tzv. liberalne demokracije pretvorile u anarhije u kojima su nacizam i fašizam (kao teror osrednjosti, prostakluka, pohlepe, zatucanosti, neodgovornosti, umišljenosti i primitivizma) prevladavajuća stanja. U kojima je normalno da se propalice i spodobe dokopaju krvavih barjaka, a životna realnost potpuno sroza na tridesete godine prošlog stoljeća: kriza, nezaposlenost, siromaštvo, štrajkovi, nemiri, neredi navijačkih hordi, ziegheilovi (u domaćim prepjevima) na stadionima, govor mržnje, prizivanje konkviste, mitovi, volkischerbeobahterizacija TV-a i tiska, povijesni revizionizam, granični problemi sa susjedima, grafiti sa kukastim križevima, fašistoidno brijanje glave do iznad ušiju, führerprinzipi u državi, strankama i tvrtkama, sabori Znase stranke[3], absolutismus und schlamperei u vođenju države i lokalnih zajednica i povrh svega – fašistoidne reklame za pivo. Uz pivo se najbolje uživa u porazima, nesrećama i propastima Drugih…
Svojevremeno smo uživali u fašistoidnim vojnim paradama, slušali kako smo srećni što nam žena nije Židovka, bilo je i kristalnih noći i noći dugih noževa, Staatssieherkeit je doživljavao vrhunske trentuke pa je na Vladu Gotovca, na primjer, insceniran Dolchstoss von hinten, uništavane su nepodobne knjige, do apsurda inzistirano na jezičnom čistunstvu, zemljica Bosna tretirana kao Lebensraun… Uz sve to kancelar Johan aus Dugobabe shrpio je, poput Göringa, lijepu kolekciju umjetnina. Kancelarija mu je, doduše, bila nešto manja od one Mussolinijeve od 25 puta 12 metara…
Fašistoidnih simbola i sindroma je napretek: fašistički populizam Bandića, fašistička bahatost nekih hadezeovih esesovaca, fašistička martologija Vice Vukojevića, fašistički primitivizam budalastih Keruma i Mamića, Thompsonova komercijalizacija fašizma (Čavoglave su ključ razumjevanja fenomena), fašistički incidenti u krilu katoličke crkve… Korupcijski klijentelizam je, na primjer, izvorni palanački izum i vrsna manifestacija fašističkog uma i fašističke prakse.
Fašizam nikad nije bio monolitna ideologija. On je proturječni mravinjak u kojem se strahuje od zavjera, nesloge, izdaja i stalno proizvode neprijatelji (koji su istovremeno i mizerije i nevjerojatno moćni i opasni), lažni heroji, besmislene akcije zbog akcija i u kojem se ne trpi bilo kakva kritika…
Kako se mikrofašizam nesvjesno uvlači u svakodnevni život i postaje fašizam svakodnevnice pokazuje Arnold Gauss u jednom svom tekstu o bezbrižnom puzanju fašizma kroz permanentni bal pod maskama naših bezvrijednih pojedinačnih života.
Suvremeni hrvatski sofisticirani fašizam ima četiri razine: političku, akademsku, klerikalnu i pop-kulturnu. Ulični je potpuno čist i otvoren.
Boriti se protiv hrvatskog fašizma znači boriti se protiv prirodnog tijeka stvari koji Ivo Andrić u Prokletoj avliji opisuje riječima: “Palanka kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”
BILJEŠKE
[1] «…kretenska periferija» (Marinko Čulić)
[2] A u Hrvatskoj, nakon nje i njenih, kao po Murphyjevom zakonu, sve što bude moglo krenuti po zlu – krenut će po zlu. Tek kad se skine luđačka košulja u koju je HDZ obukao Hrvatsku, uslijedit će bolno otrežnjenje.
[3] Zna se je opasna fašistička poruka stranke koja se prema naciji odnosi plemenski, prema državi kaganatski, prema narodu pljačkaški, prema kulturi barbarski, a prema vjeri farizejski.
(Hommage Radomiru Konstantinoviću)
Preuzeto s portala: www.striborschwendemann.com
Palanka je, inače, notorno leglo mediokriteta, koje sve drugačije od njih nastoje uništiti. Uspjeh ne podnose, jer ih ugrožava. Stoga uspjeh u palanci proizvodi more neprijatelja. Sve što strši znanjem, darom, individualnošću i dobrom voljom – postaje nepoželjno. Povlači se, odlazi. I na taj način pretvara provinciju u lokus taloga. Iz kojeg sve što ispliva ode. Životnu stvarnost kreiraju drugorazredni, prosječni, opći, bezvoljni, zli, tribalni. Reproducirajući sami sebe, guraju u vrhove poluretardirane, još gore od sebe, kako bi zaštitili taj palanački poredak stvari, tu kulturu, taj mentalni svijet, taj plemenski duh.
Palanka ne voli nepoznato. U njoj svi moraju imati uvid u sve: tko je bio partijski sekretar, tko udbaš, koliko puta se rastavljao, koliko ljudi je zgazio, a koliko puta pobjegao s mjesta nesreće, kako se dokopao stana, tvornice, trgovine, tko mu je i kada bio u zatvoru, tko u sudnici, tko u ludnici…
Podsmjehivanje, ismijavanje i kumotvorstvo sastavnice su palanačkog duha. Tuki, Jaca, Barba, Veki, Šele, Čobi, Šuki, Zoki… Kukulele, Kukuriku… nadimci su koji se prenose i pronose s naročitom strašću bez obzira što iza njih stoje stupovi establishmenta. Tako su kršteni i tako se dozivaju. Pogotovo ako im je nadimak osobina ili mana pretočena u ime.
Sentimentalizam, onaj melodramatični, patetični i teatralni koji savršeno prakticira predsjednica Vlade u svojoj neobuzdanoj nametljivosti, u svojoj hendikepiranosti stvarnim osjećajima, na svom siromašnom jeziku koji se sastoji 400 do 500 riječi – također je neizbježnost duha palanke.
I teatar je kob hrvatskog društva. I privatno i javno živi se s maskama, glumi i vjeruje u prevaru kao osnovno načelo. Osjećaj ugroženosti i odbačenosti, u izglumljenom i prividnom životu, amortizira se stalnim nastojanjem na prevari kao apriornoj nagonskoj obrambenoj sklonosti. Varanje drugih i uživanje u tom je paradigma, a nepovjerenje pogled na svijet. Strah od obmane je najveći strah zaboravljenog svijeta palanke. U strahu od prevare i obmane istina, stvarnost i život odbacuju se unaprijed. Istina postaje prokletstvo, agonija, predmet apsolutnog odricanja. Vrijeme istine je samo ono praroditeljsko. Stvarnosna istina nije «naša istina», a naša istina je nepomirljiva sa svim što njom nije obuhvaćeno. Otpadništvo, od ovog zatvorenog kruga, je nedopustivo. Vjernost zatvorenom je imperativ.
Kad misao više ne dokučuje ništa kaos, ludilo i letargična pomirenost caruju, a vinovnici zle sudbine su uvijek stranci koje se zbog toga razarajuće mrzi (osim ako ne igraju za Dinamo). Drugi su uvijek duhovno niži. Oni su zloba i pakost. Duh palanke okrenut je protiv svega što je izvan njega. Otpadništvo ne trpi nigdje i ni u čemu. Unutar sebe sposoban je uglavnom za sebično, sitno, ograničeno, čiftinsko, beznačajno, provincijalno. Sitnu djelatnost u sitnom svijetu. Za jedan te isti rad i red koji se neinventivno, bez duha, formalno, mlitavo i nevažno – ponavlja u nedogled. Svrha života je svakodnevna ravnodnevnica: posao, hrana, spavanje, posao… Tiha i bezbojna egzistencija u kojoj ljudi postaju majstori nepostizanja ničega. Provincija je vrijeme i prostor besmislenih života.
Infantilizam je također bitna sastavnica palanačkog duha. U Hrvatskoj ga flagrantno prakticira politička vrhuška na čelu s neizbježnom premijerkom koja javno, pred TV kamerama, jaši dječjeg drvenog konjića, slika se s tuđom dojenčadi na prsima, pjeva, pleše, stepa, ljubi se sa svima kao da je Srbin, hoda po klaonicama peradi umotana u najlon kesu i s gazom na glavi, maše rotkvicama i liže kajmak na tržnici, u HTZ kacigi i čizmama gazi po blatnim gradilištima, urla u mikrofon kako se ona ne boji, kako će vratiti dostojanstvo, kako je ona pobijedila korupciju, kako su u oporbi neprijatelji Hrvatske, balkanski mrak, jugosfera, crvena opasnost i Beograd kao naredbodavac… A najbolja joj je ona od 27. srpnja 2011., Dana četničkog ustanka u Hrvatskoj, kada je svečano dala izjavu kako je Hrvatska izašla iz gospodarske krize…[2]
Iluzionizam je korelativan infantilizmu. Počelo je s Hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu, Hrvatskim novčanikom u hrvatskom džepu, Hrvatskom do Drine, Hrvatskim barjakom na vrh Romanije, nastavilo se s Imamo Hrvatsku, Iz pobjede u blagostanje, a traje s Mi se ne bojimo, Ako treba krenut ćemo ponovno iz barake, Na predzadnjoj smo postaji križnog puta, Najbolji smo kad je najteže… Duh palanke je beskrajna igra prividnosti. Oslonjenost na privid u kojem nema programa i vizije, ali ima događaja koji se režiraju kao prividi života i uvijek nagovještavaju idući – kao onaj pravi. Politika tog svijeta je politika vašarske prevare kao kob stalnog nalaženja onog što se ne traži i svedenosti života na letargično trajanje u potiskivanju, odricanju, skromnosti s jedne strane i eksploziji bahatosti, prostakluka, kičeraja, neobarbarstva, prezira prema siromašnima, ismijavanja poštenja, antiintelektualizma…, s druge strane.
Palanačko-vilajetski duh je vrelo iracionalizma u kojem unutarnji glas zahtijeva tamne mitove krvi i rase, poetiku nacionalizma i nacifašizma kao potencijalnih mogućnosti.
Hrvatski fašizam nije uvezeni fašizam. On je proizvod duha hrvatske palanke. Zlo je njegov jedini mogući jezik, a kontrakultura jedino moguće izražavanje. Fašizam kao povijesna praksa, politička metoda i misaoni obrazac nije stran ni jednoj hrvatskoj političkoj stranci, pogotovo ne onima koji se ponosno predstavljaju kao desnica.
I u Domovinski rat je unošena endehazijska ikonografija pa su nad tim obrambenim, pravednim i pobjedničkim ratom bdjele i aveti NDH… A poratnih fašistoidnih sindroma je napretek. I to je normalno. Jer ugrožen krizom kapitalizam, redovno kao vid vlastite obrane, lansira fašizam. To je počelo s masovnom intervencijom države u krizni kapitalistički poredak, a traje pretvaranjem neoliberalizma u neku vrstu postfašizma. Povijesno to je već viđeno. Svaki neuspjeh ljevice tako završava. Kad ona ne zna kanalizirati potencijal masovnog nezadovoljstva, desnica nudi fašističke solucije radosnog kurvanja.
Hitler i nacizam izgubili su samo Drugi svjetski rat. U onom preostalom su pobijedili. S razine državne ideologije i prakse fašizam se preselio u duše, mentalitete, svjetonazore… Slobode neophodne za razmah kapitala prelile su se iz ekonomije u društva i tzv. liberalne demokracije pretvorile u anarhije u kojima su nacizam i fašizam (kao teror osrednjosti, prostakluka, pohlepe, zatucanosti, neodgovornosti, umišljenosti i primitivizma) prevladavajuća stanja. U kojima je normalno da se propalice i spodobe dokopaju krvavih barjaka, a životna realnost potpuno sroza na tridesete godine prošlog stoljeća: kriza, nezaposlenost, siromaštvo, štrajkovi, nemiri, neredi navijačkih hordi, ziegheilovi (u domaćim prepjevima) na stadionima, govor mržnje, prizivanje konkviste, mitovi, volkischerbeobahterizacija TV-a i tiska, povijesni revizionizam, granični problemi sa susjedima, grafiti sa kukastim križevima, fašistoidno brijanje glave do iznad ušiju, führerprinzipi u državi, strankama i tvrtkama, sabori Znase stranke[3], absolutismus und schlamperei u vođenju države i lokalnih zajednica i povrh svega – fašistoidne reklame za pivo. Uz pivo se najbolje uživa u porazima, nesrećama i propastima Drugih…
Svojevremeno smo uživali u fašistoidnim vojnim paradama, slušali kako smo srećni što nam žena nije Židovka, bilo je i kristalnih noći i noći dugih noževa, Staatssieherkeit je doživljavao vrhunske trentuke pa je na Vladu Gotovca, na primjer, insceniran Dolchstoss von hinten, uništavane su nepodobne knjige, do apsurda inzistirano na jezičnom čistunstvu, zemljica Bosna tretirana kao Lebensraun… Uz sve to kancelar Johan aus Dugobabe shrpio je, poput Göringa, lijepu kolekciju umjetnina. Kancelarija mu je, doduše, bila nešto manja od one Mussolinijeve od 25 puta 12 metara…
Fašistoidnih simbola i sindroma je napretek: fašistički populizam Bandića, fašistička bahatost nekih hadezeovih esesovaca, fašistička martologija Vice Vukojevića, fašistički primitivizam budalastih Keruma i Mamića, Thompsonova komercijalizacija fašizma (Čavoglave su ključ razumjevanja fenomena), fašistički incidenti u krilu katoličke crkve… Korupcijski klijentelizam je, na primjer, izvorni palanački izum i vrsna manifestacija fašističkog uma i fašističke prakse.
Fašizam nikad nije bio monolitna ideologija. On je proturječni mravinjak u kojem se strahuje od zavjera, nesloge, izdaja i stalno proizvode neprijatelji (koji su istovremeno i mizerije i nevjerojatno moćni i opasni), lažni heroji, besmislene akcije zbog akcija i u kojem se ne trpi bilo kakva kritika…
Kako se mikrofašizam nesvjesno uvlači u svakodnevni život i postaje fašizam svakodnevnice pokazuje Arnold Gauss u jednom svom tekstu o bezbrižnom puzanju fašizma kroz permanentni bal pod maskama naših bezvrijednih pojedinačnih života.
Suvremeni hrvatski sofisticirani fašizam ima četiri razine: političku, akademsku, klerikalnu i pop-kulturnu. Ulični je potpuno čist i otvoren.
Boriti se protiv hrvatskog fašizma znači boriti se protiv prirodnog tijeka stvari koji Ivo Andrić u Prokletoj avliji opisuje riječima: “Palanka kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”
BILJEŠKE
[1] «…kretenska periferija» (Marinko Čulić)
[2] A u Hrvatskoj, nakon nje i njenih, kao po Murphyjevom zakonu, sve što bude moglo krenuti po zlu – krenut će po zlu. Tek kad se skine luđačka košulja u koju je HDZ obukao Hrvatsku, uslijedit će bolno otrežnjenje.
[3] Zna se je opasna fašistička poruka stranke koja se prema naciji odnosi plemenski, prema državi kaganatski, prema narodu pljačkaški, prema kulturi barbarski, a prema vjeri farizejski.
(Hommage Radomiru Konstantinoviću)
Preuzeto s portala: www.striborschwendemann.com
