Hrvati vole svoju domovinu, ali s oko sedamdeset anketnih posto, ne vole Plenkovićev domovinski državni ustroj koji, smatraju, vozi u suprotnom smjeru i ništa ne čini za hrvatski narod, a sve čini za tzv. korporativne interese iskorumpiranog stranog i domaćeg kapitala. Narod ne voli, naravno, ni Plenkovića koji je u najkraćem mogućem roku uspio postati najnepopularniji anketni političar. Što jest, jest.
Maleroznom Plenkoviću je, po Murphyjevom zakoniku, sve što je moglo krenuti po lošem – krenulo po lošem. Naime, aktualni hrvatski predsjednik vlade istovremeno je i predsjednik državnih afera.
Budući se ne radi o političkoj budaletini Karamarku koji se dao politički odstraniti zbog tzv. sukoba interesa, bar sto puta manjeg od onog u kojem su Martina Dalić, ambasadorica hrvatskog predatorskog kapitalizma i Zdravko Marić, Todorićev poklisar u hrvatskoj vladi, posvetimo slučaju Plenković malo pažnje.
On je stupanjem na vlast, ničim izazvan, svečano najavio Hrvatsko-Ugarsku nagodbu u vezi INA-e i MOL-a. Od tog Badnjaka do danas – ništa. Dapače: Sisak, Hernadijeva tužba, OECD...
Barem godinu dana prije izbijanja afere Agrokor precizno je znao za stanje u Todorićevcu pa je, Zdravka Marića uministrirao i potom, preventivno, hladno smjenio ministra unutrašnjih poslova Orepića (Most) i ministra pravosuđa Antu Šprlju (Most) kako bi na njihova mjesta doveo svog šefa kabineta Davora Božinovića i svog Dražena Bošnjakovića koji će poslušno usmjeravati i kontrolirati istrage nad Agrokorom – hadezeovoj četvrt stoljetnoj kasici prasici. Istovremeno je blokirao i DORH da pokrene istražni postupak protiv Todorića i njegovih ljudi (koji su se već, glavom bez obzira razmilili iz Agrokora na sve strane). Tim činom predsjednik vlade je razvalio Leteći cirkus Ćuprije shrinka Bože Petrova i izazvao vanredne izbore koji koštaju hrvatske porezne obveznike (Hrvate) kao svetog Petra kajgana.
Uz to, odbio je i SDP-ov prijedlog za formiranje istražnog povjerenstva za Agrokor i time je, budući je u pitanju prljava politička trgovina u vezi svega što je vezano s hrvatskim Ustavnim sudom, ugrozio njegov rad, ali i Šeksovog kuma, predsjednika suda Miroslava Šeparovića, putem kojeg je stvarni predsjednik hrvatskog Ustavnog suda – Vladimir Šeks.
Izbore je HDZ izgubio pa je premijer iznuđeno koalirao s procesuiranim SDP-ovcem Tomislavom Sauchom i još neprocesuiranim Ivanom Vrdoljakom iz hiper kvarnog HNS-a. S kontroverznim zastupnikom sabora generalom Željkom Glasnovićem se legionarski nagodio da se, o trošku hrvatskih poreznih obveznika, (oko pola milijarde kuna), poveća HDZ-ovo izborno tijelo, s oko stotinjak tisuća branitelja: uvećavanjem ili dodatnim priznavanjem njihovih neotuđivih prava.
Paralelno s ovim političkim dosezima, Plenkovićevim dolaskom na čelo vlade i hadezea (po štukinoj zapovjedi) rasplamsan je unutarstranački bratoubilački rat u kojem su protiv njega: prvo, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, drugo, Darko Milinović, Miro Kovač, Antun Kliman, Darko Horvat..., treće, Željka Markić i Davor Stier.
Stier mu je dao ostavku na mjesto šefa Ministarsva inozemnih poslova, koje se stalno samo vrlo „iznenadjuje i uvredjuje“ (gubitak arbitražnog spora sa Slovenijom, slovenački i mađarski otpor ulasku u europsku Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), prijepori sa Sarajevom u vezi gradnje Pelješkog mosta) i koje je između proamerikanizma Kolinde Grabar Kitarović (njena sanitarno kordonska „uspravnica“ prema Rusiji jež je u gaće Angele Merkel i EU) i Plenkovićevog poslušnog proeuropeizma - se odlučilo za netalasanje, nerad i uživnaje u diplomatskim privilegijama. Nedavno su im stoga još i poprilično povisili i plaće.
A Davor Stier. To je priča u priči. Vidjevši u što je upao, brzo i lako je dao ostavku kako bi se komotnije i još uspješnije bavio klerikalizacijom hrvatskog društva i države. I to mu sjajno ide: jedan politički ludi biskup je javno išamarao državnog premijera, a da se, kako se, ono taj zove... Plenković, nije usudio ni trepnuti.
Plenković će biti pamćen i po izgubljenom arbitražnom sporu sa Slovenijom (odvjetnički i sudski troškovi pet milijuna kuna), po politički debilnom stavu u vezi one spomen ploče u Jasenovcu (s ustaškim kliktajem) zbog kojeg je od predsjednika Hrvatske akademije znanosti napravio popriličnu budalu, a ustaštvo legalizirao, uspješnije od Karamarka, kao segment hrvatske političke scene.
Pamtit će se i po skandalozonom požaru u Splitu koji je flagrantno pokazao kako u državi ama baš ništa ne funkcionira i na čije je prizorište došao 24 sata prekasno, a event za TV proglasio „interesantnim“.
Pamtit će se i po hitnom povlačenju iz zbrzanog „ekonomskog rata“ najavljenog susjednim zemljama...
Tu ću malo zastati da nešto pojasnim, pa onda nastaviti...
Ovako. Hrvatska ima strahovito visoko oporezivanje potrošnje u odnosu na ostale članice EU. A po oporezivanju kapitala je na začelju. Oporezivanje potrošnje ima udjel u BDP-u 19 posto, a oporezivanje kapitala 4,1 posto. Oporezivanjem potrošnje jebe se stanovništvo (Hrvati), a hrvatskim lumpen kapitalistima se pogoduje. Ne samo u načinu proizvodnje nego i u neoporezivanju imovine, posebice nekretnina... Zato je Plenković ustuknuo s porezom na nekretnine, jer s te strane se diže najveća halabuka... Stvarnim gospodarima Hrvatske on ne odgovara.
Plenković je razvalio obrazovnu reformu, poskupio električnu energiju što će lančano biti prebačeno na potrošače (Hrvate), doveo u pitanje radove na izgradnji, već spomenutog, Pelješkog mosta, jer prethodno, kao diplomat i pravnik, nije do kraja riješio međunarodno pravno pitanje opravdanog prigovora iz Bosne i Hercegovine.
Idemo dalje. U Hrvatskoj se obrađuje manje od jedne trećine zemljišta u odnosu na to koliko se obrađivalo kada je bila u okviru Jugoslavije. Šest posto poljoprivrednika drži šezdeset posto obradive površine, a jedan posto poljoprivrednika dobiva 35 posto ukupnih državnih potpora. Vladina politika pogoduje trgovcima (mogućnost mita). Nema Agrobanke. Zakonski se ne favoriziraju domaći poljoprivredni proizvodi. Ugasilo se dvadeset tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Mljekarstvo je krahiralo.
O industriji samo malo (ponovno) podsjećanje: zadnja ozbiljnija hrvatska industrijska investicija bila je Petrokemija Kutina. Prije pedeset godina.
I o aktualnoj gospodarskoj situaciji – sve najgore. U realnom sektoru proizvodnja je mala, zaduženost države je enormna, izvozom se ne pokriva ni polovina uvoza, ogroman je udjel stranog vlasništva u ukupnom bankarstvu... Znanost i visoko obrazovanje prekrcani su Dumer Augustima... Hrvatske vode, Hrvatske ceste, Hrvatske šume su uglavnom korupcijski svinjci, a Hrvatske pošte prodaju kišobrane, škare za rezanje vinove loze, grobljanske lampione, svete sličice, dječje slikovnice, kuharice, japanke, baterije... a u većni poslovnica nemaju telefonske govornice. Usluge su im višestruko poskupjele, a pošiljke putuju višestruko duže nego nekad.
Hvalio se, prime minister i smanjenjem broja nezaposlenih, a postroživanjem propisa u proceduri prijava i statusa na Zavodima za zapošljavanje i posebice brojnim iseljavanjem, administrativno je skinuto s tih popisa oko dvjesto tisuća nezaposlenih (Hrvata). U Slavonskom Brodu, na primjer, uskoro neće uopće biti prijavljenih na Zavod za zapošljavanje. Brod je, naime, državni rekorder u smanjnju broja prijavljenih nezaposlenih.
Pun je hvale i za ovogodišnji rezultat hrvatskog turizma. A, samo podsjećam, najsiromašnije zemlje američke hemisfere: Kuba, Jamajka i Dominikanska republika izuzetno su atraktivne i propulzivne svjetske turističke destinacije. A o tome kako su Grčka, Italija i Španjolska u ekonomskim govnima cvrkuću i vrapci.
Ima Plenković i „pluseva“. Na primjer, u njegovoj kratkoj eri procvao je u Hrvatskoj klerikalizam.
„Klerikalizam je tiranija prema narodu vjernom Bogu.“ To nisam rekao ja, nego nedavno papa Franjo. Na misi u vatikanskoj kapeli sv. Marte.
Taj politički pokret kojim se nastoje nametnuti dominacija crkve u društvenom i političkom životu u Hrvatskoj je u punom jeku: turbo katoličke udruge (Hrast, U ime obitelji, Vigilare...), pet, šest agresivnih biskupa i Davor Stier koji sve to usmjerava i koordinira.
Klerikalizam je podmukao, zatucan, isključiv, ispunjen mržnjom i mrklinama. Imovina je najvažnija točka njegovog nauka. Overdozirani klerikalizam najzaslužniji je što se razdoblje Pavelićeve NDH nastoji osadašnjiti. Zbog klerikalizma prošlost ne prolazi, a bolja budućnost ne dolazi. On je poraz Boga, Isusa, crkve i pape Franje... Jebiga, u Plenkovićevoj Hrvatskoj – cvate.
U njegovih godinu dana procvao je i povijesni revizionizam. Doduše, još devedesetih godina, bivši general JNA, došavši do titule Otca hrvatske domovine, pokušava institucionalno kontrirati brojnim pozitivnim povijesnim iskustvima jugoslavenskog socijalizma i povijesnoj ulozi i mjestu Tita kojeg je savršeno imitirao i utemeljeno i opravdano mu se divio.
Povijesni revizionizam praktički ima ambiciju pola stoljeća hrvatske povijesti izbaciti iz javnog prostora i pri tome, što je na rubu pameti, povijesne gubitnike uspeti do pobjedničkih tronova. I što je budućnost zamagljenija ili, iz aktualne perspektive, sve gora, o prošlosti se trabunja kao o mitskom zlu. Uništava se i zatire dokumentacija, sjećanja, komparativni instrumenti, statistička metodologija, literatura... U odgojnom i obrazovnom sustavu period od 1941.-1990. gotovo ne postoji ili je svjesno namjerno kriminaliziran. Hrvatske istine ušivaju se u laž. Budući se radi o državnom projektu, profilirati se revizionistički je lukrativni čin koji nosi protekcije, privilegije, uloge i funkcije i ima svoju značajnu materijalnu dimenziju.
Komunizam koji je nestao prije 27 godina i rat kojeg nema 22 godine još uvijek traju u glavama pokvarenih hrvatskih političara i njihovih tvorevina – glumljeno politički sluđenih Hrvata koji, u suštini, pokvareno naganjuju svoje sitne interese.
Još dalje. Plenković kupuje stare helikoptere i avione sredstvima poreznih obveznika (Hrvata), a u statutu NATO-a postoji članak koji jamči pomoć svih članica, ako neka od zemlja članica bude napadnuta...
On mirno gleda kako strane banke izrabljuju, najvišim kamatama u EU i stotinama kojekakovih naknada i pristojbi, građane (Hrvate) i ama baš nijedna se ne može pozvati na ozbiljniji proizvodni projekt za stotine zaposlenih i s visokim profitom.
Hrvatska se pod Plenkovićem strmoglavljuje s predzadnjeg na zadnje mjesto u Europi.
Sve u svemu između njega i Hrvatske znak je jednakosti: konfuzija i nedovršenost.
Uprkos tomu, sve moje simpatije su na njegovoj strani, jer je on, u ovom i ovakvom trenutku najbolje što Hrvatska, ovakova kakova je, u stanju pružiti...
A njegovim zatajnim naporima da se što bolje pripremi za vanredne izbore, koje će neminovno ponovno podmuklo izazvati, skidam kapu. Chapeau monsieur premiere ministre! Za vanredne izbore – spreman. To je to.
U Hrvatskoj, ljeta Gospodnjega 2017., oporba HDZ-u više ne postoji. Zahvaljujući njenim političkim grobarima Račanu i Milanoviću. (Za ovog sadašnjeg predsjednika SDP-a ja, i ne samo ja, ne znam ni tko je, ni kako se zove.)
To valja politički iskoristiti. Što prije to bolje. Kad si za dom spreman ne pita se šta košta. Kaj ne, Plenki?
Maleroznom Plenkoviću je, po Murphyjevom zakoniku, sve što je moglo krenuti po lošem – krenulo po lošem. Naime, aktualni hrvatski predsjednik vlade istovremeno je i predsjednik državnih afera.
Budući se ne radi o političkoj budaletini Karamarku koji se dao politički odstraniti zbog tzv. sukoba interesa, bar sto puta manjeg od onog u kojem su Martina Dalić, ambasadorica hrvatskog predatorskog kapitalizma i Zdravko Marić, Todorićev poklisar u hrvatskoj vladi, posvetimo slučaju Plenković malo pažnje.
On je stupanjem na vlast, ničim izazvan, svečano najavio Hrvatsko-Ugarsku nagodbu u vezi INA-e i MOL-a. Od tog Badnjaka do danas – ništa. Dapače: Sisak, Hernadijeva tužba, OECD...
Barem godinu dana prije izbijanja afere Agrokor precizno je znao za stanje u Todorićevcu pa je, Zdravka Marića uministrirao i potom, preventivno, hladno smjenio ministra unutrašnjih poslova Orepića (Most) i ministra pravosuđa Antu Šprlju (Most) kako bi na njihova mjesta doveo svog šefa kabineta Davora Božinovića i svog Dražena Bošnjakovića koji će poslušno usmjeravati i kontrolirati istrage nad Agrokorom – hadezeovoj četvrt stoljetnoj kasici prasici. Istovremeno je blokirao i DORH da pokrene istražni postupak protiv Todorića i njegovih ljudi (koji su se već, glavom bez obzira razmilili iz Agrokora na sve strane). Tim činom predsjednik vlade je razvalio Leteći cirkus Ćuprije shrinka Bože Petrova i izazvao vanredne izbore koji koštaju hrvatske porezne obveznike (Hrvate) kao svetog Petra kajgana.
Uz to, odbio je i SDP-ov prijedlog za formiranje istražnog povjerenstva za Agrokor i time je, budući je u pitanju prljava politička trgovina u vezi svega što je vezano s hrvatskim Ustavnim sudom, ugrozio njegov rad, ali i Šeksovog kuma, predsjednika suda Miroslava Šeparovića, putem kojeg je stvarni predsjednik hrvatskog Ustavnog suda – Vladimir Šeks.
Izbore je HDZ izgubio pa je premijer iznuđeno koalirao s procesuiranim SDP-ovcem Tomislavom Sauchom i još neprocesuiranim Ivanom Vrdoljakom iz hiper kvarnog HNS-a. S kontroverznim zastupnikom sabora generalom Željkom Glasnovićem se legionarski nagodio da se, o trošku hrvatskih poreznih obveznika, (oko pola milijarde kuna), poveća HDZ-ovo izborno tijelo, s oko stotinjak tisuća branitelja: uvećavanjem ili dodatnim priznavanjem njihovih neotuđivih prava.
Paralelno s ovim političkim dosezima, Plenkovićevim dolaskom na čelo vlade i hadezea (po štukinoj zapovjedi) rasplamsan je unutarstranački bratoubilački rat u kojem su protiv njega: prvo, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, drugo, Darko Milinović, Miro Kovač, Antun Kliman, Darko Horvat..., treće, Željka Markić i Davor Stier.
Stier mu je dao ostavku na mjesto šefa Ministarsva inozemnih poslova, koje se stalno samo vrlo „iznenadjuje i uvredjuje“ (gubitak arbitražnog spora sa Slovenijom, slovenački i mađarski otpor ulasku u europsku Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), prijepori sa Sarajevom u vezi gradnje Pelješkog mosta) i koje je između proamerikanizma Kolinde Grabar Kitarović (njena sanitarno kordonska „uspravnica“ prema Rusiji jež je u gaće Angele Merkel i EU) i Plenkovićevog poslušnog proeuropeizma - se odlučilo za netalasanje, nerad i uživnaje u diplomatskim privilegijama. Nedavno su im stoga još i poprilično povisili i plaće.
A Davor Stier. To je priča u priči. Vidjevši u što je upao, brzo i lako je dao ostavku kako bi se komotnije i još uspješnije bavio klerikalizacijom hrvatskog društva i države. I to mu sjajno ide: jedan politički ludi biskup je javno išamarao državnog premijera, a da se, kako se, ono taj zove... Plenković, nije usudio ni trepnuti.
Plenković će biti pamćen i po izgubljenom arbitražnom sporu sa Slovenijom (odvjetnički i sudski troškovi pet milijuna kuna), po politički debilnom stavu u vezi one spomen ploče u Jasenovcu (s ustaškim kliktajem) zbog kojeg je od predsjednika Hrvatske akademije znanosti napravio popriličnu budalu, a ustaštvo legalizirao, uspješnije od Karamarka, kao segment hrvatske političke scene.
Pamtit će se i po skandalozonom požaru u Splitu koji je flagrantno pokazao kako u državi ama baš ništa ne funkcionira i na čije je prizorište došao 24 sata prekasno, a event za TV proglasio „interesantnim“.
Pamtit će se i po hitnom povlačenju iz zbrzanog „ekonomskog rata“ najavljenog susjednim zemljama...
Tu ću malo zastati da nešto pojasnim, pa onda nastaviti...
Ovako. Hrvatska ima strahovito visoko oporezivanje potrošnje u odnosu na ostale članice EU. A po oporezivanju kapitala je na začelju. Oporezivanje potrošnje ima udjel u BDP-u 19 posto, a oporezivanje kapitala 4,1 posto. Oporezivanjem potrošnje jebe se stanovništvo (Hrvati), a hrvatskim lumpen kapitalistima se pogoduje. Ne samo u načinu proizvodnje nego i u neoporezivanju imovine, posebice nekretnina... Zato je Plenković ustuknuo s porezom na nekretnine, jer s te strane se diže najveća halabuka... Stvarnim gospodarima Hrvatske on ne odgovara.
Plenković je razvalio obrazovnu reformu, poskupio električnu energiju što će lančano biti prebačeno na potrošače (Hrvate), doveo u pitanje radove na izgradnji, već spomenutog, Pelješkog mosta, jer prethodno, kao diplomat i pravnik, nije do kraja riješio međunarodno pravno pitanje opravdanog prigovora iz Bosne i Hercegovine.
Idemo dalje. U Hrvatskoj se obrađuje manje od jedne trećine zemljišta u odnosu na to koliko se obrađivalo kada je bila u okviru Jugoslavije. Šest posto poljoprivrednika drži šezdeset posto obradive površine, a jedan posto poljoprivrednika dobiva 35 posto ukupnih državnih potpora. Vladina politika pogoduje trgovcima (mogućnost mita). Nema Agrobanke. Zakonski se ne favoriziraju domaći poljoprivredni proizvodi. Ugasilo se dvadeset tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Mljekarstvo je krahiralo.
O industriji samo malo (ponovno) podsjećanje: zadnja ozbiljnija hrvatska industrijska investicija bila je Petrokemija Kutina. Prije pedeset godina.
I o aktualnoj gospodarskoj situaciji – sve najgore. U realnom sektoru proizvodnja je mala, zaduženost države je enormna, izvozom se ne pokriva ni polovina uvoza, ogroman je udjel stranog vlasništva u ukupnom bankarstvu... Znanost i visoko obrazovanje prekrcani su Dumer Augustima... Hrvatske vode, Hrvatske ceste, Hrvatske šume su uglavnom korupcijski svinjci, a Hrvatske pošte prodaju kišobrane, škare za rezanje vinove loze, grobljanske lampione, svete sličice, dječje slikovnice, kuharice, japanke, baterije... a u većni poslovnica nemaju telefonske govornice. Usluge su im višestruko poskupjele, a pošiljke putuju višestruko duže nego nekad.
Hvalio se, prime minister i smanjenjem broja nezaposlenih, a postroživanjem propisa u proceduri prijava i statusa na Zavodima za zapošljavanje i posebice brojnim iseljavanjem, administrativno je skinuto s tih popisa oko dvjesto tisuća nezaposlenih (Hrvata). U Slavonskom Brodu, na primjer, uskoro neće uopće biti prijavljenih na Zavod za zapošljavanje. Brod je, naime, državni rekorder u smanjnju broja prijavljenih nezaposlenih.
Pun je hvale i za ovogodišnji rezultat hrvatskog turizma. A, samo podsjećam, najsiromašnije zemlje američke hemisfere: Kuba, Jamajka i Dominikanska republika izuzetno su atraktivne i propulzivne svjetske turističke destinacije. A o tome kako su Grčka, Italija i Španjolska u ekonomskim govnima cvrkuću i vrapci.
Ima Plenković i „pluseva“. Na primjer, u njegovoj kratkoj eri procvao je u Hrvatskoj klerikalizam.
„Klerikalizam je tiranija prema narodu vjernom Bogu.“ To nisam rekao ja, nego nedavno papa Franjo. Na misi u vatikanskoj kapeli sv. Marte.
Taj politički pokret kojim se nastoje nametnuti dominacija crkve u društvenom i političkom životu u Hrvatskoj je u punom jeku: turbo katoličke udruge (Hrast, U ime obitelji, Vigilare...), pet, šest agresivnih biskupa i Davor Stier koji sve to usmjerava i koordinira.
Klerikalizam je podmukao, zatucan, isključiv, ispunjen mržnjom i mrklinama. Imovina je najvažnija točka njegovog nauka. Overdozirani klerikalizam najzaslužniji je što se razdoblje Pavelićeve NDH nastoji osadašnjiti. Zbog klerikalizma prošlost ne prolazi, a bolja budućnost ne dolazi. On je poraz Boga, Isusa, crkve i pape Franje... Jebiga, u Plenkovićevoj Hrvatskoj – cvate.
U njegovih godinu dana procvao je i povijesni revizionizam. Doduše, još devedesetih godina, bivši general JNA, došavši do titule Otca hrvatske domovine, pokušava institucionalno kontrirati brojnim pozitivnim povijesnim iskustvima jugoslavenskog socijalizma i povijesnoj ulozi i mjestu Tita kojeg je savršeno imitirao i utemeljeno i opravdano mu se divio.
Povijesni revizionizam praktički ima ambiciju pola stoljeća hrvatske povijesti izbaciti iz javnog prostora i pri tome, što je na rubu pameti, povijesne gubitnike uspeti do pobjedničkih tronova. I što je budućnost zamagljenija ili, iz aktualne perspektive, sve gora, o prošlosti se trabunja kao o mitskom zlu. Uništava se i zatire dokumentacija, sjećanja, komparativni instrumenti, statistička metodologija, literatura... U odgojnom i obrazovnom sustavu period od 1941.-1990. gotovo ne postoji ili je svjesno namjerno kriminaliziran. Hrvatske istine ušivaju se u laž. Budući se radi o državnom projektu, profilirati se revizionistički je lukrativni čin koji nosi protekcije, privilegije, uloge i funkcije i ima svoju značajnu materijalnu dimenziju.
Komunizam koji je nestao prije 27 godina i rat kojeg nema 22 godine još uvijek traju u glavama pokvarenih hrvatskih političara i njihovih tvorevina – glumljeno politički sluđenih Hrvata koji, u suštini, pokvareno naganjuju svoje sitne interese.
Još dalje. Plenković kupuje stare helikoptere i avione sredstvima poreznih obveznika (Hrvata), a u statutu NATO-a postoji članak koji jamči pomoć svih članica, ako neka od zemlja članica bude napadnuta...
On mirno gleda kako strane banke izrabljuju, najvišim kamatama u EU i stotinama kojekakovih naknada i pristojbi, građane (Hrvate) i ama baš nijedna se ne može pozvati na ozbiljniji proizvodni projekt za stotine zaposlenih i s visokim profitom.
Hrvatska se pod Plenkovićem strmoglavljuje s predzadnjeg na zadnje mjesto u Europi.
Sve u svemu između njega i Hrvatske znak je jednakosti: konfuzija i nedovršenost.
Uprkos tomu, sve moje simpatije su na njegovoj strani, jer je on, u ovom i ovakvom trenutku najbolje što Hrvatska, ovakova kakova je, u stanju pružiti...
A njegovim zatajnim naporima da se što bolje pripremi za vanredne izbore, koje će neminovno ponovno podmuklo izazvati, skidam kapu. Chapeau monsieur premiere ministre! Za vanredne izbore – spreman. To je to.
U Hrvatskoj, ljeta Gospodnjega 2017., oporba HDZ-u više ne postoji. Zahvaljujući njenim političkim grobarima Račanu i Milanoviću. (Za ovog sadašnjeg predsjednika SDP-a ja, i ne samo ja, ne znam ni tko je, ni kako se zove.)
To valja politički iskoristiti. Što prije to bolje. Kad si za dom spreman ne pita se šta košta. Kaj ne, Plenki?
