Na krilima krize 2008/9. ojačao je desni populizam, a na valu velike ekonomske krize 1929. godine surfao je fašizam... Što je populizam? Latinska riječ populus znači narod, a u definiciji Oxford English Dictionaryju „...populizam se obraća običnim ljudima koji se osjećaju odbačeni od strane etabliranih elitnih skupina.“
Naime, što? Parlamentarna demokracija i njene zastupničke institucije imaju sve simptome raspadanja jer počinju služiti kapitalističkim političkim i ekonomskim oligarhijama, a ne narodu koji ih bira. Elite ekonomske i političke moći (i znanja) dovele su u tešku krizu zastupnički princip liberalne demokracije i njegove institucije. A sunovrat stranačkih ligitimiranja i transmutacija demokratskih principa svemu tome pogoduje.
Populizam na sve to ukazuje: truli parlamentarizam, liderske stranačke strukture, manipuliranje institucijama i procedurama... i traži promjene u ime naroda.
I kao što su se komunisti pozivali na prazni označitelj radničku klasu tako se populisti pozivaju na slični umjetni identitet – narod. Radničkoj klasi neprijatelj je bila kapitalistička buržoazija, a populistima su narodni neprijatelji manjinske skupine, ljevičarski multikulturalizam, komunisti i komunizam...
Populizam se, dakle, svodi na manipulaciju masama i postfašistički je hibrid.
Doduše, za Ernesta Laclaua (osnivača maksimalne teorije populizma) on je najbolje od demokracije „...jer izravno mobilizira volju naroda.“
Glavna meta populističkih lidera je establišment. Njihov politički guru Donald Trump, ekscentrično i bizarno, spojem demagogije i narcizma[1] komunicira s narodom. Danju uvjerava kako je narod gospodar situacije, a noću visi na Twitteru... Hugo Chavez (Venezuela) se slikao na televiziji oko 1500 sati... Berlusconi nije silazio s ekrana svojih privatnih televizija... Viktor Orban ukrao je Mađarima državu orkestriranom propagandom protiv manjina i oporbe... Svi oni su bili i jesu u trajnoj izbornoj kampanji. Svi narod poistovjećuju sa sobom i svojim sljedbenicima. Svi siju iluzije o vladavini naroda. A u stvarnosti instrumentaliziraju simboličku reprezentaciju navodnog istinskog naroda kako bi diskreditirali oponente i institucije u kojima nemaju kontrolu i dominaciju.
Jürgen Habermas populizam dijagnosticira kao „...kržljanje demokracije“, ali i „kraj individuuma“...
I stvarno, jedan od važnih apsurda liberalne demokracije jest da u njoj mišljenje pojedinca, pripadnika naroda, građana, nacionalnih i vjerskih pripadnika – ne postoji. Uzurpirale su ga institucije, interesne mreže, stranke, država, mediji... Slobodno mišljenje pojedinca je utuživi psihijatrijski fenomen. Ukratko: svake četiri godine možeš glasati, a onda odjebi. Ispod koprene liberalne demokracije rade totalitarističke, neofašističke i komunističke solucije.
U Europi desetljećima je narod shit piss of, pa se zbog silnog demokratskog deficita, pojavila posfašistička „ideologija“ populizma. Ideologija bez ideologije. Dobro reče Claude le Forte: „S demokracijom brojka stupa na mjesto supstance.“ A supstanca politike je (molim, nemojte mi se smijati kad dovršim ovu rečenicu) dosezanje najvišeg dobra u zajednici i ozbiljenje ideja slobode, jednakosti i pravednosti.
Danas demokracija niti ima svoj subjekt, niti supstancu. U Hrvatskoj napose.
Populizam je vrlo teško točno i obuhvatno definirati. Na London School of Economics su povjesničari, politolozi i sociolozi nakanili definirati populizam. Nije im uspjelo. U ukradenom, gospodarski, društveno i kulturno anesteziranom beglerbegluku Slavonski Brod to je također nemoguća misija, jer ovdje vladaju plemenska politička pravila uprkos kojima se, lukavstvom perveznog uma, sjednice Gradskog vijeća održavaju virtualno putem elektroničke pošte.
A brodski populizam? To je divovska mašinerija nepotističkih povlastica, orkestrirana propaganda (radio, internetski portal, Glasnik, lokalni tjednik...), autoritarni gradonačelnik i njegova trajna propagandna izborna opsjednutost, izostanak slobodnih i otvorenih javnih rasprava, neposredna demokracija u samrtničkom hropcu, natruhe ohlokracije i mizernog esdepeovog kameleonstva u politici (na čijem čelu je onaj, kako se zove, iz Vodovoda... nikako mu ne mogu upamtiti ime).
_______________________________________
[1] Narcizam se drži iznimno opasnim poremećajem osobnosti s obzirom na ravnodušnost prema patnji Drugih. Trump je paradigma narcizma: proizvodi lažne događaje, uvjerava u svoje poslanstvo, moć i nepogrešivost. Prezidencira spektakularno: od izgleda do načina on čini sve da mu se dive, a ustvari je ______ (sami upišite što).
