Prvi dio

Od provincijske čamotinje spašavala se ljetnikovcem Brlićevac u Brodskom Brdu, rađanjem, podizanjem i odgojem djece (rodila je sedmero, dvoje je izgubila, a podigla petero), čitanjem knjiga i novina (Le Matin, Journal des Débats, Excelzior, Temps, Figaro, Manchester Guardian, Freie presse, Corriere de la Sera ...), sređivanjem obiteljskog arhiva i biblioteke, bilinarstvom i amaterskom astronomijom, izletima u okolicu (Migalovci, Sovsko jezero, Sveta Petka, Bebrina, Klakar, Zdenci, Bosanski Šamac, Kolibe, Sijekovac, Bosanski Brod, Doboj), čestim odlascima u Zagreb, putovanjima, igrom bridža i taroka s Otonom Popovićem, Rafaelom Merkadićem, Aleksom Milčićem, Zvonkom i Zdenkom Benčević, Marom Brlić ..., francuskim, engleskim i glazbenim cercleima, naravno pisanjem te silnom korespondencijom. U lipnju 1925. piše kćerki Nadi o svojoj brodskoj skučenosti: „Knjige koje si mi poslala dođu mi nekako kao Nevičinoj gatalinki one ljestvice u flaši: kad hoće da se digne visoko, onda uzađe na vrh ljestvica. Al' sirota ipak zna da je u „dunstglazu“, a ne na vrh topole.“ A 27. prosinca 1926. sinu Ivi u Zagreb: „Tvoje današnje pismo spominje da je Zdenka mislila tebe skloniti na povratak u Brod. Ona meni o tome nikad nije govorila, niti bi ja ikako mogla to držati za moguće, za dobro i uspješno u ikojem pogledu. Brod je zaista strašno mjesto, pa se samo usprkos Brodu dade živjeti dobrim životom, nipošto pako uslijed Broda.“ U lipnju 1928. napisat će Nadi: „Koja bezizglednost za mene koja sam se ipak nadala kako tako iskopati iz brodske pustoši.“ (28. lipnja), a u listopadu iste godine: „Ne čudim se, doduše, da nitko (od vas) neće u Brod dolaziti, kad bi ja sama, već trideset šest godina najradije iz njega pobjegla.“ (18. listopada). „Silno me zanima“ piše Nadi, „kako je ispalo tvoje europejsko društvo. Ipak na moru ne može čovjek da potpuno zaglibi. To ti i ne znaš, koja nisi u žabariji provela četrdeset jednu godinu borbe protiv gliba.“ (23. 3. 1933.), a Ivi piše 5. travnja 1935.: „ ... a ja ovdje opet malo hoću da eksplo-diram što neimam s kim da podijelim i da izrazgovaram sve zanimljivo ili nejasno što se nagomilava iz moga rada, iz moje korespondencije i iz mojih otkrića. Na daleko i na široko nema ovdje duše koja bi o tom htjela slušati.“ U rujnu iste godine dodaje: „Spremam se na moje željeno preseljenje u Zagreb koje sam četrdeset tri godine željela i očekivala.“ (28. rujna)

U ožujku 1928., prilično depresivno, piše Nadi o obiteljskoj „atmosferi umiranja“ koja traje pet godina. Prvo je umro Gjorgjo, otac Viktora Ružića 1922., potom umire muž Vatroslav 1923., iduće godine umrla je malodobna jedanaestgodišnja Tea, kći sestre Alke, potom Zora gubi jedno dijete pri porođaju, a drugo, mala Jasna, umire joj od gripe 1927., a onda Ivani 1928. umire i otac... Ivana je teško doživljavala čak i normalne trzavice u obiteljima svoje djece i sestre Alke. U listopadu 1927. napisati će Ivi: „Mislim, uopće da je nadošao čas kulminacije u cijeloj familiji, gdje se materijal duševnih i životnih trzavica više ne da savladati, pa najbolje da svaki svoje obavlja kako može i da ne objašnjava još i drugima svoje vlastite komplikacije.“ (6. listopada)

U svibnju 1928. žali se sinu Ivi: „Tvoja opaska o mom nemiru ispravna je. No taj je nemir opravdan, jer jedino ja znadem kakova je strašna reakcija nastala u meni od premnogih i preteških borbi, koje sam zadnjih godina odviše hrabro snosila. Neću i ne smijem se predati i priznati da sam skršena, ali imam potrebu da netko vodi brigu kako ćemo Nevica i ja prebroditi to nekoliko godina, za koje ispravno kažeš, da mogu biti manje više teške, jer se ni jedno dijete ne razvija bez neprilika. Ja sam veći dio nesposobna, stoga samo na refule, u boljim satovima, mogu određivati što i kako ćemo dalje. Tuj onda izbije taj tzv. „nemir“. Sa zdravljem mojim i njenim mora se nješta učiniti. Inače je zima teško održiva dok ovako kašljemo, ležimo i samujemo, a da neimamo trećeg koji bi to na oku držao, mora, uz sve moje prošle udarce, i moja i njena psiha stradati. Nadajmo se da ćemo iz ove moje „sackgasse“ naći izlaza.“

„Rado bih... u toj voljkoj, toploj i bezbrižnoj atmosferi da proživim tri tjedna zagrebačke kulture. Tako je do sad bivalo kroz 36 godina i to je moju tjelesnu, duševnu i umstvenu mašinu držalo u svakoj mogućoj snazi i pomaknulo je svaki put za dva-tri zuba unaprijed.“, piše 25. siječnja 1929. Ivi.

U Zagrebu, tridesetih godina, odsjeda u hotelima Milinov (soba 320, na uglu), Esplanade i Elite i viđa se i druži s književnim istraživačem, teoretičarom i prevodite-ljem dr. Josipom Torbarinom, svećenikom i povjesničarom dr. Svetozarom Rittigom, povjesničarom, konzervatorom i mineralogom dr. Gjurom Szabom, pravnikom dr. Jurajem Andrassyijem, povjesničarom i sportskim djelatnikom dr. Franjom Bučarom, profesorom živinogojstva dr. Savom Ulmansky, odvjetnikom, piscem i radio novinarom dr. Ivom Sternom, filologom i novinarom dr. Rudolfom Maixnerom, poznatim agronomom dr. Otom Frangešom, publicistom i političarom dr. Jovanom Banjaninom, filozofom dr. Albertom Bazalom, mineralogom dr. Franom Tućanom, admiralima Pricom i Stankovićem, grofom Miroslavom Kulmerom, barunskom obitelji Turković Milana, barunicama Živković i Kušević, groficama Pejačević, Gozze Vučetić, Jelačić, Vranyczany, slikarima Vladimirom Kirinom i Ivanom Tabakovićem, slikaricom Nastom Rojc, kiparom Ivanom Meštrovićem, književ-nicima Milanom Begovićem, Franom Folnegovićem, Milanom Budisavljevićem, Viktorom Carem Eminom,... posjećuje večeri PEN kluba , a kad joj zet postane hrvatski ban često je u Banskim dvorima, koristi bansku ložu u Narodnom kazalištu, vozi se na izlete automobilima banskog voznog parka i putuje željeznicom u banskim salonskim kolima. Sa sinom Ivom, koji je bio urednik službenog lista Lige naroda putovala je u Ženevu na zasjedanja Lige i ondje se sretala s europskom kulturnom i političkom elitom. Ivanin brat Željko je od 1924. na političkim funkcijama u Beogradu. Godine 1929. je ministar u vladi, a postat će i predsjednik skupštinskog Senata, pa se Ivana i u Beogradu kreće u ondašnjim visokim krugovima političara, uglednika i znanstvenika, a 1934. bila je u audijenciji kod kraljice Marije i, tom prilikom, poklonila je svoje knjige mladom kralju Petru .

______________________________________________________

1.Već u dobi od 18 godina Ivana gotovo savršeno govori i piše njemački, francuski i engleski jezik, a čita talijanski i ruski.

2. Otton Popović je najstariji, najvjerniji i najdraži kućni prijatelj. Potječe iz bogate cincarske trgovačke obitelji. Otac Johan mu je zajedno s Andrijom Torkvatom Brlićem, 1860. godine biran u Hrvatski sabor. Kao i Brlićevi imao je veliki vinograd i uz njega tzv. Popovićevu šumicu (koja još i danas postoji) s vilom u koju je Ivana često dolazila iz svoje vile Brlićevac na susjednom brdu. Židov Rafael Merkadić, mlađi, također je iz prebogate obitelji porijeklom iz Sarajeva i Bosanskog Broda. Bio je oženjen Adelom Halfon, kćerkom grofice Khuen Balassy. Njegov sin Zdenko bio je vlasnik firme Fulman. Imali su također vinograd s velikom vilom nedaleko Popovićeve šumice. I njih je Ivana često posjećivala. Aleksa Milčić je muž Ivanine kćerke Zore. Odvjetnik je, kasnije i bilježnik u Slavonskom Brodu. Veterinar dr. Zvonko Benčević je muž kćerke Zdenke. Mara Brlić je supruga dr. Andrije Brlića, sina dr. Dobroslava Brlića i Fanike Nebesar.

3.„Ja sam sada uvela četveroručna popodneva. Aleksandar Kovačević i ja sviramo (ali zaista dobro), Brahmsove mađarske plesove, Beethovena itd, a Ivana Šimić i Brenekica ispunjaju ostale točke. I Neda već skromno sudjeluje no vrlo točno svira. Tako si pomažem nad mojom brodskom sudbinom.“ (listopad 1931. Ivi) Ivana je u Brodu muzicirala i sa svjetski poznatim violinistom Josipom Stanom za vrijeme njegovih boravaka kod obitelji u rodnom gradu. „Danas imamo muzikalni thee. Stano, Kaufmann, Andro Brlić, Rafael Merkadić.!“ (26. 12. 1912.). O kontinuitetu Ivaninih brodskih glazbenih aktivnosti svjedoči pismo majci iz 1900. g.: „Muziciramo za sada Stano i ja, a ima nade da ćemo dobiti tri nova člana: Miciku Schrepel, dr. Kalbrichta i Galla. Valjda će se s vremenom i Ilona pridružiti...“

4.Godine 1929. Ivana Brlić-Mažuranić postaje počasna članica Svjetskog udruženja pisaca PEN-a (kojeg je član i njen sin Ivo). Prilikom njenog prijema priređen je svečani ručak u hotelu Esplanade. Do nje je, tom prilikom, sjedio njen dobar prijatelj, slavni kipar Ivan Meštrović, s jedne strane, a s druge strane, također dobar prijatelj, književnik, Milan Begović. Njoj nasuprot bio je poznati britanski publicist i povjesničar Seaton-Watson, dugogodišnji Ivanin poznanik. Već iduće godine (3. rujna 1930.) piše kćerki Nadi: „Jučer sam obavila moj Pen-Club. Da znaš kako se tamo opet uzduž i poprijeko svi svade onda bi vidila da nema značajnije oznake čovjeka nego li svadljivost. Angjelinović je, na primjer, jučer „platio i otišao“ za uviek iz Pen-Cluba, a drugi su se štihali i svadili do pola dvanaest. Sad mi skoro više nije drago što se zovem Jago. Ivo kao drobni ptić promatra svojim lukavim licem taj cieli darmar – a ja i Domjanić tako se bedasto držimo kao da smo ravno iz raja došli.“ U svibnju 1931. godine pozvana je na kongres PEN-a u Haag. Nije otišla „... poradi preskupe nove toilette i putnih troškova od 3600 dinara koje mama nije imala“ - zapisat će njen sin Ivo, a Ivana će se požaliti kćerki Nadi kako ustvari nema niti jednu haljinu koja nije „iscufanih rukava“. U svibnju 1931. kongres je u Budimpešti, no ni na njega nije išla iako je pozvana. Iduće godine Dubrovnik je domaćin kongresa. Ni ondje se ne pojavljuje. Uvijek iz istih razloga. Krajem ožujka 1934. pita sina da li da uopće ode na neki zagrebački skup PEN-a, s obzirom da je Ivo ondje ušao u neke sukobe zbog „ ... proboljševičkih stavova mnogih članova“ (28. ožujka 1934.). Kasnije PEN spominje još samo 1935. navodeći kako nije stigla otići na neki sastanak, a željela je.

5.Ivana je i 1922., u Zagrebu, primljena u audijenciju kod regenta Aleksandra Karađorđevića.