U veljači 1937. piše Zdenki: „ ... kako vidiš ovdje me može svatko izbaciti , a moja najveća1 bolest je ionako u tomu da ove tri posljednje godine neimam pravog doma, jer sam nesposobna za onaj samotni veliki brodski stan.“
Sredinom veljače smrzava se u novoiznajmljenom stanu (Željko joj je kupio tri metra drva) i planira povratak iz Zagreba u Brod. Za boravka u sanatoriju isključili su joj, u zagrebačkom stanu, struju zbog neplaćanja ručuna. Zdenki sve to opisuje sa zaključkom: „ ... za tri mjeseca eto starice na ulici.“ U daljoj prepisci izražava želju za nekim manjim stanom u Brodu koji bi se adaptirao u susjednoj kući u kojoj stanuje kćerka Zorka, jer je u nemogućnosti korištenja svog velikog stana u kući Brlić. Osamnaestog ožujka 1937. piše: „Sad se opet radi da me imenuju članom akademije, a ja ni makac iz kuhinje i kućnih računa.“ Njenu tešku financijsku situaciju ilustrira i ova rečenica iz istog pisma: „ ... ja ne mogu na kraj ni s dodatkom od 2 tisuće dinara: cipele, šešir i čarape nisam si cijelu zimu mogla kupiti, a sad mi se jedina svilena oprava pocijepala.“ U svibnju 1937. piše kako je primljena za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a sredinom srpnja javlja se Zdenki iz Rimskih toplica: „Strašna bol što ne mogu kazati: „Šta me briga, idem kući!“, izjeda me. Cijelu svoju životnu snagu (i ove 3 zagrebačke godine!) žrtvovala sam tomu da svi moji imadu potpuni, topli dom, jer znam da je to najveća i jedina vrednota. Kao svaka mati, žrtvovala sam – i ne misleći na to, do posljednje kapi svoje snage, tomu da i Nevica ima dom, da ne bude bludeći student. Do sad sam držala taj dom, a sad upravo neiscrpivo, bolno, strašno, žudim da bih ja imala dom, da dodjem kući, gdje me netko čeka, sa dobrim krevetom i domaćom hranom, gdje vodi brigu o meni bilo kakva dobra duša. Došlo je za me to vrijeme i morati ćete da mi u mom stanu u Brodu taj dom stvorite. I zato bi već sada trebalo tražiti po novinama objave („Novosti“) za jednu gospoju ili stariju sobaricu koja bi lično za mene bila. Držim da bi se to novčano dalo podnijeti. Uz to kuharicu. Imala bih samo one dvije sobe. Ta „pratilica“ bi spavala u maloj. Za Nevicu, kad dodje u posjete, morao bi se u velikoj blagovaoni (bez obzira na sentimentalitet) učiniti zid, pregradak, da ima svoju sobicu, tamo gdje je klavir. Klavir, molim Te, uopće što prije poklonite bilo komu (o tom sam već često pisala). Eto, draga Zdenka, nisu ovo misli besposlenoga, nego ja u svojoj potpunoj dokolici imam vremena da na sve vas pomislim, uzmem obzir na sve vaše lične i obiteljske poteškoće i da vidim da je ovaj plan doduše spojen (kao svaka nova udesba života) sa naporima dok se ostvari, ali da će onda biti jedno pristojno rješenje jednog pitanja, koje uslijed sveopće nervoznosti ne smijemo nedostojno riješiti. Znam da će moja ćud donositi meni (a možda i vama) teških časova, jer moja želja za svijetom, za njegovim ljepotama i radostima neće nikada prestati. Ali konačno bivam tako potpuno slaba da će valjda i ta želja za ljepotama svijeta dobiti blažu, oslabljenu, iznemoglu formu i neće ni mene ni vas mučiti kako me je ovo 45 godina strahovito (nikakvim riječima opisivo) mučila. Idem dakle, kako vidiš, samo za ciljem: da umrem kao Tvoj tata, kao moji tata i mama, kao svi dostojni i vrijedni ljudi u svojem domu i uz svoju obitelj. To nije momentalno uzbudjenje ili sentimentalnost melankolika, to je naravna potreba nekoga koji je svoj život posvetio domu i obitelji i želi cijelim bićem da ga oni opreme, za drugi svijet. Da dodam posljednju klauzulu, na koju ćete vi svi misliti kod čitanja ovog pisma. Ukoliko bi se moje sile (protiv mojeg sadašnjeg očekivanja) ipak opet pretvorile i u koliko bi se opet digao onaj moj nemir, da odem iz Broda u svijet, mogla bi tome možda (ako novci dozvole) uz moju pratilicu zadovoljiti od vremena do vremena odlaskom u Zagreb, gdje bi Nevica svršavala studije. Dosta i previše, al' moralo se o tom govoriti, jer je moje i Nevičino smještanje mora za sve nas, a ne da se šutnjom i pritajivanjem riješi, i u Zagreb sam preselila po planu koji sam u cijelosti provela – žalibože uz konačni kraj, ali ustrajno provela.“ U siječnju 1938. ponovno je u sanatoriju na Srebrnjaku. Ostaje 14 dana. Kći Zdenku u Slavonskom Brodu moli da uništava njena pisma: „Bilo bi pametno da ovakova pisma sa brigama uništiš! U Obiteljskom arhivu to poslije 50 godina grozno grdo figurira!“ U ožujku boravi na Sušaku i piše Zdenki kako je: „slabošću nerava i fizičkom slabošću“ vezana za sobu i dodaje: „ ... moja nemoć sad je i drugima vidljiva.“ Početkom svibnja je opet u sanatoriju na Srebrenjaku. Prima Campollon injekcije, a 4. svibnja putuje s bratom Željkom u Beograd na pet dana. Dvadeset i trećeg svibnja piše: „ ... toliko mi je zlo da si ne mogu sama pomoći. Živčano stanje mi je dezolatno. Znojim se i drhćem... Ne mogu pisati, depresija je prejaka.“ Dvadeset i devetog svibnja je u sanatoriju na Srebrenjaku s kćerkom Zorkom. Osamnaestog lipnja najavljuje svoj dolazak u Brod, međutim, stjecajem okolnosti do toga ne dolazi i ona je, krajem lipnja, u Rimskim Toplicama. Sedamnaestog srpnja u pismu Zdenki, Ivana otklanja Brod kao destinaciju u kojoj bi riješila dio svojih materijalnih problema, ali i riješila pitanje svog „zadnjeg boravišta“: „Ali kad zorno pomislim da ću ja po tom svom planu biti kroz zimske dane, mjesece, večeri i noći sama sa tuđom osobom u mom još uviek velikom stanu, sama, bez ikakve veze sa duševnim životom, odrezana od onih mojih suradnika i drugova iz mladosti, koji mi još jedini donose duševne okrepe i interese, bez posjeta u Akademiji, bez raznih izložbi, i uopće bez ikakve pobude, onda vidim jasno da je to posljednji udarac mojem mozgu, srcu i duši. Pitam se onda neće li dobri Bog naći ipak ljepše rješenje – jer ne vidim pravo hoće li Nevica imati dom koji za nju željkujem, uništi li mene do kraja čuvanje doma. Ostavimo uopće to pitanje, stan u Brodu imam, sluškinje i „gospoje“ tražit ćemo, pa u oktobru mogu svakako tamo, bez zidanja. Glavno bi bilo da sam se mogla izvući i okrepit ovđe. No poboljšica nastaje tek u one dane kad nađem bar jednog stranog inteligentnog čovjeka, pa u razgovoru zaboravim svoj jad. Toliko je moja bolest vezana na intelektualni poticaj i saobraćaj! Na časove mi je mnogo bolje, al' kako jedem jedva polovicu moje obične množine, a znojim se jako, to sam izgubila ovđe oko 2 kilograma.“ Dvanaestog kolovoza sin Ivo dolazi u Brod s doktorom Richterom i doktorom Meixnerom. Ivana je u vili Brlićevac. Istog dana Zdenka piše izvjesnoj gopođi Škvorc u Zagreb kako je Ivana u ljetnikovcu „ ... izvan grada do prvog listopada, a poslije će biti ili u Slavonskom Brodu ili u Zagrebu“ i moli ju ako može da prihvati brigu za bolesnicu i kućanstvo u Brodu. Šest dana kasnije dr. Richter piše kćerki Nadi Ružić pismo na njemačkom jeziku koje u prijevodu glasi: „Ekscelencijo! Mnogopoštovana milostiva gospođo! Nakon što sam posjetio Vašu cijenjenu gospođu mamu u Brodu, dozvoljavam si, da Vas predano izvijestim. Kao što Vam je poznato, Vaša majka boluje od Cyklothymie, tj. jedne bolesti, koja kao u valovima mijenja njeno duševno stanje, gdje je jedan period ispunjen snažnom voljom za radom i vedrim raspoloženjem i željom biti među ljudima, drugi pak pun depresije, nemira, pesimizma, bezvoljnosti i radne nesposobnosti. Upravo u takvom stanju nalazi se majka trenutno. Sadašnje stanje je možda još i nešto intenzivnije nego prošlo, a i popraćeno je izvjesnim funkcionalnim promjenama i simptomima, koje mi liječnici označavamo kao hysterične popratne pojave. Kod mojih pretraga nisam međutim našao nikakvih znakova duševne slabosti ili starosnih pojava, u smislu jedne senilne promjene u mozgu i zato vjerujem, da mogu s pravom reći, da će se sadašnje melankolično neraspoloženje nakon možda malo dulje – možda nakon nekoliko mjeseci popraviti i prijeći u bolje raspoloženje i aktivnost. Za liječenje sadašnje slike bolesti sam predložio: pacijentica ostaje još izvjesno, ne jako dugo, vrijeme u vinogradu i primijenjuje tamo od mene propisanu medicinu. Onda odlazi u njoj poznati Sanatorij Srebrenjak u Zagreb, gdje će joj jedna terapija sa injekcijama Decholin i vlastite krvi biti primijenjena. (Ja ću se zbog toga povezati sa gospodinom Primariusom Dr. Gottliebom). U sanatoriju ne bi trebao biti nitko od rodbine, samo ju posjećivati. Nasuprot tome, pacijentica će dobiti jednu pratilju – njegovateljicu, koja će joj praviti društvo, na koju će se ona naviknuti i koja će joj biti stalno na službu. Predlažem zato, da se domaćinstvo gospođe majke u Zagrebu potpuno ukine i samo ostavi mogućnost, da ako opet ozdravi, dolazi u Zagreb u posjetu i to u stan kod najmlađe kćerke, koja zbog studija mora imati jedan stan u Zagrebu. U njemu bi trebala biti jedna prostorija, koju bi gđa Brlić onda koristila. Glavno mjesto boravka treba ostati Brod, odnosno, po ljetu, kuća u vinogradu. Ja sam Vašu gospođu majku zamolio, da mi tjedno, odnosno svakih desetak dana, pošalje mali izvještaj o svom stanju, kako bih joj možda mogao dati savjete. Gospođa mama je dala svoj pristanak na taj plan, premda sa ograničenjem. U prirodi bolesti leži, da se pacijenti pasivno i aktivno opiru primjeni određenih mjera i tu treba uvijek, sa napomenom, da je to savjet liječnika, laganim pritiskom pokušati provesti terapiju. Imam siguran utisak, da će i taj depresivni pad biti prolazan i da ne će ostaviti stalnih štetnih posljedica.”
______________________________
1 U pismu dr. Franji Bučaru 12. veljače 1937. žali se kako je njena sestra Alka, u čijem je stanu bio njen zagrebački boravak, zbog toga što ona nije mogla plaćati visoku najamninu, iznajmila taj stan pošti. Napominje kako je u Zagrebu, nakon toga, osam puta selila u osam mjeseci.
Sredinom veljače smrzava se u novoiznajmljenom stanu (Željko joj je kupio tri metra drva) i planira povratak iz Zagreba u Brod. Za boravka u sanatoriju isključili su joj, u zagrebačkom stanu, struju zbog neplaćanja ručuna. Zdenki sve to opisuje sa zaključkom: „ ... za tri mjeseca eto starice na ulici.“ U daljoj prepisci izražava želju za nekim manjim stanom u Brodu koji bi se adaptirao u susjednoj kući u kojoj stanuje kćerka Zorka, jer je u nemogućnosti korištenja svog velikog stana u kući Brlić. Osamnaestog ožujka 1937. piše: „Sad se opet radi da me imenuju članom akademije, a ja ni makac iz kuhinje i kućnih računa.“ Njenu tešku financijsku situaciju ilustrira i ova rečenica iz istog pisma: „ ... ja ne mogu na kraj ni s dodatkom od 2 tisuće dinara: cipele, šešir i čarape nisam si cijelu zimu mogla kupiti, a sad mi se jedina svilena oprava pocijepala.“ U svibnju 1937. piše kako je primljena za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a sredinom srpnja javlja se Zdenki iz Rimskih toplica: „Strašna bol što ne mogu kazati: „Šta me briga, idem kući!“, izjeda me. Cijelu svoju životnu snagu (i ove 3 zagrebačke godine!) žrtvovala sam tomu da svi moji imadu potpuni, topli dom, jer znam da je to najveća i jedina vrednota. Kao svaka mati, žrtvovala sam – i ne misleći na to, do posljednje kapi svoje snage, tomu da i Nevica ima dom, da ne bude bludeći student. Do sad sam držala taj dom, a sad upravo neiscrpivo, bolno, strašno, žudim da bih ja imala dom, da dodjem kući, gdje me netko čeka, sa dobrim krevetom i domaćom hranom, gdje vodi brigu o meni bilo kakva dobra duša. Došlo je za me to vrijeme i morati ćete da mi u mom stanu u Brodu taj dom stvorite. I zato bi već sada trebalo tražiti po novinama objave („Novosti“) za jednu gospoju ili stariju sobaricu koja bi lično za mene bila. Držim da bi se to novčano dalo podnijeti. Uz to kuharicu. Imala bih samo one dvije sobe. Ta „pratilica“ bi spavala u maloj. Za Nevicu, kad dodje u posjete, morao bi se u velikoj blagovaoni (bez obzira na sentimentalitet) učiniti zid, pregradak, da ima svoju sobicu, tamo gdje je klavir. Klavir, molim Te, uopće što prije poklonite bilo komu (o tom sam već često pisala). Eto, draga Zdenka, nisu ovo misli besposlenoga, nego ja u svojoj potpunoj dokolici imam vremena da na sve vas pomislim, uzmem obzir na sve vaše lične i obiteljske poteškoće i da vidim da je ovaj plan doduše spojen (kao svaka nova udesba života) sa naporima dok se ostvari, ali da će onda biti jedno pristojno rješenje jednog pitanja, koje uslijed sveopće nervoznosti ne smijemo nedostojno riješiti. Znam da će moja ćud donositi meni (a možda i vama) teških časova, jer moja želja za svijetom, za njegovim ljepotama i radostima neće nikada prestati. Ali konačno bivam tako potpuno slaba da će valjda i ta želja za ljepotama svijeta dobiti blažu, oslabljenu, iznemoglu formu i neće ni mene ni vas mučiti kako me je ovo 45 godina strahovito (nikakvim riječima opisivo) mučila. Idem dakle, kako vidiš, samo za ciljem: da umrem kao Tvoj tata, kao moji tata i mama, kao svi dostojni i vrijedni ljudi u svojem domu i uz svoju obitelj. To nije momentalno uzbudjenje ili sentimentalnost melankolika, to je naravna potreba nekoga koji je svoj život posvetio domu i obitelji i želi cijelim bićem da ga oni opreme, za drugi svijet. Da dodam posljednju klauzulu, na koju ćete vi svi misliti kod čitanja ovog pisma. Ukoliko bi se moje sile (protiv mojeg sadašnjeg očekivanja) ipak opet pretvorile i u koliko bi se opet digao onaj moj nemir, da odem iz Broda u svijet, mogla bi tome možda (ako novci dozvole) uz moju pratilicu zadovoljiti od vremena do vremena odlaskom u Zagreb, gdje bi Nevica svršavala studije. Dosta i previše, al' moralo se o tom govoriti, jer je moje i Nevičino smještanje mora za sve nas, a ne da se šutnjom i pritajivanjem riješi, i u Zagreb sam preselila po planu koji sam u cijelosti provela – žalibože uz konačni kraj, ali ustrajno provela.“ U siječnju 1938. ponovno je u sanatoriju na Srebrnjaku. Ostaje 14 dana. Kći Zdenku u Slavonskom Brodu moli da uništava njena pisma: „Bilo bi pametno da ovakova pisma sa brigama uništiš! U Obiteljskom arhivu to poslije 50 godina grozno grdo figurira!“ U ožujku boravi na Sušaku i piše Zdenki kako je: „slabošću nerava i fizičkom slabošću“ vezana za sobu i dodaje: „ ... moja nemoć sad je i drugima vidljiva.“ Početkom svibnja je opet u sanatoriju na Srebrenjaku. Prima Campollon injekcije, a 4. svibnja putuje s bratom Željkom u Beograd na pet dana. Dvadeset i trećeg svibnja piše: „ ... toliko mi je zlo da si ne mogu sama pomoći. Živčano stanje mi je dezolatno. Znojim se i drhćem... Ne mogu pisati, depresija je prejaka.“ Dvadeset i devetog svibnja je u sanatoriju na Srebrenjaku s kćerkom Zorkom. Osamnaestog lipnja najavljuje svoj dolazak u Brod, međutim, stjecajem okolnosti do toga ne dolazi i ona je, krajem lipnja, u Rimskim Toplicama. Sedamnaestog srpnja u pismu Zdenki, Ivana otklanja Brod kao destinaciju u kojoj bi riješila dio svojih materijalnih problema, ali i riješila pitanje svog „zadnjeg boravišta“: „Ali kad zorno pomislim da ću ja po tom svom planu biti kroz zimske dane, mjesece, večeri i noći sama sa tuđom osobom u mom još uviek velikom stanu, sama, bez ikakve veze sa duševnim životom, odrezana od onih mojih suradnika i drugova iz mladosti, koji mi još jedini donose duševne okrepe i interese, bez posjeta u Akademiji, bez raznih izložbi, i uopće bez ikakve pobude, onda vidim jasno da je to posljednji udarac mojem mozgu, srcu i duši. Pitam se onda neće li dobri Bog naći ipak ljepše rješenje – jer ne vidim pravo hoće li Nevica imati dom koji za nju željkujem, uništi li mene do kraja čuvanje doma. Ostavimo uopće to pitanje, stan u Brodu imam, sluškinje i „gospoje“ tražit ćemo, pa u oktobru mogu svakako tamo, bez zidanja. Glavno bi bilo da sam se mogla izvući i okrepit ovđe. No poboljšica nastaje tek u one dane kad nađem bar jednog stranog inteligentnog čovjeka, pa u razgovoru zaboravim svoj jad. Toliko je moja bolest vezana na intelektualni poticaj i saobraćaj! Na časove mi je mnogo bolje, al' kako jedem jedva polovicu moje obične množine, a znojim se jako, to sam izgubila ovđe oko 2 kilograma.“ Dvanaestog kolovoza sin Ivo dolazi u Brod s doktorom Richterom i doktorom Meixnerom. Ivana je u vili Brlićevac. Istog dana Zdenka piše izvjesnoj gopođi Škvorc u Zagreb kako je Ivana u ljetnikovcu „ ... izvan grada do prvog listopada, a poslije će biti ili u Slavonskom Brodu ili u Zagrebu“ i moli ju ako može da prihvati brigu za bolesnicu i kućanstvo u Brodu. Šest dana kasnije dr. Richter piše kćerki Nadi Ružić pismo na njemačkom jeziku koje u prijevodu glasi: „Ekscelencijo! Mnogopoštovana milostiva gospođo! Nakon što sam posjetio Vašu cijenjenu gospođu mamu u Brodu, dozvoljavam si, da Vas predano izvijestim. Kao što Vam je poznato, Vaša majka boluje od Cyklothymie, tj. jedne bolesti, koja kao u valovima mijenja njeno duševno stanje, gdje je jedan period ispunjen snažnom voljom za radom i vedrim raspoloženjem i željom biti među ljudima, drugi pak pun depresije, nemira, pesimizma, bezvoljnosti i radne nesposobnosti. Upravo u takvom stanju nalazi se majka trenutno. Sadašnje stanje je možda još i nešto intenzivnije nego prošlo, a i popraćeno je izvjesnim funkcionalnim promjenama i simptomima, koje mi liječnici označavamo kao hysterične popratne pojave. Kod mojih pretraga nisam međutim našao nikakvih znakova duševne slabosti ili starosnih pojava, u smislu jedne senilne promjene u mozgu i zato vjerujem, da mogu s pravom reći, da će se sadašnje melankolično neraspoloženje nakon možda malo dulje – možda nakon nekoliko mjeseci popraviti i prijeći u bolje raspoloženje i aktivnost. Za liječenje sadašnje slike bolesti sam predložio: pacijentica ostaje još izvjesno, ne jako dugo, vrijeme u vinogradu i primijenjuje tamo od mene propisanu medicinu. Onda odlazi u njoj poznati Sanatorij Srebrenjak u Zagreb, gdje će joj jedna terapija sa injekcijama Decholin i vlastite krvi biti primijenjena. (Ja ću se zbog toga povezati sa gospodinom Primariusom Dr. Gottliebom). U sanatoriju ne bi trebao biti nitko od rodbine, samo ju posjećivati. Nasuprot tome, pacijentica će dobiti jednu pratilju – njegovateljicu, koja će joj praviti društvo, na koju će se ona naviknuti i koja će joj biti stalno na službu. Predlažem zato, da se domaćinstvo gospođe majke u Zagrebu potpuno ukine i samo ostavi mogućnost, da ako opet ozdravi, dolazi u Zagreb u posjetu i to u stan kod najmlađe kćerke, koja zbog studija mora imati jedan stan u Zagrebu. U njemu bi trebala biti jedna prostorija, koju bi gđa Brlić onda koristila. Glavno mjesto boravka treba ostati Brod, odnosno, po ljetu, kuća u vinogradu. Ja sam Vašu gospođu majku zamolio, da mi tjedno, odnosno svakih desetak dana, pošalje mali izvještaj o svom stanju, kako bih joj možda mogao dati savjete. Gospođa mama je dala svoj pristanak na taj plan, premda sa ograničenjem. U prirodi bolesti leži, da se pacijenti pasivno i aktivno opiru primjeni određenih mjera i tu treba uvijek, sa napomenom, da je to savjet liječnika, laganim pritiskom pokušati provesti terapiju. Imam siguran utisak, da će i taj depresivni pad biti prolazan i da ne će ostaviti stalnih štetnih posljedica.”
______________________________
1 U pismu dr. Franji Bučaru 12. veljače 1937. žali se kako je njena sestra Alka, u čijem je stanu bio njen zagrebački boravak, zbog toga što ona nije mogla plaćati visoku najamninu, iznajmila taj stan pošti. Napominje kako je u Zagrebu, nakon toga, osam puta selila u osam mjeseci.
