Postoji, naime, i umnožava se jedan užasno rasprostranjen i odvratan soj ljudi koji čitav život nešto trebaju od drugih. Žive iznad mogućnosti i stalno krpaju pa im je način komunikacije s drugima – vječno koristoljublje. Podrijetlom radi se, uglavnom, o bivšoj seoskoj sirotinji uronjenoj u posvemašnju oskudicu koja je, od Drugog svjetskog rata pa sve do devedesetih godina, plavila gradove poseljačujući ih bez otpora i ubacujući se na mjesto nekadašnje građanske klase koju je komunizam uništavao fizički, materijalno, mentalno i moralno. Potomstvo tog soja, nikad opterećenog samopoštovanjem, danas je koruptivni rak hrvatskog društva.
Potrebiti (needy) na karikaturalan način imitiraju bivšu građansku klasu. Oni halapljivo hrpe oko sebe njene materijalne reference, a kulturni standardi, moral i etika, navike i običaji, čak i jezik ostaju im seoski, primitivni, zatucani.
Kuća, automobil i vikendica su glavni statusni simboli. U procesu dokopavanja do njih njima trebaju veze za kredite ili posudbu gotovine. Na udaru su rođaci, prijatelji i poznanici, a potom i drugi. Isto se dešava u procesu gradnje i kupovine. Stalno traže veze i načine kako da izbjegnu plaćanje pune cijene raznoraznih dozvola, odobrenja, potrebnih papira i dokumenata. Kada u tom nastojanju ulete u problem, traže veze na policiji, pravosuđu i upravi da ga smanje, zastare, izbjegnu. Uglavnom od rođenja do školovanja, od školovanja do pronalaska posla, od pronalaska posla do ženidbe, od ženidbe do smrti, njima stalno nešto treba mukte, džabe, na nedozvoljeni način. Oni su stalno u dijapazonu od sitnih do krupnih prijestupnika. Utajuju porez, ne plaćaju komunalne pristojbe i račune, ne plaćaju čak ni parkiranje. Bolje reći plaćaju samo kad se uplaše drastičnih kazni, a i njih plaćaju tek pod prijetnjom zatvora ili pljenidbe.
Taj soj živi u kućama bloketarama obloženim stiroporom izvana, a jelovom lamperijom iznutra. «Drvenarija» je plastična, krov od salonita, namještaj od iverice, televizor s obaveznim miljeom po kojem plovi plastična gondola. U garaži je stari Opel, uvezen s tuđim pravom na oslobađanje od carine, kojem na retrovizoru visi drvena krunica, a na zadnjem staklu Pink panter pričvršćen na tri šape. Ispod je plastični buldog kojem se u vožnji miče glava i jastučić na kojem je izvezeno sveto ime Dinamo... Auto registriraju preko veze, jer ne može proći tehnički pregled, a u njega toče lož ulje umjesto dizela. Oni su danas taj niži srednji sloj društva. Koji je nekada bio građanski svjesna politička garancija demokracije, a sad je, po prevladavajućem mentalitetu, koruptivna lokomotiva hrvatskog društva. Jer oni svoju stalnu potrebitost hrane na tisuće koruptivnih varijanti. Od ja tebi ti meni, do izravnog podmazivanja svih segmenata života korupcijskim načinima i metodama. S njima na sceni zlo u Hrvatskoj se ustostručilo.
Gdje god se uzdignu u poslu, to nije kvalitetom, znanjem, umjećem i profesionalnošću, nego spregama, jaranstvom, vezama, korupcijom i naravno – utajom poreza. Bogatstvo je za njih veselje otimanja od drugih i radost što drugi nemaju. Bogatstvo im jest odmak od sirotinje u kojoj su grcali njihovi najbliži preci, ali oni u novcu ne znaju uživati. Oni ga traće i uživaju u efektima koje traćenje novca izaziva kod drugih. Hrvatska politička scena preplavljena je tim sojem. Iz njega su uglavnom regrutirani politički podobnici koji podobnost krčme za neku svoju potrebitost.
I što je najgore, ne radi se o lokalnom nego globalnom problemu malograđanštine, koja ne dopušta izlazak iz nacizma i demokratskog fašizma (Giorgio Agambem). Stanje u kojem se nalazi hrvatski društveni, politički i gospodarski sustav nije se, dakle, dogodilo samo od sebe, niti se dogodilo slučajno. Bolest je epidemijskih razmjera, a nitko ju ne liječi, iako je očito kako ona razara samu logiku tržišta i funkcioniranje tržišnog gospodarstva.
Za kvalitetnu demokraciju potrebni su kvalitetni ljudi. Na zapadu to je građanski sloj, a u Hrvatskoj taj sloj više ne postoji, tj. postoji u familijarnoj privatnoj potrebitosti koja se apsolutno stavlja iznad interesa društva i države, nacije i zajednice i koja svoj radikalni egoizam ponosno nosi kao dominantnu opciju.
Izvor: Pisma iz etičke samoće (fragment)
