Prilozi za povijest Broda i okolice slavonskobrodske Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu su, kako to opetovano kaže u predgovoru urednica Suzana Leček, publikacija pokrenuta kako bi se „na znanstveno relevantan način pisalo o povijesti slavonskobrodskog kraja“.
Valjda zato ova pomanja publikacija i ima ravno dvanaest recenzenata. Na latinskom recensere znači pregledati. Recenzent je ocjenjivač, prosuditelj vrijednosti nekog djela... Recenzirati znači stručno prikazati i ocijeniti neko djelo. Tih dvanaest recenzenata prethodno je čitalo, radove koji će biti objavljeni u Prilozima i s urednicom ocijenilo njihovu znanstvenu relevantnost.
Ne nasumično nego ciljano, izdvojit ću vrijedan rad Gordane Slanček: Pisma Ivane Brlić-Mažuranić obitelji tijekom Prvog svjetskog rata. Namjerno jer posjedujem i imam uvide u svu prepisku Ivane Brlić-Mažuranić s obitelji (verzije koje je njen sin Ivo dao prekucati na pisaćem stroju), a samo na pismima kćeri Zdenki radio sam dvije godine i dešifrirao 933 od oko tisuću, u tim pismima spomenutih raznoraznih imena i prezimena u periodu od 1910. do 1938. Taj moj leksikonski onomastikon jedinstven je pothvat iz kojeg bi i Gordana Slanček, a pogotovo njezin recenzent, mogli naučiti puno toga što ne znaju. Na primjer, kako je Marković, čiju smrt IBM spominje u pismu od 18. rujna 1914. (str. 86), zapravo Franjo Marković, filozof i književnik (Križevci 1845. – Zagreb 15. rujna 1914.) koji je doktorirao u Beču, a od 1874. do kraja života predavao filozofiju na svučilištu u Zagrebu. Desetljeće je bio zastupnik hrvatskog Sabora. Objavio je brojne znanstvene radove, ali i bio pisac lirsko refleksivne poezije, epskih spjevova i drama. IBM ga je izuzetno cijenila i posvetila mu je jedan ulomak u svojoj Autobiografiji. Ivanina prijateljica Zdenka Marković, književnica i doktorant iz Freiburga, kći je dr. Blaženke Pejčić udane Marković i unuka Julke Amruš udane pl. Pejčić.
U istom pismu na 87. stranici IBM piše kako je sina Ivu „dala po Blaženku pregledati“. Radi se o krivom iščitavanju rukopisa. Ispravno je Blažek: dr. Jaroslav Blažek (1854. – 1924.) je kraljevski županijski fizik u Brodu na Savi. Sin je Franje Blažeka i Louise rođ. Rebiček.
Dalje, u istom se pismu spominje „Štefanovićkin sin Dušan“. Radi se o sinu Štefanović Ivane ili Štefankice kako ju zove IBM i poznatog brodskog odvjetnika Đuke Štefanovića. Na 88. stranici, u pismu od 29. prosinca 1914., krivo je pročitan špeiscimer kao špeiscimen.
Onkel Karl, na 89. stranici u pismu od 18. veljače 1917., kojega autorica i recenzent ne prepoznaju, je Matasić Dragutin, sin Ane i Franje Matasić pl. Blagajski. Bio je pukovnik 78. infanterijske regimente u Osijeku. Supruga mu se zvala Tereza rođ. Nyari, a kćer Nellyka. Kasnije žive u Grazu.
Nepoznati kum Vlado iz pisma od 12. veljače 1917. na stranici 90. je Vladimir Prebeg (1862. – 1944.). Sin je Franje Prebega, predstojnika Parobrodarskog društva u Brodu i N. Möler, učiteljice u Brodu. Pravo je studirao u Beču, a doktorirao je u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik dva mandata. Također je bio predsjednik Hrvatske stranke prava 1918. kada se ona samoukinula. Bio je oženjen Zdenkom rođ. Tomić.
U pismu od 15. veljače 1917., str. 90, spominje se Ernest i ne zna se tko je. On je sin Emilije Wagner iz Zagreba.
Nepoznata Renée iz pisma od 9. listopada 1914., na str. 93, je Irena rođ. Türk, supruga brata IBM Božidara Mažuranića (1879. – 1952.). Imali su sinove Vladimira i Božidara.
U pismu kćeri Zori u studenom 1914. na str. 94, spominje se, u Srbiji na Crnom vrhu, poginuli Maričević. Radi se o sinu Bartola Maričevića remenara i Ivanke Maričević rođ. Krušac koji su imali radnju u kući do Brlićevih (danas caffe bar Beerc). U trećem redu pisma, omaškom je napisano za Maričevića da je Matičević (ni to recenzent, lektor ni korektor nisu vidjeli.) Matičević će poginuti 1916.
U pismu od 29. prosinca 1914. spominje se, već spomenuta, Tereza Matasić, supruga Dragutina Matasića, ali i Ante Matasić iz obitelji Bogumira Matasića, brata Karla Matasića.
Neznana Maca Turković iz pisma Zori od 17. lipnja 1916. str. 98, je majka Rudolfa Turkovića, slikara i pedagoga (1884. – 1971.), a Turkovićeva supruga bi mogla biti Turković Greta, kiparica (1896. – 1978.).
Milka u pismu od 23. svibnja 1916., str. 104, sluškinja je (iz Zagreba) kod Ivanine majke Henriette koja će ju poslati unuci Nadi Ružić na Sušak.
Rebreanu u pismu Ivi od 25. svibnja 1916., str. 104, je Rebrean Nedbal koji služi vojni rok u austrougarskoj vojsci u Brodu na Savi i tu ga zatiče rat. U Rumunjskoj ima sestru Korneliju koja se dopisuje s IBM i tako dalje i tome slično.
Gordani Slanček IBM nije tema i najvjerojatnije se u ta pisma uronila po službenoj dužnosti. Međutim, nagradno pitanje glasi: što radi tih dvanaest recenzenata, posebice poznati „ivanolog“ Mato Artuković? Točan odgovor: pojma nemaju. Posebice „ekspert“ Mato koji se već „proslavio“ kao priređivač Zapisaka IBM (vidi o tome moj tekst na portalu Sbperiskop Ivana Brlić-Mažuranić: Zapisci od 1. listopada 2016.)
No, ima još.
Meni, koji o osobama spominjanim u pismima IBM znam puno više nego svi recenzenti zajedno, Ivan Medved, ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, ne dozvoljava da sravnim prijepise pisama IBM otkucanih na pisaćem stroju s originalnim, rukom pisanim pismima na filmovima koje posjeduje Arhiv i koji su namijenjeni korisnicima.
Čistim hirom on me usmjerava prema traženju odobrenja od Mate Artukovića, kojega je stvarni skrbnik knjižnice i arhiva Brlićevih Theodor de Canziani razriješio dugogodišnje uloge skrbnika. De Canziani to nije učinio pismeno pa Posavljak dr. Mato i dalje, uz podršku Ivana Medveda, izigrava tu ulogu i odobrava tko može, a tko ne čitati filmovana pisma IBM. Ja ne mogu. Meni ne daju. I evo što se onda zbiva: Gordana Slanček je čitala ta pisma u Arhivu i u svom radu, na 112. stranici Priloga u pismu IBM majci od 12. lipnja 1917., na jednom mjestu navodi rečenicu IBM: „Možeš si misliti kako se ja njihovom dolasku veselim – ili bolje rekuć ipak si ne možeš misliti, jer sam ja kao Vera Makanac pod imenom (nečitko).“ To nečitko što Gordana Slanček nije dešifrirala u mojoj, na pisaćem stroju prepisanoj verziji Ive Brlića, glasi: „...pak imam posebnu glavu za ove stvari“.
Čemu smjeram? Da mi je Medved dozvolio sravnjivanje rukopisne i prekucane varijante pisama, Gordana Slanček ne bi neke pasuse proglašavala nečitkim, jer bi nečitko bilo pročitano u prekucanoj verziji pisama. I sad ono najgore. Ja sam CD-ove s prekucanim verzijama poklonio i brodskom Državnom arhivu i Gradskoj knjižnici. Međutim, jebe se njima... U Arhivu sam počasni član, nešto slično i u Gradskoj knjižnici, no istovremeno zahvaljujući ravnateljima i u jednoj i u drugoj ustanovi persona sam non grata. I dok u Gradskoj knjižnici postoji sustav, stroj, mehanizam koji zna što i zašto radi, u Državnom arhivu se besposleni ravnatelj iživljava.
Dotični Ivan Medved koji, u to sam siguran, nije sišao s uma jer se do njega nikad nije ni popeo, jalovac je s tamnog vilajetskog dna koji sebično služi svemu što je sitno, nisko, beznačajno, lažno, himbeno, pričimbeno, zločudno, nesnošljivo, zavidno..., njemu su klikašenje, potkazivanje, spletkarenje, zaplotnjaštvo, mržnja, improvizacija, samohvala, neznanje, kanalizacijski šovinizam i ostali niski nagoni – kruh svakidašnji1, on je bez pravca i stava u životu, bez volje i snage u sebi... on živi u svojoj umišljenoj glavi i svom profašističkom popovskom dućanu... nema pojma koliko ga okolina prezire... težak je sebi i nepotreban svijetu oko sebe... njegov se „znanstveni“ opus sastoji od pisanja o kurcima s ušima i ušima bez kuraca... on je ugužen u brodsku Maticu hrvatsku u kojoj se neprestano nadgornjava... Taj i takav Medved odlučio se zajebavati sa mnom. E, pa da vidiš medvede, ja se ne bih tako zajebavao sa mnom. Za uzvrat eto ti portreta pa si ga objesi u ravnateljskoj kancelariji. Nek ti visi zajedno s onim što ti inače visi.
I još nešto: u hinduističkom poimanju sudbine toj i takvoj rodnoj ideologiji posthumno je predodređena sudbina crva u psećem govnu. Što mož' da bidne, al', ne mora da znači. Jebi ga.
Na Duhove, 20. svibnja 2018.
_____________________________________________________
OBJASNIDBENE UPOZORBE:
1 U prilog izrečenih epitet ornansa navest ću primjer iskušavanja svega toga na vlastitoj koži. Nakon što sam kao u povijesti jedini u Brodu rođeni i u Brodu živući pisac primljen u Svjetsku organizaciju pisaca P.E.N., Mato Artuković i Ivan Medved dovukli su u Brod tadašnjeg predsjednika hrvatskog P.E.N.-a Zvonka Makovića i harangirali izmišljotinama i lažima protiv mene. Maković je „slučaj“ podigao na nivo Upravnog odbora P.E.N.-a i ondje su njihove gadosti odbačene s gnušanjem. O tome sam već negdje pisao, ali ponavljam jer to itekako pripada veselom idiotizmu naše svakodnevnice.
Valjda zato ova pomanja publikacija i ima ravno dvanaest recenzenata. Na latinskom recensere znači pregledati. Recenzent je ocjenjivač, prosuditelj vrijednosti nekog djela... Recenzirati znači stručno prikazati i ocijeniti neko djelo. Tih dvanaest recenzenata prethodno je čitalo, radove koji će biti objavljeni u Prilozima i s urednicom ocijenilo njihovu znanstvenu relevantnost.
Ne nasumično nego ciljano, izdvojit ću vrijedan rad Gordane Slanček: Pisma Ivane Brlić-Mažuranić obitelji tijekom Prvog svjetskog rata. Namjerno jer posjedujem i imam uvide u svu prepisku Ivane Brlić-Mažuranić s obitelji (verzije koje je njen sin Ivo dao prekucati na pisaćem stroju), a samo na pismima kćeri Zdenki radio sam dvije godine i dešifrirao 933 od oko tisuću, u tim pismima spomenutih raznoraznih imena i prezimena u periodu od 1910. do 1938. Taj moj leksikonski onomastikon jedinstven je pothvat iz kojeg bi i Gordana Slanček, a pogotovo njezin recenzent, mogli naučiti puno toga što ne znaju. Na primjer, kako je Marković, čiju smrt IBM spominje u pismu od 18. rujna 1914. (str. 86), zapravo Franjo Marković, filozof i književnik (Križevci 1845. – Zagreb 15. rujna 1914.) koji je doktorirao u Beču, a od 1874. do kraja života predavao filozofiju na svučilištu u Zagrebu. Desetljeće je bio zastupnik hrvatskog Sabora. Objavio je brojne znanstvene radove, ali i bio pisac lirsko refleksivne poezije, epskih spjevova i drama. IBM ga je izuzetno cijenila i posvetila mu je jedan ulomak u svojoj Autobiografiji. Ivanina prijateljica Zdenka Marković, književnica i doktorant iz Freiburga, kći je dr. Blaženke Pejčić udane Marković i unuka Julke Amruš udane pl. Pejčić.
U istom pismu na 87. stranici IBM piše kako je sina Ivu „dala po Blaženku pregledati“. Radi se o krivom iščitavanju rukopisa. Ispravno je Blažek: dr. Jaroslav Blažek (1854. – 1924.) je kraljevski županijski fizik u Brodu na Savi. Sin je Franje Blažeka i Louise rođ. Rebiček.
Dalje, u istom se pismu spominje „Štefanovićkin sin Dušan“. Radi se o sinu Štefanović Ivane ili Štefankice kako ju zove IBM i poznatog brodskog odvjetnika Đuke Štefanovića. Na 88. stranici, u pismu od 29. prosinca 1914., krivo je pročitan špeiscimer kao špeiscimen.
Onkel Karl, na 89. stranici u pismu od 18. veljače 1917., kojega autorica i recenzent ne prepoznaju, je Matasić Dragutin, sin Ane i Franje Matasić pl. Blagajski. Bio je pukovnik 78. infanterijske regimente u Osijeku. Supruga mu se zvala Tereza rođ. Nyari, a kćer Nellyka. Kasnije žive u Grazu.
Nepoznati kum Vlado iz pisma od 12. veljače 1917. na stranici 90. je Vladimir Prebeg (1862. – 1944.). Sin je Franje Prebega, predstojnika Parobrodarskog društva u Brodu i N. Möler, učiteljice u Brodu. Pravo je studirao u Beču, a doktorirao je u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik dva mandata. Također je bio predsjednik Hrvatske stranke prava 1918. kada se ona samoukinula. Bio je oženjen Zdenkom rođ. Tomić.
U pismu od 15. veljače 1917., str. 90, spominje se Ernest i ne zna se tko je. On je sin Emilije Wagner iz Zagreba.
Nepoznata Renée iz pisma od 9. listopada 1914., na str. 93, je Irena rođ. Türk, supruga brata IBM Božidara Mažuranića (1879. – 1952.). Imali su sinove Vladimira i Božidara.
U pismu kćeri Zori u studenom 1914. na str. 94, spominje se, u Srbiji na Crnom vrhu, poginuli Maričević. Radi se o sinu Bartola Maričevića remenara i Ivanke Maričević rođ. Krušac koji su imali radnju u kući do Brlićevih (danas caffe bar Beerc). U trećem redu pisma, omaškom je napisano za Maričevića da je Matičević (ni to recenzent, lektor ni korektor nisu vidjeli.) Matičević će poginuti 1916.
U pismu od 29. prosinca 1914. spominje se, već spomenuta, Tereza Matasić, supruga Dragutina Matasića, ali i Ante Matasić iz obitelji Bogumira Matasića, brata Karla Matasića.
Neznana Maca Turković iz pisma Zori od 17. lipnja 1916. str. 98, je majka Rudolfa Turkovića, slikara i pedagoga (1884. – 1971.), a Turkovićeva supruga bi mogla biti Turković Greta, kiparica (1896. – 1978.).
Milka u pismu od 23. svibnja 1916., str. 104, sluškinja je (iz Zagreba) kod Ivanine majke Henriette koja će ju poslati unuci Nadi Ružić na Sušak.
Rebreanu u pismu Ivi od 25. svibnja 1916., str. 104, je Rebrean Nedbal koji služi vojni rok u austrougarskoj vojsci u Brodu na Savi i tu ga zatiče rat. U Rumunjskoj ima sestru Korneliju koja se dopisuje s IBM i tako dalje i tome slično.
Gordani Slanček IBM nije tema i najvjerojatnije se u ta pisma uronila po službenoj dužnosti. Međutim, nagradno pitanje glasi: što radi tih dvanaest recenzenata, posebice poznati „ivanolog“ Mato Artuković? Točan odgovor: pojma nemaju. Posebice „ekspert“ Mato koji se već „proslavio“ kao priređivač Zapisaka IBM (vidi o tome moj tekst na portalu Sbperiskop Ivana Brlić-Mažuranić: Zapisci od 1. listopada 2016.)
No, ima još.
Meni, koji o osobama spominjanim u pismima IBM znam puno više nego svi recenzenti zajedno, Ivan Medved, ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, ne dozvoljava da sravnim prijepise pisama IBM otkucanih na pisaćem stroju s originalnim, rukom pisanim pismima na filmovima koje posjeduje Arhiv i koji su namijenjeni korisnicima.
Čistim hirom on me usmjerava prema traženju odobrenja od Mate Artukovića, kojega je stvarni skrbnik knjižnice i arhiva Brlićevih Theodor de Canziani razriješio dugogodišnje uloge skrbnika. De Canziani to nije učinio pismeno pa Posavljak dr. Mato i dalje, uz podršku Ivana Medveda, izigrava tu ulogu i odobrava tko može, a tko ne čitati filmovana pisma IBM. Ja ne mogu. Meni ne daju. I evo što se onda zbiva: Gordana Slanček je čitala ta pisma u Arhivu i u svom radu, na 112. stranici Priloga u pismu IBM majci od 12. lipnja 1917., na jednom mjestu navodi rečenicu IBM: „Možeš si misliti kako se ja njihovom dolasku veselim – ili bolje rekuć ipak si ne možeš misliti, jer sam ja kao Vera Makanac pod imenom (nečitko).“ To nečitko što Gordana Slanček nije dešifrirala u mojoj, na pisaćem stroju prepisanoj verziji Ive Brlića, glasi: „...pak imam posebnu glavu za ove stvari“.
Čemu smjeram? Da mi je Medved dozvolio sravnjivanje rukopisne i prekucane varijante pisama, Gordana Slanček ne bi neke pasuse proglašavala nečitkim, jer bi nečitko bilo pročitano u prekucanoj verziji pisama. I sad ono najgore. Ja sam CD-ove s prekucanim verzijama poklonio i brodskom Državnom arhivu i Gradskoj knjižnici. Međutim, jebe se njima... U Arhivu sam počasni član, nešto slično i u Gradskoj knjižnici, no istovremeno zahvaljujući ravnateljima i u jednoj i u drugoj ustanovi persona sam non grata. I dok u Gradskoj knjižnici postoji sustav, stroj, mehanizam koji zna što i zašto radi, u Državnom arhivu se besposleni ravnatelj iživljava.
Dotični Ivan Medved koji, u to sam siguran, nije sišao s uma jer se do njega nikad nije ni popeo, jalovac je s tamnog vilajetskog dna koji sebično služi svemu što je sitno, nisko, beznačajno, lažno, himbeno, pričimbeno, zločudno, nesnošljivo, zavidno..., njemu su klikašenje, potkazivanje, spletkarenje, zaplotnjaštvo, mržnja, improvizacija, samohvala, neznanje, kanalizacijski šovinizam i ostali niski nagoni – kruh svakidašnji1, on je bez pravca i stava u životu, bez volje i snage u sebi... on živi u svojoj umišljenoj glavi i svom profašističkom popovskom dućanu... nema pojma koliko ga okolina prezire... težak je sebi i nepotreban svijetu oko sebe... njegov se „znanstveni“ opus sastoji od pisanja o kurcima s ušima i ušima bez kuraca... on je ugužen u brodsku Maticu hrvatsku u kojoj se neprestano nadgornjava... Taj i takav Medved odlučio se zajebavati sa mnom. E, pa da vidiš medvede, ja se ne bih tako zajebavao sa mnom. Za uzvrat eto ti portreta pa si ga objesi u ravnateljskoj kancelariji. Nek ti visi zajedno s onim što ti inače visi.
I još nešto: u hinduističkom poimanju sudbine toj i takvoj rodnoj ideologiji posthumno je predodređena sudbina crva u psećem govnu. Što mož' da bidne, al', ne mora da znači. Jebi ga.
Na Duhove, 20. svibnja 2018.
_____________________________________________________
OBJASNIDBENE UPOZORBE:
1 U prilog izrečenih epitet ornansa navest ću primjer iskušavanja svega toga na vlastitoj koži. Nakon što sam kao u povijesti jedini u Brodu rođeni i u Brodu živući pisac primljen u Svjetsku organizaciju pisaca P.E.N., Mato Artuković i Ivan Medved dovukli su u Brod tadašnjeg predsjednika hrvatskog P.E.N.-a Zvonka Makovića i harangirali izmišljotinama i lažima protiv mene. Maković je „slučaj“ podigao na nivo Upravnog odbora P.E.N.-a i ondje su njihove gadosti odbačene s gnušanjem. O tome sam već negdje pisao, ali ponavljam jer to itekako pripada veselom idiotizmu naše svakodnevnice.
