Stribor Uzelac Schwendemann: "Utemeljiteljski zločini", Glavaš i HDSSB

 



 

 

 

U hrvatskom slučaju smutnju je stvorio Tuđman. Tuđman je Hrvatsku stvarao primjereno sebi. Njegova biografija, identitet, karakter i narav neizrecivi su nered. Takva je i država koju je stvarao na svoju sprčkanu sliku i priliku. S Tuđmanom se sanjani raj polako pretvarao u rastući pakao. On i sprovodi i ne sprovodi antikomunistički prevrat, ratuje i ne ratuje, za vrijeme rata se dogovara i trguje, boji se i grozi se... uglavnom petlja: od napada na vojarne do pada Vukovara. A posebice u Bosni. Zbog toga je rat Bosni prečesto bio krvavi cirkus.

 

Smatrajući sebe povijesno prevratničkim subjektom Branimir Glavaš, na vrhuncu svoje moći, ne ide u Osijeku na referendum koji bi mu omogućio ratničku i političku efikasnost prema srpskom i komunističkom neprijatelju. On svoje postupke legalizira sam, bez da ikoga pita, i preuzima odgovornost za njih. Takve radikalne političke intervencije (prljave ruke i zadaće, ružan, ali nužan posao, sumnjiva etika) poznaju svi prevrati: jakobinski, lenjinski, titovski, kastrovski itd. Tim činom Glavaš riskira glavu. Da ga se neprijatelj dokopao bio bi ubijen. No, nije. Glavaš je uspio i, u vojno političkom žargonu, on se smatra pobjednikom. I što se dešava? Njegov čin(ovi) se ne svodi na ratno prevratničke preduvjete, nego mu njegovi sude iz pozitivističke vizije politike i povijesti u kojoj su unaprijed određene koordinate objektivnih pravnih i političkih intervencija!

Sve pvratničke vlasti počivaju na tzv. «utemeljiteljskom zločinu»[1] i gotovo sve države su nastajale na taj način (SAD, Francuska, Njemačka, Engleska, Italija, Izrael, Kuba, prva Jugoslavija, NDH, druga Jugoslavija...) I sve one narodu nude herojske bajke kako bi se ti zločini prikrili.

U hrvatskom slučaju smutnju je stvorio Tuđman. Tuđman je Hrvatsku stvarao primjereno sebi. Njegova biografija, identitet, karakter i narav neizrecivi su nered. Takva je i država koju je stvarao na svoju sprčkanu sliku i priliku. S Tuđmanom se sanjani raj polako pretvarao u rastući pakao. On i sprovodi i ne sprovodi antikomunistički prevrat, ratuje i ne ratuje, za vrijeme rata se dogovara i trguje, boji se i grozi se... uglavnom petlja: od napada na vojarne do pada Vukovara. A posebice u Bosni. Zbog toga je rat Bosni prečesto bio krvavi cirkus. Oko Travnika, na primjer, muslimanske postrojbe čiste (ubijaju) hrvatske civile i pale im kuće. Vojnim dogovorom, hrvatskih i srpskih postrojbi, Srbi dozvoljavaju hrvatskim civilima da izbjegnu pokolj bježeći preko teritorija koji oni kontroliraju. Za uzvrat srpski zapovjednik traži od hrvatskog (koji drži dio Travnika) da dopusti njegovima da na kratko uđu u Travnik. Pa mu kaže: «Pusti nas, matere ti, da uđemo u Travnik i ispečemo krme u džamiji. Nikoga i ništa nećemo ni taket, a vratit ćemo se mirno čim to odradimo.» Krme, tada, nije ispečeno u travničkoj džamiji, ali je u sličnom svinjskom aranžmanu pala bosanska Posavina.

U takvom ratu, nakon njegova završetka, biti europski (haaški) poslušnik i taoc, suditi Glavašu, a ne spominjati one koji su mu bili nadređeni, i vojno i kao kreatori politike, dvostruki je standard, logički i pravni apsurd i poddržavni nivo čija je poruka kako se pobijedilo uzalud. A to je nastrašniji oblik neuspjeha koji nadbiskup Pozaić i njegova nezanemariva pratnja formuliraju zahtijevom za ponavljanjem rata i za novo autodestruktivno čišćenje.

Glavaš je pobjednički i prevratnički subjekt koji je uvijek u pravu jer je vojno pobijedio što znači bio jači u ratu. Država za koju se borio ne može i ne smije mu suditi jer se, kako već rekosmo, za tzv. «utemeljiteljske zločine» nikada i nigdje ne sudi. Oni se, u sebe svjesnim državama, vješto skrivaju bajkama s herojskim narativima.

Bio je rat i svako je nasilje moralo imati svog Glavaša. Rat je, po definiciji, međusobno ubijanje i svi ostali zločini koji idu uz to. U ratovima nasilja poprimaju mitske razmjere. Glavaš je u ratu dozvolio ubijanje. Svako ubijanje je zločin, to je nesumnjivo. Ali njemu za to mogu suditi Srbija, Europa, Ujedinjeni narodi... bilo tko osim Hrvatske jer Glavaš je utemeljitelj Hrvatske. Takove kakova jest. Suđenje Glavašu je čista tuđmaneskna petljavina. U državama koje imaju samopoštovanje, državotvornu tradiciju i koje znaju što je raison d'état Glavaši se ili proizvedu u nedodirljive heroje (što je netko znao i radio pa je Glavaš jedan od najodlikovanijih Hrvata), ili im se promijeni identitet, ili se maknu u stranu, ili tiho nestanu..., a ne prave se sudski spektakli kojima se povijesno blati izvedeni prevrat na kojem država počiva. To je tipični šeksovski šibicarski diletantizam s posljedicom da već ionako smušeni hrvatski političari, dvadesetak godina nakon rata još uvijek budalasto, papagajski mantraju kako je to bio «pravedan i obrambeni rat u kojem je Hrvatska pobijedila». Nakon što je u Haagu, oslobođenjem Markača i Gotovine, skinuta moguća vanjska prijetnja optužbe države za tzv. «utemeljitesljki zločin»,  Glavaša treba pomilovati i obeštetiti.

Upoznao sam ga u njegovom podrumu u Neumanovoj ulici za vrijeme ratnih napada na Osijek. Ante Prkačin, Ranko i ja išli smo u Zagreb, preko Virovitice, pa smo svratili i do Osijeka. Bilo je to u doba onog masakra u Kopačkom ritu. Glavaš se, na štakama, oporavljao od posljedica automobilske nesreće. Tih sat vremena s njim, u podrumu iz kojeg je odlučivao o sudbinama, bili su najprestižniji théâtre de vérité u mom životu. Glavaš je pred nama, psihotički opčinjen vlastitom svemoći, hegelovski samopreuveličano glumio sebe kakav bi želio biti. I taj Glavaš je presuđivao kratko, taj je izvodio sudsku farsu pred TV kamerama, taj danas sjedi u mostarskoj tamnici i više ne zna tko je. Tog i takvog Glavaša stvorio je tzv. «utemeljiteljski zločin» u ime kojeg se ne presuđuje. Ako si pobjednik.

Kako je ova teza žilava pokazuje Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB). On kolektivno, ako ne misli isto, misli slično: slučaj Glavaš pravosudni je prilog kriminalizaciji Domovinskog rata koji je bio «pravedan i obrambeni rat u kojem je Hrvatska pobijedila».

---