Izašao je i taj otporni podatak: za današnju prosječnu plaću dobiješ manje roba i usluga negoli za prosječnu hrvatsku plaću prije trideset i osam godina. I Rumunji su bogatiji od Hrvata jer proizvode i izvoze (automobile, kućanske aparate, kožne proizvode...) dok Hrvati domoljubuju i trguju gazdinom robom. A gazda ne trpi konkurenciju pa je tome prilagođena ekonomska i razvojna apokalipsa. U socijalnom sumraku. A još prije osam godina Rumunjska je bila dobrano iza nas... Eto što su nam, ujedinjenim snagama, napravili HDZ i SDP kojima ćemo, naravno, na predstojećim izborima ponovo dati legitimitet i legalitet da nas, „domoljubno“ i „narodno“, dalje strmoglavljuju i traće nam nacionalno dostojanstvo, sa svim tim svojim brkićima, kovačima, čorićima i ostalim dragovanima.
Dobro reče Vlado Gotovac da narod kad mu ponudiš da bira između Isusa i Barabe – izabere Barabu.
„Sam si sral, sam si raščišćal“ rekli bi Karamarkovi politički prijatelji i poslovni partneri – Rusi. Pa će tako uskoro doći u pitanje plaće tristotinjak tisuća ovisnika o državnom proračunu i sitnica od preko milijun mirovina penzionera po čijoj smo nakočenosti, u odnosu na ukupan broj stanovnika, hvala Bogu, prvi u Europi, svijetu i šire.
Politika, od kafane do predsjedničkih dvora (by the way – sagrađenih na mjestu obiteljske kuće i imanja zagrebačke srpske obitelji Nikolić) i mediji bave se orjunašima, srbokomunistima, jugoslavenima, ustašama, partizanima i ostalim dino, bronto i petro saurusima, ali i anonimnim teroristom kojem je, lokalni staklar na Ugljanu dao 20 kuna da razbije prozor na vili u kojoj boravi sportska veličina jer će to unaprijediti njegov (staklarov) gospodarski rast. Ovaj slučaj flagrantno je pokazao kako je prostitucija u odnosu na hrvatsko novinarstvo - pelerinaž u Lourd.
U Bosanskom, pardon, Slavonskom Brodu vlada ljetna idila. Najpoznatiji Duspara iz Žeravačkog Potoka, Mirko, marno taraca putove prema svom četrvrtom gradonačelničkom mandatu, pa će ovih desetak mjeseci do izbora Brodom ustvari gradonačelnikovati consegliere, čitaj: plaćenik iz Zagreba. Dobri poznavaoci prilika kažu kako Duspru, u toj namjeri, može omesti i spriječiti jedino on sam...
A tetka Hafa u brodskoj kulturi upriličila je premijeru američkog dokumentarca o najvećoj, najljepšoj, najnadarenijoj hrvatskoj balerini i svjetski najpoznatijoj Hrvatici 20. stoljeća – rođenoj Brođanki Miji Čorak Slavenskoj. Kojoj se ove godine obilježava stogodišnjica rođenja i krštenja u crkvi sv. Stjepana (čitaj: Gospe brze pomoći).
Došla autorica tog filma koji je dobio nagradu Emmy, došla američka producentska ekipa, došlo pola dvorane Brođana. Nije došao nitko iz Ministarstva kulture, nitko iz baleta Hrvatskog narodnog kazališta, nisu došli ni župan, ni gradonačelnik, a bogami nisam došao ni ja, jer me nitko nije ni pozvao. I to je u redu. Ja sam ju samo prvi otrgao iz dubokog zaborava, ne samo u Brodu, još tamo devedesetih godina. Ja sam samo nagovorio g. Zvonimira Podkovca, koji živi u Francuskoj da svoju bogatu arhivu, desetgodišnju prepisku i neobjavljenu Mijinu autobiografiju ostavi Državnom arhivu i potom sam, o svom trošku, transportirao u Brod tu građu koja je iz Francuske stigla u Zagreb. (Budući su se grad i gradonačelnik potpuno oglušili na zahtijev da oni to učine.) Još sam samo, uz izdašnu pomoć Ministarstva kulture, napisao i objavio fotomonografiju o Miji Čorak Slavenskoj (grad se i tu oglušio). Uz to što sam, jedini u Hrvatskoj, pročitao njenu autobiografiju pisanu na preko 500 kucanih stranica na engleskom, još sam samo osobno predložio Hrvatskoj pošti da objavi marku s njenim likom, u seriji Hrvatski velikani, što je prihvaćeno, pa je na poštanskom dépliantu marke objavljen moj tekst...
I jebi ga, uprkos svemu nije me pozvalo na premijeru. Doduše, tetka Hafa, priča okolo kako ne zna moj telefon i adresu iako meni pošta dolazi i bez adrese, budući sam prvi Stribor i jedini Schwendemann u Hrvatskoj.
Od onih koji zvanično predstavljaju grad bila je, kako se zove..., dogradonačelnica. Ona oooobbbooožžaaavaa baletne teme. Sa svojevremene promocije moje monografije otišla je demonstrativno u pola eventa. Iskreno govoreći, da je ona meni rekla ono što sam tada govorio o odnosu brodskog gradonačelništva prema brodskoj kulturi i ja bih se digao i otišao.
Momentalno taj odnos, mislim kulture i gradonačelništva je pragmatičan i dobro ga ilustrira vic o Husi i Hasi.
Haso nervozan, živčan, nadrkan. Da ga malo oraspoloži Huso uzme bijelu jastučnicu i njom maše Hasi pod nosom. Pa će: „Vid' ba Haso, jel' te ovo ne podsjeća na dane kad si bio mali? Nana i ti u avliji. Ti jedeš pačija govna, a ona prostire bijeli veš i pjeva iz sveg glasa Niz polje, babo, idu sejmeni...“ A Haso će na to: „Maho ti, Huso, ne maho, ja stalno mislim samo na pičku.“
Tako i Duspara. Maho ti, ne maho, on misli samo na to kako će ponovo postati gradonačelnik, a ono nešto Brođana, što su došli na Hafinu promociju filma i tako neće glasati za njega. Došo il' ne došo.
Za brodskog gradonačelnika glasovi se skupljaju na prelima, sijelima i tarabanima, a ne po koncertnim dvoranama. Uz to, u hrvatskom političkom sustavu gradonačlnici su američki šerifi s kraja 19. stoljeća. Rade što hoće i nitko im ništa ne može: Bandić, Kerum, Kalmeta, Vlahušić, Čehok, Rimac, Baldasar, Kirinčić i još njih dvadesetak istih takovih. Naš Duspara je dakle, sustavni produkt, ali i produkt brodskih prejadnih realnih političkih prilika u kojima postoji samo jedan politički biser, Slavica Lemaić, a sve ostalo je uglavnom politički Schweinestall. Duspara traje desetak godina i sada ga je, s tim iskustvom, znanjem i uvidima – idiotizam mijenjati. Njega treba samo malo popraviti. I eto te, Mirko, Bandić. Bez zajebancije.
I još nešto. Suvremena historiografija otkrila je da se u tursko doba Brod u turskim fermanima nazivao Despot Brod. Po jednom od Berislavića koji je nosio i tu titulu. Svojevremeno su akademici Babić i Tadijanović, genijalno sluteći da će Brod prestat biti Slavonski, predložili da se Brodu promijeni ime u Brod na Savi. Meni je Despot Brod bolje i primjerenije... Dobro, dobro. Neka režat'. Jebi ga, mogu valjda i ja imati svoje mišljenje.
I šta sam još ono htio... Da. Taj slučaj Mije Čorak Slavenske pokazuje kako Brod rađa pametne, vrijedne, darovite, sposobne i dalekovidne ljude, koje su, u pravilu, zaustavljale udružene palanačke mediokritetske kohorte. Bilo djelatno, na licu mjesta, ili zaboravom i omalovažavanjem kad odu.
Usranci i usrane motke ovdje su sudbina. A tetki Hafi pozdrav –„ma gdje bila“, što bi rek'o jedan od mojih vjenčanih kumova Branimir Dopuđa.
Dobro reče Vlado Gotovac da narod kad mu ponudiš da bira između Isusa i Barabe – izabere Barabu.
„Sam si sral, sam si raščišćal“ rekli bi Karamarkovi politički prijatelji i poslovni partneri – Rusi. Pa će tako uskoro doći u pitanje plaće tristotinjak tisuća ovisnika o državnom proračunu i sitnica od preko milijun mirovina penzionera po čijoj smo nakočenosti, u odnosu na ukupan broj stanovnika, hvala Bogu, prvi u Europi, svijetu i šire.
Politika, od kafane do predsjedničkih dvora (by the way – sagrađenih na mjestu obiteljske kuće i imanja zagrebačke srpske obitelji Nikolić) i mediji bave se orjunašima, srbokomunistima, jugoslavenima, ustašama, partizanima i ostalim dino, bronto i petro saurusima, ali i anonimnim teroristom kojem je, lokalni staklar na Ugljanu dao 20 kuna da razbije prozor na vili u kojoj boravi sportska veličina jer će to unaprijediti njegov (staklarov) gospodarski rast. Ovaj slučaj flagrantno je pokazao kako je prostitucija u odnosu na hrvatsko novinarstvo - pelerinaž u Lourd.
U Bosanskom, pardon, Slavonskom Brodu vlada ljetna idila. Najpoznatiji Duspara iz Žeravačkog Potoka, Mirko, marno taraca putove prema svom četrvrtom gradonačelničkom mandatu, pa će ovih desetak mjeseci do izbora Brodom ustvari gradonačelnikovati consegliere, čitaj: plaćenik iz Zagreba. Dobri poznavaoci prilika kažu kako Duspru, u toj namjeri, može omesti i spriječiti jedino on sam...
A tetka Hafa u brodskoj kulturi upriličila je premijeru američkog dokumentarca o najvećoj, najljepšoj, najnadarenijoj hrvatskoj balerini i svjetski najpoznatijoj Hrvatici 20. stoljeća – rođenoj Brođanki Miji Čorak Slavenskoj. Kojoj se ove godine obilježava stogodišnjica rođenja i krštenja u crkvi sv. Stjepana (čitaj: Gospe brze pomoći).
Došla autorica tog filma koji je dobio nagradu Emmy, došla američka producentska ekipa, došlo pola dvorane Brođana. Nije došao nitko iz Ministarstva kulture, nitko iz baleta Hrvatskog narodnog kazališta, nisu došli ni župan, ni gradonačelnik, a bogami nisam došao ni ja, jer me nitko nije ni pozvao. I to je u redu. Ja sam ju samo prvi otrgao iz dubokog zaborava, ne samo u Brodu, još tamo devedesetih godina. Ja sam samo nagovorio g. Zvonimira Podkovca, koji živi u Francuskoj da svoju bogatu arhivu, desetgodišnju prepisku i neobjavljenu Mijinu autobiografiju ostavi Državnom arhivu i potom sam, o svom trošku, transportirao u Brod tu građu koja je iz Francuske stigla u Zagreb. (Budući su se grad i gradonačelnik potpuno oglušili na zahtijev da oni to učine.) Još sam samo, uz izdašnu pomoć Ministarstva kulture, napisao i objavio fotomonografiju o Miji Čorak Slavenskoj (grad se i tu oglušio). Uz to što sam, jedini u Hrvatskoj, pročitao njenu autobiografiju pisanu na preko 500 kucanih stranica na engleskom, još sam samo osobno predložio Hrvatskoj pošti da objavi marku s njenim likom, u seriji Hrvatski velikani, što je prihvaćeno, pa je na poštanskom dépliantu marke objavljen moj tekst...
I jebi ga, uprkos svemu nije me pozvalo na premijeru. Doduše, tetka Hafa, priča okolo kako ne zna moj telefon i adresu iako meni pošta dolazi i bez adrese, budući sam prvi Stribor i jedini Schwendemann u Hrvatskoj.
Od onih koji zvanično predstavljaju grad bila je, kako se zove..., dogradonačelnica. Ona oooobbbooožžaaavaa baletne teme. Sa svojevremene promocije moje monografije otišla je demonstrativno u pola eventa. Iskreno govoreći, da je ona meni rekla ono što sam tada govorio o odnosu brodskog gradonačelništva prema brodskoj kulturi i ja bih se digao i otišao.
Momentalno taj odnos, mislim kulture i gradonačelništva je pragmatičan i dobro ga ilustrira vic o Husi i Hasi.
Haso nervozan, živčan, nadrkan. Da ga malo oraspoloži Huso uzme bijelu jastučnicu i njom maše Hasi pod nosom. Pa će: „Vid' ba Haso, jel' te ovo ne podsjeća na dane kad si bio mali? Nana i ti u avliji. Ti jedeš pačija govna, a ona prostire bijeli veš i pjeva iz sveg glasa Niz polje, babo, idu sejmeni...“ A Haso će na to: „Maho ti, Huso, ne maho, ja stalno mislim samo na pičku.“
Tako i Duspara. Maho ti, ne maho, on misli samo na to kako će ponovo postati gradonačelnik, a ono nešto Brođana, što su došli na Hafinu promociju filma i tako neće glasati za njega. Došo il' ne došo.
Za brodskog gradonačelnika glasovi se skupljaju na prelima, sijelima i tarabanima, a ne po koncertnim dvoranama. Uz to, u hrvatskom političkom sustavu gradonačlnici su američki šerifi s kraja 19. stoljeća. Rade što hoće i nitko im ništa ne može: Bandić, Kerum, Kalmeta, Vlahušić, Čehok, Rimac, Baldasar, Kirinčić i još njih dvadesetak istih takovih. Naš Duspara je dakle, sustavni produkt, ali i produkt brodskih prejadnih realnih političkih prilika u kojima postoji samo jedan politički biser, Slavica Lemaić, a sve ostalo je uglavnom politički Schweinestall. Duspara traje desetak godina i sada ga je, s tim iskustvom, znanjem i uvidima – idiotizam mijenjati. Njega treba samo malo popraviti. I eto te, Mirko, Bandić. Bez zajebancije.
I još nešto. Suvremena historiografija otkrila je da se u tursko doba Brod u turskim fermanima nazivao Despot Brod. Po jednom od Berislavića koji je nosio i tu titulu. Svojevremeno su akademici Babić i Tadijanović, genijalno sluteći da će Brod prestat biti Slavonski, predložili da se Brodu promijeni ime u Brod na Savi. Meni je Despot Brod bolje i primjerenije... Dobro, dobro. Neka režat'. Jebi ga, mogu valjda i ja imati svoje mišljenje.
I šta sam još ono htio... Da. Taj slučaj Mije Čorak Slavenske pokazuje kako Brod rađa pametne, vrijedne, darovite, sposobne i dalekovidne ljude, koje su, u pravilu, zaustavljale udružene palanačke mediokritetske kohorte. Bilo djelatno, na licu mjesta, ili zaboravom i omalovažavanjem kad odu.
Usranci i usrane motke ovdje su sudbina. A tetki Hafi pozdrav –„ma gdje bila“, što bi rek'o jedan od mojih vjenčanih kumova Branimir Dopuđa.
Na proroka sv. Iliju, 20. srpnja 2016.
