Gospodinu Mirku dr. Duspari, koji je upravo pobijedio na izborima za brodskog gradonačelnika, srdačne čestitke – no neće mu biti nimalo lako. Njegovi prethodnici, u minulih desetak i više godina, ostavili su iza sebe pustoš. Ogromni gradski i gospodarski problemi doveli su do toga da se iz Broda iselilo dvadesetak tisuća građana koji su imali prijavljeno boravište... Samo u jednoj ulici, u nastrožem centru grada, koja broji 67 kućnih brojeva ima devedesetak praznih i napuštenih poslovnih prostora. I to nije sve. U toj, Starčevićevoj ulici, napušteno je i pet stambenih prostora (četiri prizemnice i jedna katnica). Ovakav povijesni fenomen neviđen je još od doba Turaka. Problem podcrtava i to što su ti prostori bezvrijedni. Ne mogu se ni prodati, ni iznajmiti, niti besplatno ustupiti jer su režije abnormalno visoke.[1] Pretpostavlja se kako u cijelom gradu zvrji prazno između petsto i šesto napuštenih poslovnih prostora. U Slavonskom Brodu nisu samo prazni poslovni prostori. Prazan je i napušten Hrvatski dom, prazna je i napuštena dvorana Hrvatskog sokola, na glavnom gradskom trgu sablasno je prazna i velika robna kuća, a bogami i nekada najveći hotel u gradu.
Brod je glavni grad županije, koja ima najveći indeks siromaštva u Hrvatskoj, a Hrvatska je u svjetskim razmjerima (od 200 zemalja) na nevjerojatnom dvanaestom mjestu po visini indeksa siromaštva. Europska Bocvana, jebote. Prethodnici novoizabranog gradonačelnika gospodina dr. Duspare Mirka na to se ni osvrnuli nisu. Oni su promatrali ne samo kako Brod gospodarski propada, nego su ga i financijski dokusurili... Dalje, dopustili su da gradska komunalna poduzeća nabijaju cijene vode i grijanja kako im se nadigne. Komunalna naknada utjerivana je ovrhama. Sredstvima poreznih obveznika gradilo se biračko tijelo. Klijentelistički se uvezivalo i sustavno uništavalo gradske institucije - zaobilazeći ih. Nijedna bitnija odluka, nigdje, nije mogla biti donesena bez znanja i suglasnosti bivšeg gradonačelnika. Sve bitnije dozvole odobravao je gradonačelnik...
Neznanje i primitivizam u kulturi vašim prethodnicima, gospodine gradonačelniče dr. Mirko Duspara, bili su imanentni.[2] Njih je bolio kurac za kulturu. Kultura je za njia nepotrebni trošak, a kulturni djelatnici ljudi koji dosađuju, vuku za rukave zbog pizdarija.
Bivši gradonačelnik je to i otvoreno davao do znanja ne dolazeći na kulturne događaje, čak i kad su u pitanju bili ugledni hrvatski akademici i vrhunski priznati umjetnici čiji radovi ukrašavaju brodski glavni gradski trg (Kuzma Kovačić i Marija Ujević).
Gospodine novoizabrani gradonačelniće dr. Mirko Duspara, kako bih vam najbolje opisao vašeg prethodnika šaljem vam ovu Pro memoriu na koji se on potpuno oglušio, a radi se o prvorazrednom gradskom interesu.
Gradonačelniku Slavonskog Broda, dr. Mirku Duspari
Pro memoria
Na dodijeli državne nagrade „Iso Velikanović“ susreo sam se s mojom odličnom znanicom gospođom Marijom Ujević, koja je poznata kiparica i članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nakon prijama, koji je upriličio hrvatski ministar kulture, otišli smo zajedno na ručak s prijateljima. Za vrijeme ručka, sjedili smo jedno uz drugo, raspitivala se za gospodina Dusparu Mirka, gradonačelnika Broda kojeg osobno ne poznaje. Budući me je i prije nekoliko mjeseci, također prilikom ručka, u njenom stanu u Zagrebu, isto pitala i molila da pozdravim gradonačelnika Broda, koji joj je čestitao dodjelu Nazorove nagrade, a ona se zaboravila zahvaliti – upitao sam je što je ustvari posrijedi. Tada mi je otkrila kako ona, na svom ovećem imanju na otoku Silbi ima nekoliko svojih većih skulptura (na otvorenom), no zbog nezadovoljstva, odnosom prema njoj lokalnih moćnika, razmišlja da te skulpture nakon njene smrti oporučno izmjesti na neku drugu lokaciju. U Brodu je vidjela tvrđavske prostore i oduševljena je s njima, pogotovo tzv. trgom ispred galerije Ružić... Ponudio sam se kao posrednik, no ona me zamolila da ništa ne poduzimam, jer o tome samo razmišlja budući ima brojne nećake i rodbinu, a i ovima sa Silbe želi pružiti šansu, itd., itd. Dakle, ništa konkretno osim što joj se Brod i gradonačelnik Duspara vrzmaju po glavi... Mislim, bez obzira što je sve ovo potpuno privatno, kako bi o svemu trebalo povesti računa i u vremenu, gestama prema njoj „podgrijavati“ naklonost prema Brodu. Ona sada radi vrata požeške katedrale, koja će definitvno biti remek-djelo. Naručitelj je biskup Škvorčević i ne bi bilo loše da se prilikom promocije tih vrata, koja će vjerojatno biti na jesen, gradonačelnik Broda ondje pojavi i „slučajno“ upozna s gospođom Ujević. Na godinu bi joj trebalo dodijeliti neko gradsko priznanje itd, i tako polako stjecati naklonost...
Druga stvar koja je relevantna je moje skretanje pažnje gospođi Mariji na činjenicu da se dvije Brođanke, Ivana Brlić-Mažuranić i Mia Čorak Slavenska, smatraju dvjema svjetskim najpoznatijim Hrvaticama u dvadesetom stoljeću i kako bi bilo prilično da i Slavenska dobije svoju skulpturu na brodskom glavnom gradskom trgu. Marija Ujević je radila reljef za grob Mije Čorak u Zagrebu, ali to su tulipani, a ne lik. Gospođa Ujević bila je malo zatečena mojom idejom jer se nije dovoljno bavila Mijom Čorak, no kad sam joj rekao da sam radio monografiju o njoj, zamolila me da joj knjigu svakako pošaljem na Silbu, na koju odlazi za par dana. Ukoliko pristane napraviti Miju to bi bilo izvrsno, ali bi i koštalo jer ona je na svjetskom glasu i nedavno je prodala svoju skulpturu jednom od najbogatijih ljudi u Americi koji ima privatni park na Manhattanu. Mislim kako bi u ovoj godini, kada se obilježava stogodišnjica Mije Slavenske trebalo oformiti Odbor za podizanje tog spomenika koji bi „mozgao“ kako namaknuti sredstva (donacije, aukcije, priredbe, Lyonsi, Rotary) jer Miji treba podići spomenik bez obzira radila ga Marija Ujević ili netko drugi.
Gospođa Ujević mi je također dala do znanja kako je bila u natječajnoj komisiji za podizanje spomenika poginuloj djeci u Brodu. Nezadovoljna ponuđenim rješenjima predlagala je ministru kulture da se umjesto spomenika postavi spomen-ploča na dječjem igralištu s imenima sve djece Broda koja su poginula i natpisom „Oni se više nikada neće igrati“. No ministar je već pakovao kofere... pa od toga nije bilo ništa. Iako je Babićev rad solidan ova Ujevićkina ideja bila bi puno efektnija i jeftinija.
Ovaj podsjetnik je povjerljive naravi jer je posrijedi samo moguća zamisao, izrečena privatno i „velika zvona“ bi ju mogla upropastiti. Vremena ima, budući se gospođa Ujević sjajno drži, i taktika korak po korak mogla bi uroditi plodom. Što se mene osobno tiče stojim samo na raspolaganju u aktivnostima prikupljanja sredstava za izgradnju spomenika Slavenskoj budući imam dobre veze i u Zagrebu, i u Francuskoj i u Americi.
Uz čestitku na ponovnom izboru za gradonačelnika 2017. godine, srdačan pozdrav
Stribor U. Schwendemann
U Slavonskom Brodu, 4. svibnja 2016.
Zamislite, gospodine novoizabrani gradonačelniće dr. Mirko Duspara, taj čovjek ne samo da se nije pojavio u Požegi kad je biskup Skvorčević, pred velikim svečenićkim korom i visokim uzvanicama, promovirao nova katedralna vrata, nego nije došao ni na izložbu djela najveće hrvatske kiparice Marije Ujević kad je ona, nedavno, održana u Brodu, uz prisustvo autorice.
Oglušio se i na zahtjev za pripomoć pri tiskanju monografije svjetski najpoznatije hrvatske balerine rođene u Brodu, Mije Čorak Slavenske, pa je tiskanje monografije financiralo Ministarstvo kulture.
Oglušio se na prijedlog da se Zvonimiru Podkovcu, baletnom umjetniku rođenom u Brodu, koji je plesao u Hrvatskom narodnom kazalištu i karijeru potom ostvario u Francuskoj – dodijeli bilo koje gradsko priznanje, budući je svoj bogati arhiv i dugogodišnju prepisku s Mijom Čorak Slavenskom – pohranio u Državnom arhivu Slavonskog Broda.
Ponavljam, s ovakvim naslijeđem, gospodine novoizabrani gradonačelniće dr. Mirko Duspara, neće biti nimalo lako gradonačelnikovati našim, pardon, vašim, jedinim nam i vječnim Bosanskim, izvinjavam se, Slavonskim Brodom
__________________________________
[1] U Slavonskom Brodu nekretnine ne vrijede ništa. Katnica s oko 150 m2 stambenog prostora, garažom i okućnicom jedva se prodaju za 50 do 60 tisuća eura. Stanovi stoje po 500 eura kvadratni metar, što je cijena ispod građevinarskog brutto troška... U Slavonskom Brodu i ne samo njemu, jedna od najvećih pljački stanovništva odvija se kroz cijene nekretnina.
[2] Kultura je bila kuhanje fiš paprikaša i derneci po proplancima.
Brod je glavni grad županije, koja ima najveći indeks siromaštva u Hrvatskoj, a Hrvatska je u svjetskim razmjerima (od 200 zemalja) na nevjerojatnom dvanaestom mjestu po visini indeksa siromaštva. Europska Bocvana, jebote. Prethodnici novoizabranog gradonačelnika gospodina dr. Duspare Mirka na to se ni osvrnuli nisu. Oni su promatrali ne samo kako Brod gospodarski propada, nego su ga i financijski dokusurili... Dalje, dopustili su da gradska komunalna poduzeća nabijaju cijene vode i grijanja kako im se nadigne. Komunalna naknada utjerivana je ovrhama. Sredstvima poreznih obveznika gradilo se biračko tijelo. Klijentelistički se uvezivalo i sustavno uništavalo gradske institucije - zaobilazeći ih. Nijedna bitnija odluka, nigdje, nije mogla biti donesena bez znanja i suglasnosti bivšeg gradonačelnika. Sve bitnije dozvole odobravao je gradonačelnik...
Neznanje i primitivizam u kulturi vašim prethodnicima, gospodine gradonačelniče dr. Mirko Duspara, bili su imanentni.[2] Njih je bolio kurac za kulturu. Kultura je za njia nepotrebni trošak, a kulturni djelatnici ljudi koji dosađuju, vuku za rukave zbog pizdarija.
Bivši gradonačelnik je to i otvoreno davao do znanja ne dolazeći na kulturne događaje, čak i kad su u pitanju bili ugledni hrvatski akademici i vrhunski priznati umjetnici čiji radovi ukrašavaju brodski glavni gradski trg (Kuzma Kovačić i Marija Ujević).
Gospodine novoizabrani gradonačelniće dr. Mirko Duspara, kako bih vam najbolje opisao vašeg prethodnika šaljem vam ovu Pro memoriu na koji se on potpuno oglušio, a radi se o prvorazrednom gradskom interesu.
Gradonačelniku Slavonskog Broda, dr. Mirku Duspari
Pro memoria
Na dodijeli državne nagrade „Iso Velikanović“ susreo sam se s mojom odličnom znanicom gospođom Marijom Ujević, koja je poznata kiparica i članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nakon prijama, koji je upriličio hrvatski ministar kulture, otišli smo zajedno na ručak s prijateljima. Za vrijeme ručka, sjedili smo jedno uz drugo, raspitivala se za gospodina Dusparu Mirka, gradonačelnika Broda kojeg osobno ne poznaje. Budući me je i prije nekoliko mjeseci, također prilikom ručka, u njenom stanu u Zagrebu, isto pitala i molila da pozdravim gradonačelnika Broda, koji joj je čestitao dodjelu Nazorove nagrade, a ona se zaboravila zahvaliti – upitao sam je što je ustvari posrijedi. Tada mi je otkrila kako ona, na svom ovećem imanju na otoku Silbi ima nekoliko svojih većih skulptura (na otvorenom), no zbog nezadovoljstva, odnosom prema njoj lokalnih moćnika, razmišlja da te skulpture nakon njene smrti oporučno izmjesti na neku drugu lokaciju. U Brodu je vidjela tvrđavske prostore i oduševljena je s njima, pogotovo tzv. trgom ispred galerije Ružić... Ponudio sam se kao posrednik, no ona me zamolila da ništa ne poduzimam, jer o tome samo razmišlja budući ima brojne nećake i rodbinu, a i ovima sa Silbe želi pružiti šansu, itd., itd. Dakle, ništa konkretno osim što joj se Brod i gradonačelnik Duspara vrzmaju po glavi... Mislim, bez obzira što je sve ovo potpuno privatno, kako bi o svemu trebalo povesti računa i u vremenu, gestama prema njoj „podgrijavati“ naklonost prema Brodu. Ona sada radi vrata požeške katedrale, koja će definitvno biti remek-djelo. Naručitelj je biskup Škvorčević i ne bi bilo loše da se prilikom promocije tih vrata, koja će vjerojatno biti na jesen, gradonačelnik Broda ondje pojavi i „slučajno“ upozna s gospođom Ujević. Na godinu bi joj trebalo dodijeliti neko gradsko priznanje itd, i tako polako stjecati naklonost...
Druga stvar koja je relevantna je moje skretanje pažnje gospođi Mariji na činjenicu da se dvije Brođanke, Ivana Brlić-Mažuranić i Mia Čorak Slavenska, smatraju dvjema svjetskim najpoznatijim Hrvaticama u dvadesetom stoljeću i kako bi bilo prilično da i Slavenska dobije svoju skulpturu na brodskom glavnom gradskom trgu. Marija Ujević je radila reljef za grob Mije Čorak u Zagrebu, ali to su tulipani, a ne lik. Gospođa Ujević bila je malo zatečena mojom idejom jer se nije dovoljno bavila Mijom Čorak, no kad sam joj rekao da sam radio monografiju o njoj, zamolila me da joj knjigu svakako pošaljem na Silbu, na koju odlazi za par dana. Ukoliko pristane napraviti Miju to bi bilo izvrsno, ali bi i koštalo jer ona je na svjetskom glasu i nedavno je prodala svoju skulpturu jednom od najbogatijih ljudi u Americi koji ima privatni park na Manhattanu. Mislim kako bi u ovoj godini, kada se obilježava stogodišnjica Mije Slavenske trebalo oformiti Odbor za podizanje tog spomenika koji bi „mozgao“ kako namaknuti sredstva (donacije, aukcije, priredbe, Lyonsi, Rotary) jer Miji treba podići spomenik bez obzira radila ga Marija Ujević ili netko drugi.
Gospođa Ujević mi je također dala do znanja kako je bila u natječajnoj komisiji za podizanje spomenika poginuloj djeci u Brodu. Nezadovoljna ponuđenim rješenjima predlagala je ministru kulture da se umjesto spomenika postavi spomen-ploča na dječjem igralištu s imenima sve djece Broda koja su poginula i natpisom „Oni se više nikada neće igrati“. No ministar je već pakovao kofere... pa od toga nije bilo ništa. Iako je Babićev rad solidan ova Ujevićkina ideja bila bi puno efektnija i jeftinija.
Napomena
Ovaj podsjetnik je povjerljive naravi jer je posrijedi samo moguća zamisao, izrečena privatno i „velika zvona“ bi ju mogla upropastiti. Vremena ima, budući se gospođa Ujević sjajno drži, i taktika korak po korak mogla bi uroditi plodom. Što se mene osobno tiče stojim samo na raspolaganju u aktivnostima prikupljanja sredstava za izgradnju spomenika Slavenskoj budući imam dobre veze i u Zagrebu, i u Francuskoj i u Americi.
Uz čestitku na ponovnom izboru za gradonačelnika 2017. godine, srdačan pozdrav
Stribor U. Schwendemann
U Slavonskom Brodu, 4. svibnja 2016.
Zamislite, gospodine novoizabrani gradonačelniće dr. Mirko Duspara, taj čovjek ne samo da se nije pojavio u Požegi kad je biskup Skvorčević, pred velikim svečenićkim korom i visokim uzvanicama, promovirao nova katedralna vrata, nego nije došao ni na izložbu djela najveće hrvatske kiparice Marije Ujević kad je ona, nedavno, održana u Brodu, uz prisustvo autorice.
Oglušio se i na zahtjev za pripomoć pri tiskanju monografije svjetski najpoznatije hrvatske balerine rođene u Brodu, Mije Čorak Slavenske, pa je tiskanje monografije financiralo Ministarstvo kulture.
Oglušio se na prijedlog da se Zvonimiru Podkovcu, baletnom umjetniku rođenom u Brodu, koji je plesao u Hrvatskom narodnom kazalištu i karijeru potom ostvario u Francuskoj – dodijeli bilo koje gradsko priznanje, budući je svoj bogati arhiv i dugogodišnju prepisku s Mijom Čorak Slavenskom – pohranio u Državnom arhivu Slavonskog Broda.
Ponavljam, s ovakvim naslijeđem, gospodine novoizabrani gradonačelniće dr. Mirko Duspara, neće biti nimalo lako gradonačelnikovati našim, pardon, vašim, jedinim nam i vječnim Bosanskim, izvinjavam se, Slavonskim Brodom
__________________________________
[1] U Slavonskom Brodu nekretnine ne vrijede ništa. Katnica s oko 150 m2 stambenog prostora, garažom i okućnicom jedva se prodaju za 50 do 60 tisuća eura. Stanovi stoje po 500 eura kvadratni metar, što je cijena ispod građevinarskog brutto troška... U Slavonskom Brodu i ne samo njemu, jedna od najvećih pljački stanovništva odvija se kroz cijene nekretnina.
[2] Kultura je bila kuhanje fiš paprikaša i derneci po proplancima.
