Značenjska analiza govora brodskog skupa Zavjeta za Hrvatsku pokazuje kako je u Hrvatskoj na djelu «unutrašnja agresija političkih opcija koje uništavaju sve hrvatsko», «petokolonaši koji su se infiltrirali u sve pozicije vlasti», «stotinjak stranaka koje se bore za vlast od kojih svaka misli i radi drugačije» i «posvemašnja korumpiranost» uz «nepostojanje definiranih nacionalnih interesa».

Iz svega ovoga svaki prosječni Hrvat ishitreno, ali lako, može zaključiti kako i prema Zavjetu za Hrvatsku Hrvati «...niti imaju zajednice običaja, niti čvrstog jedinstva života, niti, što je glavno, imaju svijest o međusobnoj pripadnosti...»

Nezgodno je to što je tu (podebljanu) misao prije 110 godina, u Zagrebu, napisao u Srbobranu, četnik Nikola Stojanović zvan Istraga, tada ugledni javni radnik u austrougarskom Zagrebu. Dodao je još i kako Hrvati nemaju ni svog jezika, kao i da nikada od plemena neće postati nacija, pa im je najpametnije da budu – Srbi.

Povijest se okrutno poigrala s nikolama stojanovićima i njihovim koncepcijama i strategijama posrbljavanja Hrvata pa je danas, u Hrvatskoj, ozbiljan problem posrbljavanje Srba (kako bi pupavci imali od čega lagodno i dobro živjeti), ali i pohrvaćivanja Hrvata (kako bi domazeti i tomci zadovoljili svoju psihotično ovisničku glad za publicitetom. Makar i u formi labuđeg pjeva.)

No, da problem postoji, postoji. Hrvati uporno odbijaju suočavanje sa stvarnim razlozima svog bauljanja po povijesnim ćorsokacima. Nepretenciozno, nabrojat ću tri. Prvo, ne znaju politički živjeti bez mobilizirajuće uloge nekog imena. Drugo, izrazito kriminalne tendencije i u politici su konstanta. Treće, preovladavajući politički mentalitet je, ne više nagodbenjački, nego podanički.

S tim i takvim političkim materijalom nema ni Ufanja, ni Zavjeta za Hrvatsku.

Problem je, međutim, samo vječan i nerješiv. Potraga za Čovjekom traje od Antike i Diogena, preko srednjevjekovnih utopija, Luthera koji je reformirao crkvu kako bi popravio čovjeka, francuskih prosvjetitelja, njemačke filozofije s Nietscheom koji je opravdano Čovjeka tražio u Nadčovjeku, do preodgajajućih komunističkih gulaga, golih otoka i kineskih sabirnih centara za «duševni inženjering».

Crkva, s deset zapovjedi Božjih i sedam smrtnih grijeha, stotinama godina uzaludno pripitomljava zlo u čovjeku, koje će tek kapitalizam pretvoriti u svoje vječno pogonsko gorivo. Jer sveudiljna gadidbena ljudska činidba, osnovni je poretač bolesnih kapitalističkih nagona.

Bez reformacije suvremene (liberalno kapitalističke) ljudske prirode nema ostvarivanja plemenitih političkih projekata. Danas i ovdje ta je priroda «barbarsko sadistička životinja koja čuči u nama i čeka priliku». No, je li baš životinja dobar izraz? «U životinjskoj zajednici svatko ima svoje mjesto. Svatko zna i točno radi ono što mora kako bi sve i dalje ostalo na svom odgovarajućem mjestu» (Gerard Wajcman)

U suvremenim ljudskim zajednicama nitko nema svoje mjesto jer su stalno na djelu takmičenja u ciničnom potkopavanju. Nitko ne nastoji raditi ono što bi trebao raditi kako bi sve bilo na odgovarajućem mjestu pa je sve u nepodnošljivom neredu. U kojem svi vrebaju svoju priliku i žive u varljivoj nadi kako će im se ona, kad tad, ukazati.

Dobitak premije na lotu je realniji od bilo kakve promjene na bolje u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj. Tek kad ju, u posteuropi za pedesetak godina, upornim strasnim i predanim misionarenjem «pohrvate» reformatori Zdravko i Loša bit će realno na današnja vrata, Milanovića dvora, zakucati 95 željkovanih teza i u Stormu 2 poklati sve što misli drugačije.