«S lijepim osjećajima se pravi loša književnost» smatrao je Andre Gide. Isto tako s dobrim namjerama u Brodu se pravi osrednji i loš kazališni i uopće scenski program. Kazališno-koncertna dvorana, koja se zove imenom velike književnice Ivane Brlić-Mažuranić, koja osobno nikad nije koncertirala, pa čak ni napisala išta za kazalište (Hlapića je dramatizirao Tito Strozzi) već tim svojim nazivom, koje godinama ne žele promijeniti, emitira stanje duhova koji ju vode tako da i kad hoće ne mogu dalje od one: koliko para, toliko muzike. Jer ne znaju. Kazališno-koncertne dvorane vodi ugled, integritet, nadprosječna sposobnost i visoka struka u kombinaciji s talentom koji se snalazi u logici i retorici pozornice. A ne umjetnički i pedagoški anonimci, podobni dobronamjernici, koji su prije vođenja koncertno-kazališne kuće podučavali srednjoškolce, pa su im praznjikava malograđanska Zuckerwaser zabava i impotencija oficijelnog domaćeg glumišta – usađeni u kriterije. A o autorskom pristupu stvaranja repertoara, pretvaranja (menagementom u kulturi) jednog marginalnog mjesta u vidljiv i provokativan lokus poetskog vatrometa i scenske fantazije, te postepenim promjenama katastrofalnih navika brodske kazališne publike – pojma nemaju.
********
Brodski folklorni ansabli, nakoćeni kao poslije kiše, puni su priučenih diletanata «unutrašnjih neprijatelja folklora» koji krivotvorinama i lošim i nedarovitim interpretacijama s brda s dola, arčeći proračunske novce, nanose štetu i folkloru i gradskom kulturnom imiđu.
Kreštave, debele i brkate babetine i uveli muškarci oblače tradicijsku odjeću mladih i udaraju na veselje promičući «papke i kopita». Neukusom scenografija prati u korak izvođače: zaprežna kola, plot i đeram od stiropora, hrpa bundeva, plastični ili potpuno uveli suncokreti, klipovi kukuruza, rukotvorine na sve strane i, u čošku pozornice, baba koja cijelo vrijeme štrika.
Mediji to popraćuju kao «narodno blago», «tradicijsku kulturu», «kulturni amaterizam» i bez trunke razumijevanja o popularnoj i narodnoj kulturi promiču loš ukus i medvjeđe usluge.
Narodna tradicija je identitet, a ne kultura, pa je folklor u istoj ravni kao klanje svinja i kiseljenje kupusa. Umjetnički tu je oblikovano samo ono što se razluči. Je li folklor i kad Bataci plešu oko odsječene ljudske glave?
Izvor: Mein Kampf
