Ministarstvo graditeljstva Predraga Štromara dalo se u obračun s problemom starim koliko i samostalnost Hrvatske – pitanjem zaštićenih najmoprimaca. Međutim, ne raspolaže osnovnim informacijama, što je krajnje neobično.
Samo jedna od njih je podatak da prekupci ili špekulanti čine više od 90 posto aktualnih vlasnika stanova u kojima se trenutno žive zaštićeni najmoprimci, što je u više navrata iznio Savez udruga stanara.
“Vezano uz pitanje da li ovo Ministarstvo raspolaže podatkom o broju izvornih vlasnika stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci, odnosno o broju stanova koje su izvorni vlasnici prodali, obavještavamo da pitanja vezana uz stjecanje vlasništva nad nekretninama nisu u nadležnosti ovog Ministarstva, kao ni postupci vezani uz povrat imovine ‘izvornim’ vlasnicima nisu u nadležnosti ovog Ministarstva. Slijedom navedenog ovo Ministarstvo ne raspolaže traženim podacima”, navodi se u odgovoru Ministarstva graditeljstva, autora izmjena Zakona o najmu stanova, konačnog rješenja za zaštićene najmoprimce, zbog kojega će tisuće obitelji ostati bez svojih domova u idućih pet godina.
Brojka se u procjenama zaštićenih najmoprimaca penje se do 93, pa i 97 posto, što bi značilo da je samo oko tri do sedam posto stanova u rukama izvornih vlasnika i njihovih nasljednika iz vremena prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Od Ministarstva smo morali zatražiti dopunu odgovora i to nakon što su nam je Gordana Vojković, zagrebačka zaštićena stanarka, dostavila upitnik iz prosinca 2005. godine, odnosno doba HDZ-ove ministrice graditeljstva Marine Matulović Dropulić. Ministarstvo se tada raspitivalo o vlasnicima stanova, pa i njihovim pritiscima na stanare. Najmoprimci su upitani jesu li doživjeli zastrašivanja, vrijeđanja, prijetnje iseljavanjem sudskim putem, ali i jesu li fizički zlostavljani, je li im netko nasilno pokušao ući u stan i slično. No, ono što je važnije za ovu priču – Ministarstvo Marine Matulović Dropulić zanimalo je kako su se vlasnici stanova upisali na te nekretnine. Tako u pitanju o porijeklu vlasništva stana nude četiri odgovora:
1. izvorni vlasnik ili nasljednik u pravoj liniji
2. nasljednik
3. vlasnik je kupio stan kao neuseljiv
4. vlasnik je otkupio društveni stan
Anketni List MGIPU 2006 g by FaktografHR on Scribd
Zaštićeni najmoprimci nikada nisu doznali što je Ministarstvo napravilo s prikupljenim podacima, iz kojih bi se jasno trebalo vidjeti jesu li se njihovih stanova na papiru dokopali špekulanti, kupivši stan sa stanarima za cijenu daleko nižu od tržišne ili se radi o izvornim vlasnicima, razvlaštenima u doba Jugoslavije.
Ministarstvo se treba očitovati čemu su služili traženi i dobiveni podaci i gdje su danas deponirani, što se uradilo na temelju istih, naglašava Vojković. Stanari smatraju da statistika nije bila predmet javnog poziva, a zbog izostanka objave rezultata ovog javnog poziva, pribojavaju su se da je cilj prikupljanja ovih podataka – o lokaciji stana, veličini, vlasniku, broju stanara, dokumentaciji koju posjeduju i slično – njihovo “dilanje” prekupcima.
Podsjetimo, radi se o tisućama ljudi koji su kao vlasnici stanarskih prava s obiteljima živjeli od sredine prošloga stoljeća. Ti stanovi prije Drugog svjetskog rata pripadali privatnim vlasnicima za koje su socijalističke vlasti ocijenile da nadmašuju njihove potrebe ili da su ih nepravedno stekli u ratu. Stanovi su tad podijeljeni ljudima bez krova nad glavom, kakvih je nakon rata bilo jako puno. Restauracijom kapitalizma, odnosno 1996., ukida se njihovo stanarsko pravo, a umjesto tog ustavnog prava, važnog poput vlasništva, dobivaju novi naziv – zaštićeni najmoprimci. Podstanari su heterogene skupine vlasnika imovinskih prava nad tim nekretninama, a kako su gradovi u vrijeme oduzimanja ovih stanova bili daleko manji, vlasnicima je itekako stalo da dođu u posjed nekretnina mahom smještenih u urbanim jezgrama, pogotovo u Splitu, gdje je cijena kvadrata prilično visoka.
Ovim Zakonom će, nakon pet godina postupnog povećanja najamnine, uz subvencije od države za one najgoreg socijalnog stanja i povoljan položaj na listama za najam ili otkup poticane stanogradnje, zaštićeni najmoprimci postati obični podstanari, što će u konačnici rezultirati pravom vlasnika stana da im otkaže najam i izbaci ih na ulicu. Premda je prošao tek prvo čitanje u Saboru, Zakon je uskovitlao duhove, pogotovo zato što stanari današnjim vlasnicima osporavaju njihovo pozivanje na djedovinu, odnosno vlasništvo i posjed.
Pravnik Bruno Janković, zaštićeni najmoprimac iz Zagreba, objašnjava kako postoje osnovne četiri vrste vlasnika, što bi se prilikom određivanja sudbine stanara moralo uzeti u obzir. Prva skupina, navodi Janković, su izvorni vlasnici nekretnina prije 1945. godine i njihovi direktni nasljednici, koji imaju najviše prava na potraživanje obeštećenja. I to je heterogena skupina.
“Neki od njih imaju neotplaćene hipoteke iz razdoblja prije 1941., budući da su mnoge banke nestale u ratu. Zato smo imali apsurdan slučaj da je Grad Zagreb provjeravao za neke vlasnike jesu li otplatili stare hipoteke, kako bi ih mogli – pazite, bez kamata – otplatiti pravnom sljedniku banke, npr. Zagrebačkoj banci. Nadalje, među tim izvornim vlasnicima ima i onih koji su, nakon što im je država naselila stanare ili dodijelila sustanare, iskoristili beneficiju i otkupili društveni stan ili više njih unutar jedne obitelji. Tako su se namirili pa prema tome ne bi trebali dobiti obeštećenje”, navodi on. Druga skupina su ilegalni vlasnici, po njemu najveća skupina.
“Oni su se upisali u zemljišne knjige kada to nije bilo moguće po zakonu, a radi se o periodu između 1945. i 1959. godine”, kaže Janković. Naime, zakoni su tada prvo zabranjivali prijenos vlasništva nad nekretninom, prema Uputstvu o nastavljanju rada zemljišno-knjižnih ureda, a kasnije se bez isključivog odobrenja mjesnog narodnog odbora prijenos nije mogao izvršiti, što je razvidno iz Uredbe o kontroli prometa nekretnina.
To se moglo dogoditi tek nakon “prijedloga-odobrenja narodnih vlasti”, kada bi ih vlasnik jedne nekretnine uvjerio da mu je iz opravdanih razloga potrebna druga. Pravnik navodi kako se opravdanim mogao npr. smatrati zahtjev vlasnika da dobije nekretninu u većoj blizini bolnice, kada mu je ona potrebna. Nakon toga bi se tadašnjim stanarima u željenoj nekretnini pronašao adekvatan zamjenski smještaj. Stupanje u posjed je bilo od ključne važnosti nakon prijenosa, jer se time željelo spriječiti moguće špekulacije.
Janković navodi da u jednu od skupina stanova, kupljenih bez zakonom propisanog odobrenja narodnih vlasti, u ovom konkretnom slučaju o izjavi kupca il prodavača ili o ikakvom dokazu o stupanju u posjed, spada i najpoznatiji slučaj – Statileo, iz 1956. godine. Navedeni prijenos izvršen je ujedno u vrijeme kada su zemljišno-knjižni sudovi u pravnom vakuumu nastalom Zakonom o prometu zemljišta i zgrada 1954.god. Okružnicom su dobili naputak da do daljnjega nema izvršavanja ZK prijedloga, dok se ne donese tzv. Savezni zakon – Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrada iz 1959. godine. Njime je uvedeno pravo prvokupa stanarima u najamnim zgradama, a to pravo – zbog špekulativne kupnje u slučaju Statileo – stanar nije mogao konzumirati, tvrdi Janković. Europski sud za ljudska prava presudio je u korist vlasnika i to je sada ključni argument Predraga Štromara, kao i članova udruga za zaštitu vlasničkih prava.
Kako bi uopće došlo do upisa u zemljišne knjige bez “amena” lokalnih vlasti, morala je cvasti korupcija u gruntovnici. Da se to događalo, Janković nam dokazuje okružnicom odsjeka za zemljišne knjige Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu, upućenom svim predsjedništvima kotarskih sudova iz 1956. godine, o pokretanju više disciplinskih i krivičnih postupaka te nekoliko otkaza uručenih službenicima zbog nadripisarstva, mita te neregularnih rješavanja ZK prijedloga (Slika 1 i 2).
“Pojava je znatno šira nego što pokazuju pokrenuti postupci… Uglavnom se radi o pružanju usluga stranaka za novac ili davanja u naravi… Daljnja nezdrava pojava je primanje mita, primjerice za prekoredno rješavanje i knjiženje predmeta, za izdavanje z.k. izvadaka i potvrda itd.”, navodi se uz napomenu da svi sudovi moraju pojačati nadzor nad radom zemljišno-knjižnog odjela, ali i sastavom isprava, koje su izdane.
Da sudska praksa nije jedinstvena, govori i slučaj “Miroslava Gottwald-Markušić protiv Hrvatske“, koji je dobio odbijenicu na Europskom sudu za ljudska prava. Sud je istakao da je članak 22. Zakona o denacionalizaciji propisivao da se nacionalizirani stanovi u odnosu na koje su treće osobe stekle stanarsko pravo neće vraćati njihovim bivšim vlasnicima, jer su nositelji stanarskog prava imali su pravo kupiti stanove od davatelja tih stanova na korištenje pod povoljnim uvjetima navedenim u Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Podsjeća se i da su “bivši vlasnici imali pravo na financijsku naknadu u odnosu na te stanove”.
No, vratimo se Jankovićevu klasifikaciju vlasnika. Treći su tzv. prekupci, za koje Janković navodi da im je točniji naziv – špekulanti, koji su se upuštali u kupovine stanova znajući da nisu “oslobođeni od stvari i osoba”.
“Oni su nakon 1959. godine, prema Zakonu o vlasništvu nad dijelovima zgrada, kupovali stanove u kojima stanari nisu iskoristili pravo prvokupa, iako su ovi nastavili boraviti u njima temeljem stanarskog prava”, navodi on. Ako su željeli ući u takve stanove morali su stanarima osigurati drugi smještaj te dokazati i uvjeriti vlast da je njima taj stan potrebniji.
“Taj institut prvokupa, na kojem su oni kapitalizirali, zakonski sam po sebi nije bio predviđen da opstane 50-60 godina. Također bitna je činjenica da su takvi stanovi kupovani za deseti ili čak manji dio tržišne cijene što je lako utvrdivo usporedbom bodovanjem stana iz tih godina”, navodi Janković.
Četvrta skupina vlasnika je ona koja je zatajila višak nekretnina u vrijeme nacionalizacije, izigravanjem komisije. To je skupina koja ja prešla tadašnji zakonski stambeni maksimum u koji izmjenom Zakona o stambenim odnosima 1968 ulaze i vikendice i kuće na moru.
Za njega deložacije zaštićenih stanara ne dolaze u obzir, već samo obeštećenje malenog postotka stvarnih izvornih vlasnika; Gordana Vojković, pak, predlaže da se i prekupcima isplati cijena koju su platili za stan sa stanarima. Po njihovim procjenama, državi je jeftinije namiriti vlasnike, nego stanare, budući da su mahom u vlasništvo uložili daleko manje novca od tržišne cijene kupljene nekretnine.
No, to su i dalje samo procjene, a stvarno stanje bi moglo znati tek Ministarstvo graditeljstva, ako pronađe rezultate javnog poziva iz 2005. Mogla bi to znati i umirovljena ministrica Matulović Dropulić, do koje nismo uspjeli doći do zaključenja ovoga teksta. Ministrica iz doba Kukuriku vlade, Anka Mrak Taritaš (HNS) također ne zna koliko je prekupaca među vlasnicima, iako je, tvrdi, u dva navrata pozivima putem dnevnih novina pokušala prikupiti podatke od stanara, premda se ovoga ni Vojković ni Janković ne sjećaju.
Mrak Taritaš kaže da upravo zbog nedostatka konkretnih podataka i dan danas baratamo podacima s popisa stanovništva, što se vidi i na stranicama Ministarstva. Ondje piše da se radi o 3.734 stana s 8.935 članova kućanstva, dok istovremeno čelni čovjek tog resora, HNS-ovac Štromar, izjavljuje na Mreži TV: “Oni (zaštićeni najmoprimci, op.a) tvrde da ima između tisuću i 1.500 stanova, a mi mislimo da ih ima 2.000, 2.200, ali tek nakon usvajanja zakona mi ćemo moći napraviti pravu statistiku.”
Za razliku od Štromara, bivša ministrica graditeljstva Mrak Taritaš smatra da je pitanje broja prekupaca među vlasnicima itekako relevantno.
“Ja se zalažem za vlasništvo, ali hajte vi dokažite da je netko postao vlasnik. Vi u svaki predmet morate ući”, kaže za Faktograf, nastavljajući: “Vlasništvo jest zaštićeno, takvo kakvo je, ali bitno je da se napravi evidencija svega što imate i da ponudite različite modele.”
Podatke nema ni odvjetnik Igor Leskovar, predsjednik udruge Vlasništvo i posjed, niti se sjeća ankete Marine Matulović Dropulić. On je u javnim istupima osporavao podatak o više od 90 posto prekupaca. No, za Faktograf kaže da ga broj zapravo ni ne zanima, “kao ni Europski sud za ljudska prava”, jer “vlasništvo je vlasništvo”.
“Ne osporavam da toga ima, ali ne postoji nikakva statistika, zato ni oni (najmoprimci, op.a.) ne mogu utemeljeno tvrditi da se radi o 90 i više posto. Osobno ne znam ni jednog prekupca, a u kontaktu sam 50 do 60 osoba. To su sve manje-više nasljednici onih kojima je oduzeta nekretnina”, kaže nam Leskovar.
Gdje je zapelo s evidencijom, teško je reći, a da Ministarstvo zaista raspolaže oskudnim informacijama, svjedoči i njihov odgovor na naše pitanje što se dogodilo s novcem koji se prelijevao na račune jedinica lokalne samouprave nakon prodaje nekadašnjih društvenih stanova i zašto se njime nije riješio smještaj ili obeštećenje u preostalim slučajevima zaštićenih najmoprimaca.
“…[P]ostupanje vezano za utrošak i raspodjelu sredstava uprihodovanih od prodaje stanova sa stanarskim pravom nije u nadležnosti ovog Ministarstva, već je isto u nadležnosti drugih ureda i tijela državne uprave”, piše državna tajnica Dunja Magaš. I tu se, naime, govori o milijardama kuna.
No, dok odgovori na ova važna pitanja ne stignu, zaštićeni najmoprimci nastavit će svoje domove viđati u oglasnicima. Prodaju se po povoljnim cijenama, ali uz napomenu da zbog njih nisu useljivi.
faktograf
Samo jedna od njih je podatak da prekupci ili špekulanti čine više od 90 posto aktualnih vlasnika stanova u kojima se trenutno žive zaštićeni najmoprimci, što je u više navrata iznio Savez udruga stanara.
“Vezano uz pitanje da li ovo Ministarstvo raspolaže podatkom o broju izvornih vlasnika stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci, odnosno o broju stanova koje su izvorni vlasnici prodali, obavještavamo da pitanja vezana uz stjecanje vlasništva nad nekretninama nisu u nadležnosti ovog Ministarstva, kao ni postupci vezani uz povrat imovine ‘izvornim’ vlasnicima nisu u nadležnosti ovog Ministarstva. Slijedom navedenog ovo Ministarstvo ne raspolaže traženim podacima”, navodi se u odgovoru Ministarstva graditeljstva, autora izmjena Zakona o najmu stanova, konačnog rješenja za zaštićene najmoprimce, zbog kojega će tisuće obitelji ostati bez svojih domova u idućih pet godina.
Brojka se u procjenama zaštićenih najmoprimaca penje se do 93, pa i 97 posto, što bi značilo da je samo oko tri do sedam posto stanova u rukama izvornih vlasnika i njihovih nasljednika iz vremena prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Što je s anketom Marine Matulović Dropulić?
Od Ministarstva smo morali zatražiti dopunu odgovora i to nakon što su nam je Gordana Vojković, zagrebačka zaštićena stanarka, dostavila upitnik iz prosinca 2005. godine, odnosno doba HDZ-ove ministrice graditeljstva Marine Matulović Dropulić. Ministarstvo se tada raspitivalo o vlasnicima stanova, pa i njihovim pritiscima na stanare. Najmoprimci su upitani jesu li doživjeli zastrašivanja, vrijeđanja, prijetnje iseljavanjem sudskim putem, ali i jesu li fizički zlostavljani, je li im netko nasilno pokušao ući u stan i slično. No, ono što je važnije za ovu priču – Ministarstvo Marine Matulović Dropulić zanimalo je kako su se vlasnici stanova upisali na te nekretnine. Tako u pitanju o porijeklu vlasništva stana nude četiri odgovora:
1. izvorni vlasnik ili nasljednik u pravoj liniji
2. nasljednik
3. vlasnik je kupio stan kao neuseljiv
4. vlasnik je otkupio društveni stan
Anketni List MGIPU 2006 g by FaktografHR on Scribd
Zaštićeni najmoprimci nikada nisu doznali što je Ministarstvo napravilo s prikupljenim podacima, iz kojih bi se jasno trebalo vidjeti jesu li se njihovih stanova na papiru dokopali špekulanti, kupivši stan sa stanarima za cijenu daleko nižu od tržišne ili se radi o izvornim vlasnicima, razvlaštenima u doba Jugoslavije.
Ministarstvo se treba očitovati čemu su služili traženi i dobiveni podaci i gdje su danas deponirani, što se uradilo na temelju istih, naglašava Vojković. Stanari smatraju da statistika nije bila predmet javnog poziva, a zbog izostanka objave rezultata ovog javnog poziva, pribojavaju su se da je cilj prikupljanja ovih podataka – o lokaciji stana, veličini, vlasniku, broju stanara, dokumentaciji koju posjeduju i slično – njihovo “dilanje” prekupcima.
Atraktivne lokacije
Podsjetimo, radi se o tisućama ljudi koji su kao vlasnici stanarskih prava s obiteljima živjeli od sredine prošloga stoljeća. Ti stanovi prije Drugog svjetskog rata pripadali privatnim vlasnicima za koje su socijalističke vlasti ocijenile da nadmašuju njihove potrebe ili da su ih nepravedno stekli u ratu. Stanovi su tad podijeljeni ljudima bez krova nad glavom, kakvih je nakon rata bilo jako puno. Restauracijom kapitalizma, odnosno 1996., ukida se njihovo stanarsko pravo, a umjesto tog ustavnog prava, važnog poput vlasništva, dobivaju novi naziv – zaštićeni najmoprimci. Podstanari su heterogene skupine vlasnika imovinskih prava nad tim nekretninama, a kako su gradovi u vrijeme oduzimanja ovih stanova bili daleko manji, vlasnicima je itekako stalo da dođu u posjed nekretnina mahom smještenih u urbanim jezgrama, pogotovo u Splitu, gdje je cijena kvadrata prilično visoka.
Ovim Zakonom će, nakon pet godina postupnog povećanja najamnine, uz subvencije od države za one najgoreg socijalnog stanja i povoljan položaj na listama za najam ili otkup poticane stanogradnje, zaštićeni najmoprimci postati obični podstanari, što će u konačnici rezultirati pravom vlasnika stana da im otkaže najam i izbaci ih na ulicu. Premda je prošao tek prvo čitanje u Saboru, Zakon je uskovitlao duhove, pogotovo zato što stanari današnjim vlasnicima osporavaju njihovo pozivanje na djedovinu, odnosno vlasništvo i posjed.
Stanari: Postoji četiri tipa vlasnika
Pravnik Bruno Janković, zaštićeni najmoprimac iz Zagreba, objašnjava kako postoje osnovne četiri vrste vlasnika, što bi se prilikom određivanja sudbine stanara moralo uzeti u obzir. Prva skupina, navodi Janković, su izvorni vlasnici nekretnina prije 1945. godine i njihovi direktni nasljednici, koji imaju najviše prava na potraživanje obeštećenja. I to je heterogena skupina.
“Neki od njih imaju neotplaćene hipoteke iz razdoblja prije 1941., budući da su mnoge banke nestale u ratu. Zato smo imali apsurdan slučaj da je Grad Zagreb provjeravao za neke vlasnike jesu li otplatili stare hipoteke, kako bi ih mogli – pazite, bez kamata – otplatiti pravnom sljedniku banke, npr. Zagrebačkoj banci. Nadalje, među tim izvornim vlasnicima ima i onih koji su, nakon što im je država naselila stanare ili dodijelila sustanare, iskoristili beneficiju i otkupili društveni stan ili više njih unutar jedne obitelji. Tako su se namirili pa prema tome ne bi trebali dobiti obeštećenje”, navodi on. Druga skupina su ilegalni vlasnici, po njemu najveća skupina.
“Oni su se upisali u zemljišne knjige kada to nije bilo moguće po zakonu, a radi se o periodu između 1945. i 1959. godine”, kaže Janković. Naime, zakoni su tada prvo zabranjivali prijenos vlasništva nad nekretninom, prema Uputstvu o nastavljanju rada zemljišno-knjižnih ureda, a kasnije se bez isključivog odobrenja mjesnog narodnog odbora prijenos nije mogao izvršiti, što je razvidno iz Uredbe o kontroli prometa nekretnina.
To se moglo dogoditi tek nakon “prijedloga-odobrenja narodnih vlasti”, kada bi ih vlasnik jedne nekretnine uvjerio da mu je iz opravdanih razloga potrebna druga. Pravnik navodi kako se opravdanim mogao npr. smatrati zahtjev vlasnika da dobije nekretninu u većoj blizini bolnice, kada mu je ona potrebna. Nakon toga bi se tadašnjim stanarima u željenoj nekretnini pronašao adekvatan zamjenski smještaj. Stupanje u posjed je bilo od ključne važnosti nakon prijenosa, jer se time željelo spriječiti moguće špekulacije.
Janković navodi da u jednu od skupina stanova, kupljenih bez zakonom propisanog odobrenja narodnih vlasti, u ovom konkretnom slučaju o izjavi kupca il prodavača ili o ikakvom dokazu o stupanju u posjed, spada i najpoznatiji slučaj – Statileo, iz 1956. godine. Navedeni prijenos izvršen je ujedno u vrijeme kada su zemljišno-knjižni sudovi u pravnom vakuumu nastalom Zakonom o prometu zemljišta i zgrada 1954.god. Okružnicom su dobili naputak da do daljnjega nema izvršavanja ZK prijedloga, dok se ne donese tzv. Savezni zakon – Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrada iz 1959. godine. Njime je uvedeno pravo prvokupa stanarima u najamnim zgradama, a to pravo – zbog špekulativne kupnje u slučaju Statileo – stanar nije mogao konzumirati, tvrdi Janković. Europski sud za ljudska prava presudio je u korist vlasnika i to je sada ključni argument Predraga Štromara, kao i članova udruga za zaštitu vlasničkih prava.
Korupcija u gruntovnici
Kako bi uopće došlo do upisa u zemljišne knjige bez “amena” lokalnih vlasti, morala je cvasti korupcija u gruntovnici. Da se to događalo, Janković nam dokazuje okružnicom odsjeka za zemljišne knjige Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu, upućenom svim predsjedništvima kotarskih sudova iz 1956. godine, o pokretanju više disciplinskih i krivičnih postupaka te nekoliko otkaza uručenih službenicima zbog nadripisarstva, mita te neregularnih rješavanja ZK prijedloga (Slika 1 i 2).
“Pojava je znatno šira nego što pokazuju pokrenuti postupci… Uglavnom se radi o pružanju usluga stranaka za novac ili davanja u naravi… Daljnja nezdrava pojava je primanje mita, primjerice za prekoredno rješavanje i knjiženje predmeta, za izdavanje z.k. izvadaka i potvrda itd.”, navodi se uz napomenu da svi sudovi moraju pojačati nadzor nad radom zemljišno-knjižnog odjela, ali i sastavom isprava, koje su izdane.
Da sudska praksa nije jedinstvena, govori i slučaj “Miroslava Gottwald-Markušić protiv Hrvatske“, koji je dobio odbijenicu na Europskom sudu za ljudska prava. Sud je istakao da je članak 22. Zakona o denacionalizaciji propisivao da se nacionalizirani stanovi u odnosu na koje su treće osobe stekle stanarsko pravo neće vraćati njihovim bivšim vlasnicima, jer su nositelji stanarskog prava imali su pravo kupiti stanove od davatelja tih stanova na korištenje pod povoljnim uvjetima navedenim u Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Podsjeća se i da su “bivši vlasnici imali pravo na financijsku naknadu u odnosu na te stanove”.
Prekupci i oni koji su izigrali komisiju
No, vratimo se Jankovićevu klasifikaciju vlasnika. Treći su tzv. prekupci, za koje Janković navodi da im je točniji naziv – špekulanti, koji su se upuštali u kupovine stanova znajući da nisu “oslobođeni od stvari i osoba”.
“Oni su nakon 1959. godine, prema Zakonu o vlasništvu nad dijelovima zgrada, kupovali stanove u kojima stanari nisu iskoristili pravo prvokupa, iako su ovi nastavili boraviti u njima temeljem stanarskog prava”, navodi on. Ako su željeli ući u takve stanove morali su stanarima osigurati drugi smještaj te dokazati i uvjeriti vlast da je njima taj stan potrebniji.
“Taj institut prvokupa, na kojem su oni kapitalizirali, zakonski sam po sebi nije bio predviđen da opstane 50-60 godina. Također bitna je činjenica da su takvi stanovi kupovani za deseti ili čak manji dio tržišne cijene što je lako utvrdivo usporedbom bodovanjem stana iz tih godina”, navodi Janković.
Četvrta skupina vlasnika je ona koja je zatajila višak nekretnina u vrijeme nacionalizacije, izigravanjem komisije. To je skupina koja ja prešla tadašnji zakonski stambeni maksimum u koji izmjenom Zakona o stambenim odnosima 1968 ulaze i vikendice i kuće na moru.
Za njega deložacije zaštićenih stanara ne dolaze u obzir, već samo obeštećenje malenog postotka stvarnih izvornih vlasnika; Gordana Vojković, pak, predlaže da se i prekupcima isplati cijena koju su platili za stan sa stanarima. Po njihovim procjenama, državi je jeftinije namiriti vlasnike, nego stanare, budući da su mahom u vlasništvo uložili daleko manje novca od tržišne cijene kupljene nekretnine.
Mrak Taritaš: Mora se ući u svaki predmet
No, to su i dalje samo procjene, a stvarno stanje bi moglo znati tek Ministarstvo graditeljstva, ako pronađe rezultate javnog poziva iz 2005. Mogla bi to znati i umirovljena ministrica Matulović Dropulić, do koje nismo uspjeli doći do zaključenja ovoga teksta. Ministrica iz doba Kukuriku vlade, Anka Mrak Taritaš (HNS) također ne zna koliko je prekupaca među vlasnicima, iako je, tvrdi, u dva navrata pozivima putem dnevnih novina pokušala prikupiti podatke od stanara, premda se ovoga ni Vojković ni Janković ne sjećaju.
Mrak Taritaš kaže da upravo zbog nedostatka konkretnih podataka i dan danas baratamo podacima s popisa stanovništva, što se vidi i na stranicama Ministarstva. Ondje piše da se radi o 3.734 stana s 8.935 članova kućanstva, dok istovremeno čelni čovjek tog resora, HNS-ovac Štromar, izjavljuje na Mreži TV: “Oni (zaštićeni najmoprimci, op.a) tvrde da ima između tisuću i 1.500 stanova, a mi mislimo da ih ima 2.000, 2.200, ali tek nakon usvajanja zakona mi ćemo moći napraviti pravu statistiku.”
Za razliku od Štromara, bivša ministrica graditeljstva Mrak Taritaš smatra da je pitanje broja prekupaca među vlasnicima itekako relevantno.
“Ja se zalažem za vlasništvo, ali hajte vi dokažite da je netko postao vlasnik. Vi u svaki predmet morate ući”, kaže za Faktograf, nastavljajući: “Vlasništvo jest zaštićeno, takvo kakvo je, ali bitno je da se napravi evidencija svega što imate i da ponudite različite modele.”
Leskovar: Ne znam ni jednog prekupca osobno
Podatke nema ni odvjetnik Igor Leskovar, predsjednik udruge Vlasništvo i posjed, niti se sjeća ankete Marine Matulović Dropulić. On je u javnim istupima osporavao podatak o više od 90 posto prekupaca. No, za Faktograf kaže da ga broj zapravo ni ne zanima, “kao ni Europski sud za ljudska prava”, jer “vlasništvo je vlasništvo”.
“Ne osporavam da toga ima, ali ne postoji nikakva statistika, zato ni oni (najmoprimci, op.a.) ne mogu utemeljeno tvrditi da se radi o 90 i više posto. Osobno ne znam ni jednog prekupca, a u kontaktu sam 50 do 60 osoba. To su sve manje-više nasljednici onih kojima je oduzeta nekretnina”, kaže nam Leskovar.
Ministarstvo ne zna ni gdje je novac od prodaje stanova
Gdje je zapelo s evidencijom, teško je reći, a da Ministarstvo zaista raspolaže oskudnim informacijama, svjedoči i njihov odgovor na naše pitanje što se dogodilo s novcem koji se prelijevao na račune jedinica lokalne samouprave nakon prodaje nekadašnjih društvenih stanova i zašto se njime nije riješio smještaj ili obeštećenje u preostalim slučajevima zaštićenih najmoprimaca.
“…[P]ostupanje vezano za utrošak i raspodjelu sredstava uprihodovanih od prodaje stanova sa stanarskim pravom nije u nadležnosti ovog Ministarstva, već je isto u nadležnosti drugih ureda i tijela državne uprave”, piše državna tajnica Dunja Magaš. I tu se, naime, govori o milijardama kuna.
No, dok odgovori na ova važna pitanja ne stignu, zaštićeni najmoprimci nastavit će svoje domove viđati u oglasnicima. Prodaju se po povoljnim cijenama, ali uz napomenu da zbog njih nisu useljivi.
faktograf
