Strukturalni uzroci krize

Iako se kriza u Hrvatskoj ne može izravno opisati kao financijska, dinamika financijskog sektora itekako joj je pridonijela, uz nesposobnost fiskalne i monetarne politike da kontriraju negativnim trendovima. Nina Dodig i Hansjörg Herr u svojem su članku “Previous financial crises leading to stagnation – selected case studies” napravili dobar pregled financijskih kriza koje su uzrokovale dugoročne stagnacije. To su bile Velika depresija u SAD-u 1930-ih, depresija u zemljama Latinske Amerike 1980-ih i dugoročna stagnacija Japana u 1990-ima i 2000-ima. Ovi autori nalaze da je svim trima krizama prethodio period ekspanzije podgrijane ekscesivnim rastom kredita – čime vučemo jasne paralele sa slučajem Hrvatske. Došli su do četiri zaključka: 1) dugovi poslovnih organizacija dugo su ostali na njihovim bilancama, što im je sprečavalo normalno poslovanje. Što se brže riješe dugovi, to će brže profunkcionirati privreda; 2) depresija odnosno stagnacija koja potraje sa sobom nosi rizik snižavanja opće razine cijena (deflacije); 3) aktivni makroekonomski menadžment je nužan za pronalaženje izlaza iz krize i 4) za krizu koje ima multinacionalni karakter potrebno je imati instituciju koja će pomoći stabilizaciji ekonomija. Sve navedene faktore rizika možemo uočiti u Hrvatskoj.

Nenaplativi krediti banaka u odnosu na ukupne kredite u Hrvatskoj su se dramatično povećali, sa 4,9 posto posljednje godine prije krize, dakle 2008., na 15,4 posto 2013. (prema podacima Svjetske banke), dok kod građana i poduzeća u posljednje vrijeme možemo primijetiti razduživanje, što vodi smanjivanju ekonomskih aktivnosti. Jer ako poduzeća ne mogu uzimati nove kredite, onda se ne može ni stvarati novi novac pomoću kojeg bi bili namireni troškovi, plaće i socijalna davanja. Nužni oprost problematičnih dugova sa sobom nosi distribucijske konzekvence, jer netko mora progutati gorki lijek u vidu troška koji snosi da bi drugome bilo bolje. No prije nego upremo prstom u nekoga zbog toga što je jednom uzeo neki kredit koji ne može vraćati, pa i ne misleći na konzekvence koje ga sljeduju, ne treba smetnuti s uma da je problem sistemski i da ga tako treba i rješavati. A da kriza sa sobom nosi rizik deflacije također se vidi u Hrvatskoj, jer se indeks potrošačkih cijena Državnog zavoda za statistiku trenutno (od veljače do svibnja ove godine) kreće ispod razine cijena prošle godine u to doba. Ako ovakvo stanje potraje, ono će samo po sebi biti destruktivno jer u deflacijskim uvjetima potrošači čekaju da cijene budu još niže, a proizvođači imaju poteškoća s prodajom svoje robe – što sprečava intenziviranje ekonomskih aktivnosti ukoliko ne djeluje ekonomska politika.

Međutim, fiskalna i monetarna politika do sada su djelovale prociklički – dakle u tzv. dobrim vremenima (čitaj u periodu ekonomskog rasta proteklog desetljeća koji je, zbog pretjeranog porasta kredita, i uzrokovao probleme ekscesivnih dugova odnosno nenaplativih kredita) one nisu utjecale na smanjivanje potrošnje, dok sada ne djeluju na njeno povećavanje. Monetarna vlast drži se stabilnosti deviznog tečaja što blagoslivlja MMF, a fiskalna vlast je ograničena procedurom prekomjernog deficita, u skladu s pravilima EU-a. Iako Hrvatska (još) nije potpisala aranžman s MMF-om, činjenica je da ovih nekoliko posljednjih kriznih godina EU u cjelini nije uspjela riješiti socijalnu, ali ni ekonomsku krizu u svojim južnim članicama. Jer Eurostatovi indikatori stope zaposlenosti i stope populacije pod rizikom siromaštva ili socijalne ekskluzije na razini svih 28 članica posljednjih godina rastu, jednako kao što rastu i u Hrvatskoj. Kada još uzmemo u obzir visoke stope nezaposlenosti mladih u našoj zemlji (koja je, prema istim tim podacima, na trećem mjestu u EU-u, nakon krizom pogođenih Grčke i Španjolske), onda zvučimo kao cinici kada kažemo da na mladima svijet ostaje. Nejednakosti dodatno slabe razvojne šanse, jer nije moguće računati na potrošnju kada siromašniji građani nemaju što potrošiti, a jednako tako nije moguće imati zdrave i sretne građanke i građane koji su gladni.

Iako su u posljednjih deset godina prihodi opće države ostali na približno istom nivou u postotku BDP-a, ipak, gotovo paradoksalno, možemo govoriti o slabljenju države. I to iz najmanje dva razloga: kao prvo, tu su slabi indikatori vladavine koje mjeri Svjetska banka (percepcija mogućnosti građana da biraju vladu i određenih sloboda, politička stabilnost i odsutnost nasilja, djelotvornost vlade, regulatorna kvaliteta, vladavina prava, kontrola korupcije), ali i nedjelotvornost politika izvršne vlasti; kao drugo, suočavamo se s očitim problemima tripartitnog dijaloga socijalnih partnera, uz disproporcije prava radnika koji su u državnom sektoru više, a u privatnom manje zaštićeni (ali i manje sindikalno organizirani, što pokazuju podaci Europskog sindikalnog instituta). Što se prvog razloga tiče, on podrazumijeva manju sposobnost makroekonomskog menadžmenta, a time i pravodobnog donošenja mjera za ublažavanje krize odnosno za poticanje razvoja. Drugi pak faktor otežava postizanje konsenzusa oko bitnih društvenih pitanja, što je posebno bitno u krizi kada političke odluke imaju još veću težinu. Na stranu s legitimnim pravom društvenih snaga da vuku u ovom ili onom smjeru, za očekivati je da podijeljeno društvo teže nalazi svoj razvojni put.

Vratimo li se malo na gornji prikaz slučajeva ekonomskih kriza, primijetit ćemo da se u dva od tri slučaja radi o velikim zemljama kapitalističkog centra koje su krizi podlegle iako su na raspolaganju imale cijeli dijapazon ekonomskih politika. Hrvatska ih u ovom trenutku nema na dispoziciji, iako “klinička slika” naše ekonomije održava iste te krizne obrasce koji vode u dubok društveni glib. Uz slabu državu i poprilično nefunkcionalan sustav industrijskih odnosa neizvjesno je kada ćemo postići neki razvojni iskorak.

* Autor je član Grupe 22

Izvor: novosti