U svom najnovijem izvješću je MMF Ukrajinu naveo kao najsiromašniju državu Europe. Prema ocjeni ove svjetske financijske organizacije, ukrajinski BDP po glavi stanovnika je nešto niži od Hondurasa, Filipina, Butana i tek nešto više od Laosa, Egipta, Papue Nova Gvineja i Vijetnama.
Prema kineskom časopisu Focus, sve ove zemlje su specijalizirane za proizvodnju sirovina i proizvoda s niskom dodanom vrijednošću, relativno su male smislu stanovništva i resursa, te imaju nerazvijeno financijsko tržište. U toj skupini Ukrajina izgleda “poseban slučaj”, jer u usporedbi s europskim zemaljama izgleda kao apsolutni “autsajder”. A nakon prevrata 2014. je sve trebalo biti “predivno” i zemljom su trebali teći med i mlijeko.
Istovremeno, stručnjaci predviđaju kako se situacija u budućnosti vjerojatno neće promijeniti. Slaba utjeha može biti samo da će, prema rezultatima tekuće godine, ukrajinski BDP po glavi stanovnika malo porasti i preteći će Honduras, zajedno s ekonomijama zemalja otočja Pacifika.
Međutim, to se teško može smatrati velikim uspjehom. Ukrajina će i dalje ostati najsiromašnija zemlja u Europi, gora od Moldavije i u odnosu na podatke koji stižu s Kosova. Među zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza se može natjecati samo s Kirgistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom.
S druge strane, susjedi Ukrajine, Rusija i Bjelorusija, imaju daleko veći BDP po glavi stanovnika. Autori ovog izvješća ovu činjenicu pojašnjavaju time da industrija u Rusiji, Bjelorusiji i Kazahstanu nije doživjela tako veliku degradaciju kao u Ukrajini. Ali ne samo to, Moskva, Minsk i Astana nastavljaju provoditi modernizaciji starih i razvijati nove industrije, dijelom uz sudjelovanje stranog kapitala.
MMF tvrdi kako su stranu ulagači puno spremniji ulagati u države sa stabilnim vladama i političkim sustavima, dok izbjegavaju nestabilne, pogotovo one pogođene ratom. Osim toga, uz realni sektor, Rusiju i Kazahstan podupiru prihodi od izvoza energije i sirovina, čija cijena u posljednje vrijeme raste.
Ovu katastrofu su priznali i zastupnik Vrhovne rade Vadim Rabinovič, te direktor ukrajinskog Naftogaza Andrej Kobolev.
Šanse da Ukrajina postane lider u gospodarskom razvoju se eksponencijalno smanjuju. Sama zemlja je očiti slučaj neuspjeha i to se ne može smatrati “oporavkom”, rekao je Andrej Kobolev, direktor ukrajinske energetske tvrtke Naftogaz.
“Ako ostavimo po stranu emocije, mi smo klasični slučaj bankrota. Mi nismo niti lider, niti oporavak, pa šanse za bilo kakvu pobjedu u globalnoj konkurenciji svake godine postaju sve teže”, rekao je Kobolev.
Zastupnik Vrhovne Rade, Vadim Rabinovič, za televizijski kanal “112 Ukrajina” je rekao da je ukrajinsko gospodarstvo u katastrofalnoj situaciji-
“Krajem kolovoza je dug naše zemlje, inozemni dug, iznosio 47,5 milijardi dolara, a naš ukupni javni i inozemni dug bio je blizu 75 milijardi dolara. U nacrtu proračuna za sljedeću godinu glavna stavka rashoda je servisiranje inozemnog duga. To znači da smo mi, naša djeca i unuci uključeni u ove proračune morat ćemo orati i kopati za MMF, za ove stotine ljudi koji, kako ispada, dobivaju astronomske naknade” požalio se ukrajinski političar i dodao kako ova financijska pomoć ne služi ničemu, osim da vlada “kozmetički uveća proračun”.
Rabinovič je posebno istaknuo kako je vlada u Kijevu namjerno podigla cijene komunalnih usluga i ostale namete za kućanstva, samo kako bi dobila milijardu dolara pomoći Međunarodnog monetarnog fonda. Naime, Kijev je pristao na uvjete koje u zamjenu za financijsku pomoć postavio MMF i postupno povećanje cijena plina za domaće potrošače do 2020. godine do razine pariteta cijene uvoza. Međutim, plin je već toliko skup da neka gradska komunalna poduzeća i kućanstva imaju gomilu neplaćenih računa, zbog čega su isključeni iz plinske mreže i zimu provode bez grijanja i tople vode.
Povećanje cijena plina za domaće potrošače u Ukrajini, koje je tražio MMF, započet će 1. studenoga, ali su ukrajinski gradovi već počeli žeti plodove ove “optimizacije”.
Prvi znak bio je Kramatorsk, grad u regiji Donjeck pod kontrolom ukrajinske vojske. Sezona grijanja u ovom gradu je poremećena zbog nedostatka plina.
“Nažalost, tvrtke za opskrbu toplinom su morale obustaviti proces puštanja u sezonski rad zbog zabrane korištenja plina. Takva je situacija u mnogim gradovima zemlje”, poručili su iz gradskog vijeća Kramatorsk.
Naravno, netko bi mogao kriviti ukrajinske vlasti da namjerno žele da se stanovnici Kramatorska smrzavaju, obzirom da je poznata njihova potpora narodnim milicijama Donjecka i Luganska, koje su ovaj grad izgubile u ljeto 2014. Međutim, čak i u zapadnim krajevima zemlje, gdje je poznato da uglavnom žive ukrajinski “patrioti”, situacija nije bolja.
Unatoč uvjerenjima vlade da plin za sezonu grijanja u zemlji u skladištima ima dovoljno, ukrajinski gradovi trpe nestašicu. S tim u vezi se pokušava spasiti svaki kubni metar plina, koristeći sve mogućnosti.
Osim Kramatorska, toplane nisu počele raditi ni u Lavovu, navodno “zbog povećanja temperature zraka”, jer je tri dana za redom prosječna dnevna temperatura bila iznad 8 stupnjeva. Istu su odluku donijele vlasti Ternopilja, gdje su odlučili grijati samo bolnice.
Podsjetimo, nakon prevrata, ujedinjenja Krima s Rusijom i početka sukoba u Donbasu 2014. godine, ukrajinsko gospodarstvo je u stalnom padu. Najvažniji industrijski sektori se ne razvijaju, a najveće tvornice prestaju s radom. Kijev pokušava provesti “gospodarske reforme”, uzima kredite od Međunarodnog monetarnog fonda, ali time sve više osiromašuje vlastite građane. Dugovi i dalje rastu, a plaće i mirovine su na nevjerojatno niskoj razini. Egzodus radno sposobnog stanovništva teče u dva pravca. Jedan dio odlazi u Rusiju, a drugi i zemlje istočne Europe, uglavnom Poljsku, Češku i Slovačku, iz kojih, pak, mladi odlaze u staru EU ili zemlje zapadne Europe.
Uz sve navedeno, a to je samo dio nevolja običnih Ukrajinaca, Atlantsko vijeće je u svom izvješću za Ukrajinu navelo da je se u toj zemlji revolucije i političke krize događaju ciklički, a zemlja je sada je zapela u prijelaznom razdoblju iz kontroliranog u tržišno gospodarstvo, što obogaćuje vladajuće elite i strane i domaće konzultante koji su im se pridružili. Prema riječima Atlantskog vijeća, Ukrajini su nužni borba protiv snažnih elita, lustracija i antikorupcijski program, ali to može dovesti do toga da se na vlast vrate bivši političari, koji su manje zainteresirani za prijelaz na tržišno gospodarstvo.
“Standardna logika ekonomske tranzicije iz planskog u tržišno gospodarstvo je da se reforme nepopularne i kratkoročno ima onih koji su na gubitku. Reformama će se suprotstaviti populistički političari, koji će to iskoristiti za dolazak na vlast i reforme će biti zaustavljene”, na svojoj službenoj stranici piše Atlantsko vijeće.
“To se odnosi i na procese u Ukrajini, gdje se revolucije i političke krize događaju ciklički, nakon čega su na vlast dolazile nove vlade koje su pristajale provesti ambiciozne reforme. Nastali su novi kadrovi političara orijentirani na promjenu i aktivisti civilnog društva. Stvorena su nova regulatorna tijela, a sve više kompetentnih i iskrenih stručnjaka je ušlo u državnu birokraciju. Nakon nekoliko godina se reforme blokiraju, javnost je razočarana, a reakcionarne sile se ponovno grupiraju”, pišu autori izvješća o Ukrajini, koji namjerno ili nesvjesno previđaju da su upravo njihove “strukturne reforme” izvor svih zala koja razaraju ovu nekoć relativno prosperitetnu i ekonomski jaku zemlju.
Atlantsko vijeće podsjeća na studiju Svjetske banke iz 1988. u kojoj se navodi “kako u tranzicijskim zemljama postoje dobro organizirane elite koje nisu zainteresirane za gubitke u prijelaznom razdoblju”. Među njima su korporativni insajderi, privatne banke i lokalni dužnosnici koji ne dopuštaju tržištu da uđe u njihove regije, samo kako bi zaštitili svoj udio u lokalnom monopolu.
U Ukrajini na ovaj popis možete dodati međunarodne i domaće konzultante koji, kao što pišu stručnjaci Atlantskog vijeća, uzimaju milijune dolara i eura poreznih obveznika namijenjenih reformama. Međutim, ta se sredstva mogu i ukinuti, ako Ukrajina postane ekonomski i politički neovisna.
“Joel Hellman iz Svjetske banke je tvrdio da su zemlje zaglavljene u stanju tranzicije upravo zato što reforme stvaraju moćno krilo koje ima koristi od njihove blokade. To se krilo protivi punom prijelazu na tržišno gospodarstvo, podupire oprezne i spore reforme, kao i nove inicijative. To je vjerojatno ono što se događa u Ukrajini”, kažu autori Atlantskog vijeća, koji traže bolne i brze rezove i provedbu takozvanih “strukturnih reformi”, što je eufemizam za rezanje javne potrošnje, pljačku i privatizaciju i povećanje cijena usluga za stanovništvo.
Tu nema ništa novo i ovaj scenarij gledamo od njegove eksperimentalne faze, kada je ova ekonomska doktrina u svom punom opsegu prvi pout primijenjena nakon nasilnog preuzimanja vlasti od strane Augusta Pinocheta 1973. u Čileu.
Prema Atlantskom vijeću, koje se nikada nije odreklo ove sumanute ekonomske doktrine, koja se vremenom pretvorila u ideologiju, borba protiv snažnih elita i korupcije, kao i lustracija, može dovesti do toga da političari ne budu zainteresirani za prijelaz na tržišno gospodarstvo.
“Postoji i alternativna opcija, a to je amnestija, ali opasnost od takvog pristupa jest da elite mogu prihvatiti amnestiju, ali ne i novi društveni ugovor. Bez obzira na rješenje, Ukrajinci moraju prepoznati probleme gubitaka u tranzicijskom razdoblju i početi tražiti put kretanja naprijed”, zaključuje Atlantsko vijeće, što znači da Ukrajinci moraju dotaknuti dno dna, da bi se onda uzdigli iz pepela.
Prilično nesuvisle tvrdnje, ali obzirom na utjecaj Atlantskog vijeća, koje de facto vlada Kijevom, za pretpostaviti je da Ukrajincima nema spasa. Ostaje im samo statistika.
Kao što smo rekli na početku, Maidan je pretekao tako ozbiljne konkurente kao što su Albanija, Kosovo i Honduras, čime je Ukrajina proglašena najsiromašnijom zemljom u Europi.
Vjerojatno ste čuli za o “lažima, besramnim lažima i statistikama”, stoga ne treba ozbiljno uzimati brojne ocjene bezbroj “stručnih organizacija”. No ipak, ne treba ih ni zanemariti, samo trebate kritički gledati i logično zaključivati.
Ovdje govorimo o Ukrajini, ali bi tekst bio prigodan za mnoge tranzicijske zemlje, čak i one koje u službenim statistikama koje objavljuje MMF stoje dobro. No, Ukrajina u tom smislu pokazuje sav paradoks i zato je važno govoriti o njoj.
Ako u dinamici ukrajinskog života postoji jedna konstanta, onda je to, bez sumnje, propadanje od 2014. Nemoguće je reći da je prije Maidana zemlja bila posebno razvijena, ali barem proces propadanja nije bio tako očit.
U četiri godine je taj proces dobio takav zamah da je su “zadovoljni i slobodni” Ukrajinci u negativnom smislu “pretekli” tako ozbiljne konkurente kao što su Albanija, Kosovo i Makedonija i postali najsiromašnija zemlja u Europi, gora i od tri puta bankrotirane Grčke.
U isto vrijeme je nevjerojatno da sa sve većim propadanjem i padom životnog standarda i blagostanja Ukrajini raste kreditni rejting. Ne trebate puno razmišljati. Fitch, Moody’s i Standard & Poor’s dobro znaju što rade i kreditni rejting nije posljedica ekonomskih sloboda i jednostavnosti poslovanja. Kasnije će se rejting oboriti, kada se Kijev dovoljno zaduži, a kamate na obveznice će skočiti u nebo i zemlja se nikada neće izvući iz dužničkog ropstva.
Promatraču sa strane sve ovo izgleda kao svemirska glupost. Samouvjerena i beskompromisna Ukrajina odlazi u MMF i tamu čuje kako treba provesti strukturne reforme, da ne pojašnjavamo ponovo što to točno znači. Ali broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva se povećao s 15 na 25 posto. Za MMF to još uvijek nije dovoljno. Naime, u Ukrajini danas 25% stanovništva živi ispod granice siromaštva, a 2014. godine je ta brojka iznosila 15%. To je rekao direktorica Svjetske banke za Ukrajinu, Bjelorusiju i Moldaviju, Satu Kähkönen, piše Ukrinform. Čak i prema njezinim riječima, “Ukrajina treba dovršiti reforme koje je pokrenula prevladavanje ekonomske krize”.
Uz licemjerne fraze o “izlasku iz krize” bez srama spominju kako hitno treba proći kroz “reforme šoka”.
U međuvremenu, MMF prognozira da bi do 2023. BDP po glavi stanovnika u Ukrajini mogao doseći 4200 dolara. Usput, 2013. je BDP po glavi stanovnika bio gotovo 4000 dolara. Dakle, 2023. godine će se Ukrajina možda vratiti u vrijeme prije “revolucije”. Za Ukrajinu je to deset izgubljenih godina i Maidan je glavni uzrok aktualne krize. No hoće li se reforme provesti?
Na ovo pitanje odgovara stručnjak, bivši premijer Ukrajine Nikolaj Azarov. On jednostavno i uvjerljivo odgovara kako ovdje neće pomoći nikakve reforme, jer je zemlja ostala bez industrije.
“Ukupni volumen dobara i usluga svih Ukrajinaca godišnje iznosi približno 100 milijardi dolara, što je 2,5 tisuće dolara godišnje po osobi, ili 208 dolara mjesečno. To jest, čak i ako pretpostavimo da nitko ne ukrade ništa, a sve se podijeliti među svima, dobivate samo 208 dolara mjesečno. Ne puno, a ako smatramo da je distribucija neujednačena, a troškovi moraju biti oduzeti od ove distribucije, tada će biti vrlo malo za raspodjelu. Što zapravo imamo i kako želimo živjeti? Pa, barem 2000 tisuća dolara mjesečno. No onda moramo proizvoditi godišnje ne 100 milijardi dolara, nego oko 1000 milijardi dolara. Moramo proizvoditi 10 puta više. Je li to moguće sa strukturom industrije koju imamo u 2018. godini? Definitivno ne”, rekao je Azarov.
Jednostavni i nemilosrdni zaključci. Ako neka zemlja ne proizvodi ili ne prodaje ništa, onda nema novca za poduzimanje svih “reformi” ovog svijeta. To su obične gluposti. Na kraju se može zaključiti da tamo gdje nema novca nema ni zadovoljstva, nema slobode govora, nema dobrih cesta i postoji samo jaka borba za ostatak plijena.
Ukrajina je u tome vrlo uspješna. 2018. godine je broj milijunaša s bogatstvom više od 50 milijuna dolara povećan sa 115 na 135 ljudi. Sada, ako bi im njihovo bogatstvo bilo pravedno raspoređeno svakom Ukrajincu, došlo bi i do skoka u indeksu sreće.
Posljednji iznimno razočaravajući zaključak je da iz nekog razloga u zemlji postoji nesvjesni optimizam. Kažu da kada se dosegne dno, možete se samo penjati. Međutim, iskustvo susjeda Ukrajine ili Jamajke, Bangladeša i Hondurasa uvjerljivo dokazuju da je to besmislica. U siromaštvu i depresiji, na dnu civilizacije, možete životariti stoljećima.
U zemljama koje su ubile svoju industriju i znanost, gdje žive oni koji su opijeni špiljskim i plemenskim šovinizmom, ne može biti prosperiteta. U međuvremenu, svijet napreduje, povećavajući kvalitativni jaz između onih koji vode suverenu ekonomsku i financijsku politiku i “drevne civilizacije” odane Atlantskom vijeću
logično
Prema kineskom časopisu Focus, sve ove zemlje su specijalizirane za proizvodnju sirovina i proizvoda s niskom dodanom vrijednošću, relativno su male smislu stanovništva i resursa, te imaju nerazvijeno financijsko tržište. U toj skupini Ukrajina izgleda “poseban slučaj”, jer u usporedbi s europskim zemaljama izgleda kao apsolutni “autsajder”. A nakon prevrata 2014. je sve trebalo biti “predivno” i zemljom su trebali teći med i mlijeko.
Istovremeno, stručnjaci predviđaju kako se situacija u budućnosti vjerojatno neće promijeniti. Slaba utjeha može biti samo da će, prema rezultatima tekuće godine, ukrajinski BDP po glavi stanovnika malo porasti i preteći će Honduras, zajedno s ekonomijama zemalja otočja Pacifika.
Međutim, to se teško može smatrati velikim uspjehom. Ukrajina će i dalje ostati najsiromašnija zemlja u Europi, gora od Moldavije i u odnosu na podatke koji stižu s Kosova. Među zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza se može natjecati samo s Kirgistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom.
S druge strane, susjedi Ukrajine, Rusija i Bjelorusija, imaju daleko veći BDP po glavi stanovnika. Autori ovog izvješća ovu činjenicu pojašnjavaju time da industrija u Rusiji, Bjelorusiji i Kazahstanu nije doživjela tako veliku degradaciju kao u Ukrajini. Ali ne samo to, Moskva, Minsk i Astana nastavljaju provoditi modernizaciji starih i razvijati nove industrije, dijelom uz sudjelovanje stranog kapitala.
MMF tvrdi kako su stranu ulagači puno spremniji ulagati u države sa stabilnim vladama i političkim sustavima, dok izbjegavaju nestabilne, pogotovo one pogođene ratom. Osim toga, uz realni sektor, Rusiju i Kazahstan podupiru prihodi od izvoza energije i sirovina, čija cijena u posljednje vrijeme raste.
U Kijevu neki priznaju propast gospodarstva
Ovu katastrofu su priznali i zastupnik Vrhovne rade Vadim Rabinovič, te direktor ukrajinskog Naftogaza Andrej Kobolev.
Šanse da Ukrajina postane lider u gospodarskom razvoju se eksponencijalno smanjuju. Sama zemlja je očiti slučaj neuspjeha i to se ne može smatrati “oporavkom”, rekao je Andrej Kobolev, direktor ukrajinske energetske tvrtke Naftogaz.
“Ako ostavimo po stranu emocije, mi smo klasični slučaj bankrota. Mi nismo niti lider, niti oporavak, pa šanse za bilo kakvu pobjedu u globalnoj konkurenciji svake godine postaju sve teže”, rekao je Kobolev.
Zastupnik Vrhovne Rade, Vadim Rabinovič, za televizijski kanal “112 Ukrajina” je rekao da je ukrajinsko gospodarstvo u katastrofalnoj situaciji-
“Krajem kolovoza je dug naše zemlje, inozemni dug, iznosio 47,5 milijardi dolara, a naš ukupni javni i inozemni dug bio je blizu 75 milijardi dolara. U nacrtu proračuna za sljedeću godinu glavna stavka rashoda je servisiranje inozemnog duga. To znači da smo mi, naša djeca i unuci uključeni u ove proračune morat ćemo orati i kopati za MMF, za ove stotine ljudi koji, kako ispada, dobivaju astronomske naknade” požalio se ukrajinski političar i dodao kako ova financijska pomoć ne služi ničemu, osim da vlada “kozmetički uveća proračun”.
Rabinovič je posebno istaknuo kako je vlada u Kijevu namjerno podigla cijene komunalnih usluga i ostale namete za kućanstva, samo kako bi dobila milijardu dolara pomoći Međunarodnog monetarnog fonda. Naime, Kijev je pristao na uvjete koje u zamjenu za financijsku pomoć postavio MMF i postupno povećanje cijena plina za domaće potrošače do 2020. godine do razine pariteta cijene uvoza. Međutim, plin je već toliko skup da neka gradska komunalna poduzeća i kućanstva imaju gomilu neplaćenih računa, zbog čega su isključeni iz plinske mreže i zimu provode bez grijanja i tople vode.
Povećanje cijena plina za domaće potrošače u Ukrajini, koje je tražio MMF, započet će 1. studenoga, ali su ukrajinski gradovi već počeli žeti plodove ove “optimizacije”.
Prvi znak bio je Kramatorsk, grad u regiji Donjeck pod kontrolom ukrajinske vojske. Sezona grijanja u ovom gradu je poremećena zbog nedostatka plina.
“Nažalost, tvrtke za opskrbu toplinom su morale obustaviti proces puštanja u sezonski rad zbog zabrane korištenja plina. Takva je situacija u mnogim gradovima zemlje”, poručili su iz gradskog vijeća Kramatorsk.
Naravno, netko bi mogao kriviti ukrajinske vlasti da namjerno žele da se stanovnici Kramatorska smrzavaju, obzirom da je poznata njihova potpora narodnim milicijama Donjecka i Luganska, koje su ovaj grad izgubile u ljeto 2014. Međutim, čak i u zapadnim krajevima zemlje, gdje je poznato da uglavnom žive ukrajinski “patrioti”, situacija nije bolja.
Unatoč uvjerenjima vlade da plin za sezonu grijanja u zemlji u skladištima ima dovoljno, ukrajinski gradovi trpe nestašicu. S tim u vezi se pokušava spasiti svaki kubni metar plina, koristeći sve mogućnosti.
Osim Kramatorska, toplane nisu počele raditi ni u Lavovu, navodno “zbog povećanja temperature zraka”, jer je tri dana za redom prosječna dnevna temperatura bila iznad 8 stupnjeva. Istu su odluku donijele vlasti Ternopilja, gdje su odlučili grijati samo bolnice.
Podsjetimo, nakon prevrata, ujedinjenja Krima s Rusijom i početka sukoba u Donbasu 2014. godine, ukrajinsko gospodarstvo je u stalnom padu. Najvažniji industrijski sektori se ne razvijaju, a najveće tvornice prestaju s radom. Kijev pokušava provesti “gospodarske reforme”, uzima kredite od Međunarodnog monetarnog fonda, ali time sve više osiromašuje vlastite građane. Dugovi i dalje rastu, a plaće i mirovine su na nevjerojatno niskoj razini. Egzodus radno sposobnog stanovništva teče u dva pravca. Jedan dio odlazi u Rusiju, a drugi i zemlje istočne Europe, uglavnom Poljsku, Češku i Slovačku, iz kojih, pak, mladi odlaze u staru EU ili zemlje zapadne Europe.
Zapad i MMF traže bržu provedbu “strukturnih reformi” u Ukrajini
Uz sve navedeno, a to je samo dio nevolja običnih Ukrajinaca, Atlantsko vijeće je u svom izvješću za Ukrajinu navelo da je se u toj zemlji revolucije i političke krize događaju ciklički, a zemlja je sada je zapela u prijelaznom razdoblju iz kontroliranog u tržišno gospodarstvo, što obogaćuje vladajuće elite i strane i domaće konzultante koji su im se pridružili. Prema riječima Atlantskog vijeća, Ukrajini su nužni borba protiv snažnih elita, lustracija i antikorupcijski program, ali to može dovesti do toga da se na vlast vrate bivši političari, koji su manje zainteresirani za prijelaz na tržišno gospodarstvo.
“Standardna logika ekonomske tranzicije iz planskog u tržišno gospodarstvo je da se reforme nepopularne i kratkoročno ima onih koji su na gubitku. Reformama će se suprotstaviti populistički političari, koji će to iskoristiti za dolazak na vlast i reforme će biti zaustavljene”, na svojoj službenoj stranici piše Atlantsko vijeće.
“To se odnosi i na procese u Ukrajini, gdje se revolucije i političke krize događaju ciklički, nakon čega su na vlast dolazile nove vlade koje su pristajale provesti ambiciozne reforme. Nastali su novi kadrovi političara orijentirani na promjenu i aktivisti civilnog društva. Stvorena su nova regulatorna tijela, a sve više kompetentnih i iskrenih stručnjaka je ušlo u državnu birokraciju. Nakon nekoliko godina se reforme blokiraju, javnost je razočarana, a reakcionarne sile se ponovno grupiraju”, pišu autori izvješća o Ukrajini, koji namjerno ili nesvjesno previđaju da su upravo njihove “strukturne reforme” izvor svih zala koja razaraju ovu nekoć relativno prosperitetnu i ekonomski jaku zemlju.
Atlantsko vijeće podsjeća na studiju Svjetske banke iz 1988. u kojoj se navodi “kako u tranzicijskim zemljama postoje dobro organizirane elite koje nisu zainteresirane za gubitke u prijelaznom razdoblju”. Među njima su korporativni insajderi, privatne banke i lokalni dužnosnici koji ne dopuštaju tržištu da uđe u njihove regije, samo kako bi zaštitili svoj udio u lokalnom monopolu.
U Ukrajini na ovaj popis možete dodati međunarodne i domaće konzultante koji, kao što pišu stručnjaci Atlantskog vijeća, uzimaju milijune dolara i eura poreznih obveznika namijenjenih reformama. Međutim, ta se sredstva mogu i ukinuti, ako Ukrajina postane ekonomski i politički neovisna.
“Joel Hellman iz Svjetske banke je tvrdio da su zemlje zaglavljene u stanju tranzicije upravo zato što reforme stvaraju moćno krilo koje ima koristi od njihove blokade. To se krilo protivi punom prijelazu na tržišno gospodarstvo, podupire oprezne i spore reforme, kao i nove inicijative. To je vjerojatno ono što se događa u Ukrajini”, kažu autori Atlantskog vijeća, koji traže bolne i brze rezove i provedbu takozvanih “strukturnih reformi”, što je eufemizam za rezanje javne potrošnje, pljačku i privatizaciju i povećanje cijena usluga za stanovništvo.
Tu nema ništa novo i ovaj scenarij gledamo od njegove eksperimentalne faze, kada je ova ekonomska doktrina u svom punom opsegu prvi pout primijenjena nakon nasilnog preuzimanja vlasti od strane Augusta Pinocheta 1973. u Čileu.
Prema Atlantskom vijeću, koje se nikada nije odreklo ove sumanute ekonomske doktrine, koja se vremenom pretvorila u ideologiju, borba protiv snažnih elita i korupcije, kao i lustracija, može dovesti do toga da političari ne budu zainteresirani za prijelaz na tržišno gospodarstvo.
“Postoji i alternativna opcija, a to je amnestija, ali opasnost od takvog pristupa jest da elite mogu prihvatiti amnestiju, ali ne i novi društveni ugovor. Bez obzira na rješenje, Ukrajinci moraju prepoznati probleme gubitaka u tranzicijskom razdoblju i početi tražiti put kretanja naprijed”, zaključuje Atlantsko vijeće, što znači da Ukrajinci moraju dotaknuti dno dna, da bi se onda uzdigli iz pepela.
Prilično nesuvisle tvrdnje, ali obzirom na utjecaj Atlantskog vijeća, koje de facto vlada Kijevom, za pretpostaviti je da Ukrajincima nema spasa. Ostaje im samo statistika.
Nema šansi ni za povratak u vrijeme prije Maidana
Kao što smo rekli na početku, Maidan je pretekao tako ozbiljne konkurente kao što su Albanija, Kosovo i Honduras, čime je Ukrajina proglašena najsiromašnijom zemljom u Europi.
Vjerojatno ste čuli za o “lažima, besramnim lažima i statistikama”, stoga ne treba ozbiljno uzimati brojne ocjene bezbroj “stručnih organizacija”. No ipak, ne treba ih ni zanemariti, samo trebate kritički gledati i logično zaključivati.
Ovdje govorimo o Ukrajini, ali bi tekst bio prigodan za mnoge tranzicijske zemlje, čak i one koje u službenim statistikama koje objavljuje MMF stoje dobro. No, Ukrajina u tom smislu pokazuje sav paradoks i zato je važno govoriti o njoj.
Ako u dinamici ukrajinskog života postoji jedna konstanta, onda je to, bez sumnje, propadanje od 2014. Nemoguće je reći da je prije Maidana zemlja bila posebno razvijena, ali barem proces propadanja nije bio tako očit.
U četiri godine je taj proces dobio takav zamah da je su “zadovoljni i slobodni” Ukrajinci u negativnom smislu “pretekli” tako ozbiljne konkurente kao što su Albanija, Kosovo i Makedonija i postali najsiromašnija zemlja u Europi, gora i od tri puta bankrotirane Grčke.
U isto vrijeme je nevjerojatno da sa sve većim propadanjem i padom životnog standarda i blagostanja Ukrajini raste kreditni rejting. Ne trebate puno razmišljati. Fitch, Moody’s i Standard & Poor’s dobro znaju što rade i kreditni rejting nije posljedica ekonomskih sloboda i jednostavnosti poslovanja. Kasnije će se rejting oboriti, kada se Kijev dovoljno zaduži, a kamate na obveznice će skočiti u nebo i zemlja se nikada neće izvući iz dužničkog ropstva.
Promatraču sa strane sve ovo izgleda kao svemirska glupost. Samouvjerena i beskompromisna Ukrajina odlazi u MMF i tamu čuje kako treba provesti strukturne reforme, da ne pojašnjavamo ponovo što to točno znači. Ali broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva se povećao s 15 na 25 posto. Za MMF to još uvijek nije dovoljno. Naime, u Ukrajini danas 25% stanovništva živi ispod granice siromaštva, a 2014. godine je ta brojka iznosila 15%. To je rekao direktorica Svjetske banke za Ukrajinu, Bjelorusiju i Moldaviju, Satu Kähkönen, piše Ukrinform. Čak i prema njezinim riječima, “Ukrajina treba dovršiti reforme koje je pokrenula prevladavanje ekonomske krize”.
Uz licemjerne fraze o “izlasku iz krize” bez srama spominju kako hitno treba proći kroz “reforme šoka”.
U međuvremenu, MMF prognozira da bi do 2023. BDP po glavi stanovnika u Ukrajini mogao doseći 4200 dolara. Usput, 2013. je BDP po glavi stanovnika bio gotovo 4000 dolara. Dakle, 2023. godine će se Ukrajina možda vratiti u vrijeme prije “revolucije”. Za Ukrajinu je to deset izgubljenih godina i Maidan je glavni uzrok aktualne krize. No hoće li se reforme provesti?
Na ovo pitanje odgovara stručnjak, bivši premijer Ukrajine Nikolaj Azarov. On jednostavno i uvjerljivo odgovara kako ovdje neće pomoći nikakve reforme, jer je zemlja ostala bez industrije.
“Ukupni volumen dobara i usluga svih Ukrajinaca godišnje iznosi približno 100 milijardi dolara, što je 2,5 tisuće dolara godišnje po osobi, ili 208 dolara mjesečno. To jest, čak i ako pretpostavimo da nitko ne ukrade ništa, a sve se podijeliti među svima, dobivate samo 208 dolara mjesečno. Ne puno, a ako smatramo da je distribucija neujednačena, a troškovi moraju biti oduzeti od ove distribucije, tada će biti vrlo malo za raspodjelu. Što zapravo imamo i kako želimo živjeti? Pa, barem 2000 tisuća dolara mjesečno. No onda moramo proizvoditi godišnje ne 100 milijardi dolara, nego oko 1000 milijardi dolara. Moramo proizvoditi 10 puta više. Je li to moguće sa strukturom industrije koju imamo u 2018. godini? Definitivno ne”, rekao je Azarov.
Jednostavni i nemilosrdni zaključci. Ako neka zemlja ne proizvodi ili ne prodaje ništa, onda nema novca za poduzimanje svih “reformi” ovog svijeta. To su obične gluposti. Na kraju se može zaključiti da tamo gdje nema novca nema ni zadovoljstva, nema slobode govora, nema dobrih cesta i postoji samo jaka borba za ostatak plijena.
Ukrajina je u tome vrlo uspješna. 2018. godine je broj milijunaša s bogatstvom više od 50 milijuna dolara povećan sa 115 na 135 ljudi. Sada, ako bi im njihovo bogatstvo bilo pravedno raspoređeno svakom Ukrajincu, došlo bi i do skoka u indeksu sreće.
Posljednji iznimno razočaravajući zaključak je da iz nekog razloga u zemlji postoji nesvjesni optimizam. Kažu da kada se dosegne dno, možete se samo penjati. Međutim, iskustvo susjeda Ukrajine ili Jamajke, Bangladeša i Hondurasa uvjerljivo dokazuju da je to besmislica. U siromaštvu i depresiji, na dnu civilizacije, možete životariti stoljećima.
U zemljama koje su ubile svoju industriju i znanost, gdje žive oni koji su opijeni špiljskim i plemenskim šovinizmom, ne može biti prosperiteta. U međuvremenu, svijet napreduje, povećavajući kvalitativni jaz između onih koji vode suverenu ekonomsku i financijsku politiku i “drevne civilizacije” odane Atlantskom vijeću
logično
