To je, eto, ta brlog-država, tvorevina u kojoj u istom stroju desetljećima marširaju mediji, političari i mafija. I zato je Todorić tek tragično oličenje trajne nacionalističke farse i kolektivnog transa, začetog jednim davnim uzvikom dikatatora Tuđmana: „Imamo Hrvatsku“. Pa, eto vam je!
Pojavio se konačno pred kamerama i tronutim glasom izjavio: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju Hrvatske i stoga sam ponosan čovjek, jer sve što sam izgradio, danas sam predao hrvatskoj državi!“ A predaje joj bankrotirani koncern Agrokor i 50 milijardi kuna duga, predaje joj i onih na desetke tisuća ionako obespravljenih radnika, ne znamo kome predaje onih više od pet tisuća svojih radnika u Bosni, deset tisuća u Srbiji, na tisuće u Sloveniji. Ivica Todorić tako je, lišen dodira sa stvarnošću, odlepršao u bolju prošlost, stranim bankama ostavio besramna kreditna dugovanja, prazne police svojih milijun dućana, radnike pred otkazom… Prethodno je carskim ukazom odobrio takozvani Lex Agrokor, dokument u potpunom neskladu sa svim pravnim i ustavnim normama, jer je prilagođen samo jednom čovjeku, a nezgodu ove državne intervencije u privatno vlasništvo pojačava činjenica da je ministar financija do jučer bio jedan od čelnih ljudi Agrokora, te bi minimum pristojnosti bila njegova ostavka.
Pa ako je Todoriću trebalo četrdeset godina da sebe „ugradi u stvaranje Hrvatske“, tek je koji tjedan bio dovoljan za kreiranje bijedne političke satire s nekim Antoniom Alvarezom Trećim u glavnoj ulozi, inače dance pjevačem, poslanim od ruskih bankara, kao najvećih Todorićevih financijera, da sredi stanje u Agrokoru. No taj je stručnjak za restrukturiranje i otpuštanje radnika plesao vrlo kratko, jer je onda hitno donesen zakon o Agrokoru prema kojemu vladin povjerenik ima učiniti sve da obitelj Todorić ne ostane bez kruha i krova nad glavom.
Ali nije ovo priča samo o pohlepnom magnatu koji se opasno zaigrao, te prijeti urušiti financijsku i socijalnu stabilnost Hrvatske, možda i regije, nego i storija o medijskim stvinarima, koji su krahom Todorića konačno zgrabili nešto malo svoje slobode. Ponavlja se naime slučaj nekadašnjeg premijera Ive Sanadera čiji su pad zbog velike pljačke države s najvećom količinom blata bila dočekala upravo izdanja Ninoslava Pavića, do toga trenutka intimnog Sanaderova prijatelja, bez kojega uostalom ne bi bilo moguće održanje njegova koruptivnog medijskog koncerna. Komentatori i „istraživački“ novinari koji su do jučer opsluživali Todorića, prikrivali afere, uljepšavali sliku jednog opasnog grabežljivca, danas javnosti predstavljaju psihotičnog monstruma, sve uz pomoć bezimenih „intimnih prijatelja“ i „neimenovanih izvora“. Tako Jutarnji list prepričava intimnu ispovijest Todorićevu: „U užasnom sam stanju, mogu ostati bez svega, i s djecom sam možda pogriješio, ali što mogu, to su moja djeca“, a novinarka potom odvažno dodaje: „Todorići su imali sve dok je Agrokor plesao kako je on htio: otok, helikopter, lovište, automobile, putovanja…“ Hm, kojega li epohalnog otkrića! Koje li hrabrosti danas napisati kako je „Agrokor bujao, ali nije se razvijao, u Agrokoru nema profesionalnih kadrova, to je sve ekipa koja je bila spremna raditi kako je Predsjednik htio…“
Ili: “Bilo je očito da im Mercator nije trebao. Utapali su se u dugovima, mjenicama bez pokrića, kreditima, Todorić se počeo petljati i u što nije trebao, obilazio je dućane, čak je neke zaposlenike gađao jabukama… Funkcionirao je kao paradržava i stvorio paralelni sustav vlasti“, a mamuzanje leša nastavlja se i „ekskluzivnim“ otkrićem: „On je u financijski sustav ubacio novac koji ne postoji, stvorio Todorićevu valutu, tzv. mjenice bez pokrića.“ Pažljivo prepisujući zabranjene podatke, skrivane godinama u vlastitim ladicama, mediji danas strasno kasape čovjeka čiju su dinastiju bespogovorno servisirali, pa saznajemo i to kako „nitko sve ove godine nije remetio Todorićevo carstvo, jer je hranilo taštinu Predsjednika, ali i djecu, prijatelje, rodbinu političara, moćnika“. A je li hranilo novcem i vezama medije koji tek sad „otkrivaju“ istinu o Todoriću?
„Mnoge je zadužio raznim uslugama“, kaže neimenovani sugovornik i dodaje: “Živio je u paralelnom svijetu, imao izolirano društvo, s njima je išao u lov, oni su mu govorili što želi čuti… U njegovom Tornju na pločicama su sve imena djece, rodbine, prijatelja naših političara, ljudi na pozicijama, a to nije stručan kadar.“ Potom o preuzimanju Mercatora novine ironično citiraju Todorićevu izjavu sa slovenske postaje Planet TV: „Nitko ne može voljeti Mercator više od mene…“, a zatim se čitaoci nadražuju prastarim podacima kako je u svoj dvorac Todorić uložio sto milijuna eura, kako mu djeca nisu zazirala od života na visokoj nozi, kako su poslove djelili kumovima i rodbini. I konačno rezime medijskog batinanja mrtvog konja: „Sad samo treba gledati kako će se razbježati svi veliki prijatelji obitelji Todorić“.
Kao da medijski gazde, iz feudalnog Todorićeva kruga, to već ne čine, puštajući s lanca svoje gladne glodavce, stvarajući im usput privid vlastite slobode. To je, eto, ta brlog-država, tvorevina u kojoj u istom stroju desetljećima marširaju mediji, političari i mafija. I zato je Todorić tek tragično oličenje trajne nacionalističke farse i kolektivnog transa, začetog jednim davnim uzvikom dikatatora Tuđmana: „Imamo Hrvatsku“. Pa, eto vam je!
tacno
Pojavio se konačno pred kamerama i tronutim glasom izjavio: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju Hrvatske i stoga sam ponosan čovjek, jer sve što sam izgradio, danas sam predao hrvatskoj državi!“ A predaje joj bankrotirani koncern Agrokor i 50 milijardi kuna duga, predaje joj i onih na desetke tisuća ionako obespravljenih radnika, ne znamo kome predaje onih više od pet tisuća svojih radnika u Bosni, deset tisuća u Srbiji, na tisuće u Sloveniji. Ivica Todorić tako je, lišen dodira sa stvarnošću, odlepršao u bolju prošlost, stranim bankama ostavio besramna kreditna dugovanja, prazne police svojih milijun dućana, radnike pred otkazom… Prethodno je carskim ukazom odobrio takozvani Lex Agrokor, dokument u potpunom neskladu sa svim pravnim i ustavnim normama, jer je prilagođen samo jednom čovjeku, a nezgodu ove državne intervencije u privatno vlasništvo pojačava činjenica da je ministar financija do jučer bio jedan od čelnih ljudi Agrokora, te bi minimum pristojnosti bila njegova ostavka.
Pa ako je Todoriću trebalo četrdeset godina da sebe „ugradi u stvaranje Hrvatske“, tek je koji tjedan bio dovoljan za kreiranje bijedne političke satire s nekim Antoniom Alvarezom Trećim u glavnoj ulozi, inače dance pjevačem, poslanim od ruskih bankara, kao najvećih Todorićevih financijera, da sredi stanje u Agrokoru. No taj je stručnjak za restrukturiranje i otpuštanje radnika plesao vrlo kratko, jer je onda hitno donesen zakon o Agrokoru prema kojemu vladin povjerenik ima učiniti sve da obitelj Todorić ne ostane bez kruha i krova nad glavom.
Ali nije ovo priča samo o pohlepnom magnatu koji se opasno zaigrao, te prijeti urušiti financijsku i socijalnu stabilnost Hrvatske, možda i regije, nego i storija o medijskim stvinarima, koji su krahom Todorića konačno zgrabili nešto malo svoje slobode. Ponavlja se naime slučaj nekadašnjeg premijera Ive Sanadera čiji su pad zbog velike pljačke države s najvećom količinom blata bila dočekala upravo izdanja Ninoslava Pavića, do toga trenutka intimnog Sanaderova prijatelja, bez kojega uostalom ne bi bilo moguće održanje njegova koruptivnog medijskog koncerna. Komentatori i „istraživački“ novinari koji su do jučer opsluživali Todorića, prikrivali afere, uljepšavali sliku jednog opasnog grabežljivca, danas javnosti predstavljaju psihotičnog monstruma, sve uz pomoć bezimenih „intimnih prijatelja“ i „neimenovanih izvora“. Tako Jutarnji list prepričava intimnu ispovijest Todorićevu: „U užasnom sam stanju, mogu ostati bez svega, i s djecom sam možda pogriješio, ali što mogu, to su moja djeca“, a novinarka potom odvažno dodaje: „Todorići su imali sve dok je Agrokor plesao kako je on htio: otok, helikopter, lovište, automobile, putovanja…“ Hm, kojega li epohalnog otkrića! Koje li hrabrosti danas napisati kako je „Agrokor bujao, ali nije se razvijao, u Agrokoru nema profesionalnih kadrova, to je sve ekipa koja je bila spremna raditi kako je Predsjednik htio…“
Ili: “Bilo je očito da im Mercator nije trebao. Utapali su se u dugovima, mjenicama bez pokrića, kreditima, Todorić se počeo petljati i u što nije trebao, obilazio je dućane, čak je neke zaposlenike gađao jabukama… Funkcionirao je kao paradržava i stvorio paralelni sustav vlasti“, a mamuzanje leša nastavlja se i „ekskluzivnim“ otkrićem: „On je u financijski sustav ubacio novac koji ne postoji, stvorio Todorićevu valutu, tzv. mjenice bez pokrića.“ Pažljivo prepisujući zabranjene podatke, skrivane godinama u vlastitim ladicama, mediji danas strasno kasape čovjeka čiju su dinastiju bespogovorno servisirali, pa saznajemo i to kako „nitko sve ove godine nije remetio Todorićevo carstvo, jer je hranilo taštinu Predsjednika, ali i djecu, prijatelje, rodbinu političara, moćnika“. A je li hranilo novcem i vezama medije koji tek sad „otkrivaju“ istinu o Todoriću?
„Mnoge je zadužio raznim uslugama“, kaže neimenovani sugovornik i dodaje: “Živio je u paralelnom svijetu, imao izolirano društvo, s njima je išao u lov, oni su mu govorili što želi čuti… U njegovom Tornju na pločicama su sve imena djece, rodbine, prijatelja naših političara, ljudi na pozicijama, a to nije stručan kadar.“ Potom o preuzimanju Mercatora novine ironično citiraju Todorićevu izjavu sa slovenske postaje Planet TV: „Nitko ne može voljeti Mercator više od mene…“, a zatim se čitaoci nadražuju prastarim podacima kako je u svoj dvorac Todorić uložio sto milijuna eura, kako mu djeca nisu zazirala od života na visokoj nozi, kako su poslove djelili kumovima i rodbini. I konačno rezime medijskog batinanja mrtvog konja: „Sad samo treba gledati kako će se razbježati svi veliki prijatelji obitelji Todorić“.
Kao da medijski gazde, iz feudalnog Todorićeva kruga, to već ne čine, puštajući s lanca svoje gladne glodavce, stvarajući im usput privid vlastite slobode. To je, eto, ta brlog-država, tvorevina u kojoj u istom stroju desetljećima marširaju mediji, političari i mafija. I zato je Todorić tek tragično oličenje trajne nacionalističke farse i kolektivnog transa, začetog jednim davnim uzvikom dikatatora Tuđmana: „Imamo Hrvatsku“. Pa, eto vam je!
tacno
