Vlada je prijedlogom promjena mirovinskog sustava odlučila praktički ukinuti obavezni drugi stup, jer se s novim prijedlogom odlučila na neisplatu 27 posto dodatka na mirovine u drugom stupu. Kako piše novinarka Večernjeg lista Ljubica Gatarić, obvezni članovi drugog mirovinskog stupa, odnosno generacije rođene 1962. i kasnije, moći će dobiti 27 posto dodatka samo ako ušteđevinu iz drugog stupa prenesu u prvi stup, tj. u državni proračun.
Odluku o vraćanju u prvi stup ljudi će donositi u trenutku umirovljenja, kada će dobiti izračun koji će im pokazati kolike će im biti mirovine ako ostanu u drugom stupu (bez 27 posto dodatka) ili svu svoju štednju prenesu u prvi stup, gdje će im se priznati taj dodatak. Isto takvo rješenje primijenila je i Vlada Jadranke Kosor za ljude koji su na početku mirovinske reforme bili stariji od 40 godina, a zbog neisplate dodatka dobivali su 27 posto manje mirovine. Vlada smatra da će se 97 posto osiguranika vratiti u prvi stup jer će im dodatak donijeti veću mirovinu nego da ostanu u drugom stupu.
To praktički znači ukidanje drugog stupa nakon 16 godina njegovog postojanja, a Vladin prijedlog je neke od podržavatelja drugog stupa – koji nije bio ništa nego privatizacija mirovinskog sustava – nagnao da kritiziraju Vladu zbog njegovog ukidanja. Drugi stup još je 2009. godine pokušao ukinuti tadašnji premijer Ivo Sanader, ali je pod velikim pritiscima odustao od te ideje.
Drugi stup uveden je 2002. godine na inicijativu Svjetske banke. Uvedena su tri stupa mirovinskog osiguranja. Prvi mirovinski stup temelji se na međugeneracijskoj solidarnosti, dok se drugi i treći stup temelje na individualnoj kapitaliziranoj štednji. Drugi stup je obavezan, ali osiguranici mogu sami izabrati u koji će fond uplaćivati dio svog doprinosa. Četiri su obavezna mirovinska fonda kojima upravljaju društva za upravljanje u vlasništvu najvećih banaka u Hrvatskoj – Zagrebačka banka, Raiffeisen banka, Erste banka te Privredna banka Zagreb koja fond vodi zajedno s privatiziranim Croatia osiguranjem.
Za prvi stup uplaćuje se petnaest posto, dok za drugi stup ide pet posto. Treći stup je dobrovoljan, zasniva se na štednji sličnoj životnom osiguranju. Prema prvotnim planovima, doprinos za drugi stup trebao se s vremenom povećavati. Ovakav djelomično privatiziran mirovinski sustav uveden je u Čileu početkom 80-ih prošloga stoljeća dok je njime vladao diktator Augusto Pinochet koji je rado prihvaćao neoliberalne eksperimente. Kasnije su ih uvele i druge latinoameričke zemlje – Argentina, Meksiko, Peru.
Svjetska banka nudila ih je neiskusnim istočnoeuropskim zemljama dok su zapadne odbijale provesti takve eksperimente. Prve tranzicijske zemlje koje su uvele drugi i treći mirovinski stup, još tijekom 90-ih, bile su Mađarska i Poljska. Nakon 2000. učinile su to Hrvatska, Bugarska, Slovačka, Rumunjska, Makedonija te baltičke države.. Slovenija i Srbija uvele su samo treći, dobrovoljni mirovinski stup.
Hrvatska, s druge strane, ostaje među posljednjim zemljama koje su inzistirale na drugom stupu jer su ga u međuvremenu ukinule i Poljska i Mađarska kad su postale svjesne da im šteti.
Ante Škember koji je u vrijeme uvođenja drugog stupa bio zamjenik ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, prije godinu dana je priznao da je Hrvatska bila prisiljena prihvatiti taj sustav te da su tada bili naivni. „Danas uviđam koliko je to kompleksni sustav, a da su u drugom stupu kolektivni i individualni rizici toliki da može doći do smanjenja gospodarskog rasta. Bili smo naivni tada, i prisiljeni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o ekonomiji, već ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme globaliziranog svijeta, a dokaz je Čile“ kazao je Škember 2017. na jednom od okruglih stolova na temu reforme mirovinskog sustava. Naime, 2016. godine stotine tisuća Čileanaca izašlo je na ulice jer se pokazalo da im je privatizirani mirovinski sustav kakav je uvela Hrvatska 30 godina nakon Čilea, donio bijedne mirovine.
Hrvatska se ovim prijedlogom svrstala među posljednje zemlje na istoku Europe koje ukidaju obavezni drugi stup jer se u mnogočemu još prije stanovitog vremena pokazao kao promašaj koji je doveo do značajnih proračunskih i makroekonomskih neravnoteža, a Slovenija i Češka su ga zbog takvih rizika odbile uvesti još 2002. godine.
Niz stručnjaka godinama je kritizirao uvođenje obaveznog drugog stupa kao neodrživ sustav, što su uostalom uvidjele i zemlje takozvane Višegradske skupine – Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska. Međutim, glas kritičara se nije naročito slušao jer ne treba zaboraviti da su isti ti mirovinski fondovi, zajedno sa svojim bankama kao vlasnicama, ulagali velike oglašivačke novce u medije pa je Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i veliki kritičar drugog stupa, jednom izjavio da će sam platiti PR ne bi li napokon bio “pripušten” u medije sa “stavovima koji ne idu u prilog bankama i državnoj vlasti, ali se zato itekako obraćaju građanima”.
Evo što je Bežovan prije manje od dvije godine rekao Forum.tm-u o vremenu kad se uvodio drugi stup: “Godine 2001. stigao je nalog Svjetske banke temeljen na Washingtonskom dogovoru kojim je ugovoren ovakav neoliberalni koncept koji će cijeli svijet baciti u sunovrat. Dio dogovora bila je i reforma socijalnoga, pa time i mirovinskog sustava. Nedugo nakon toga, Europska unija dala je da se napravi studija o mogućim posljedicama novoga koncepta u kojoj su akademski stručnjaci ustvrdili da je predloženi model neodrživ jer ne pokriva tranzicijski trošak. Računica im je bila jasna: ako se iz postojećeg sustava izdvoji pet posto prihoda na konto fondova, taj će manjak netko trebati nadoknaditi s obzirom na to da se stvara manjak u proračunu te povećava javni dug. Većina drugih država imala je određene primjedbe, ali ne i Hrvatska, koja je hrlila prema reformama mirovinskog sustava. Na primjer, Vaclav Klaus je u Češkoj ovakve ideje jasno nazvao casino-ekonomijom, pa članove Svjetske banke koji su došli zagovarati model nije ni primio na razgovor. I nisu Česi pritom bili jedini. Ni Slovenci, čiji je resorni ministar tada bio Anton Rop, također nisu pristali na predloženi model. Ono što je zajedničko i Klausu i Ropu je činjenica da dolaze iz akademske zajednice, a kako se Češku i Sloveniju u ono vrijeme nije moglo ucijeniti kreditima, odluka je bila očekivana. Ali, nisu oni bili jedini, slično je postupila i Srbija, gdje je Gordana Matković imala glavnu ulogu. Svi su oni vidjeli ono što su Mađarska, Poljska i baltičke države malo kasnije shvatile – da takav koncept neumitno vodi u pogrešnom smjeru povećavanja javnog duga i proračunskog manjka.”
Naime, branitelji drugog mirovinskog stupa zaboravljaju da je njegovo uvođenje značajno povećao javni dug, a prema Vladimiru Čavraku, profesoru na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, javni dug Hrvatske kretao bi se između 60 i 70 posto da nije uveden drugi stup, a ne 90 posto koliko je iznosio 2016. godine.
Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu je svojevremeno u intervjuu Novom listu izjavio da je drugi stup državu zadužio za 70 milijardi kuna. „Hrvatska je uvela drugi mirovinski stup 2002. godine. Od 1990. do tada, broj umirovljenika povećao se za više od 300 tisuća, a broj uplatitelja u prvi mirovinski stup smanjio se za njih više od 400 tisuća. Opterećenje postojećeg mirovinskog sustava do tada se udvostručilo. U toj situaciji, osnivaju se fondovi drugog mirovinskog stupa koji od postojećeg mirovinskog sustava uzimaju četvrtinu – 5 posto od 20 posto doprinosa – i time još više povećavaju njegov deficit. Bio je to pravi udar na postojeći mirovinski sustav. Taj povećani deficit se financira iz državnog proračuna, čime se povećava i njegov deficit. Da situacija bude apsurdnija, taj deficit se financira posuđivanjem novaca iz fondova drugog stupa uz kamate. Danas ti deficiti s kamatama iznose oko 70 milijardi kuna, ili 20 posto hrvatskog javnog duga“, objasnio je Jurčić
A evo što je Čavrak napisao u časopisu Ekonomija 2016. godine: „Zbog preusmjeravanja tih pet posto iz državnog proračuna u obvezne mirovinske fondove (OMF) u državnom proračunu od tada nastaje kontinuirana „rupa“ ili proračunski deficit od oko pet milijardi kuna godišnje jer država sa smanjenim doprinosima ne uspijeva isplatiti mirovine. Da bi se isplatile aktualne (po nekima mizerne) mirovine, država se svake godine mora zadužiti za približno 5 milijardi kuna i na taj dug platiti kamate. Oko četvrtine javnog duga nastalo je kao posljedica stvaranja drugog stupa. Da nije bilo te operacije, današnji javni dug bi iznosio 60-70 posto a ne više od 90 posto bruto domaćeg proizvoda, a opterećenje proračuna za plaćanje kamata bilo bi za oko trećinu manje.
Drugačije rečeno, zbog osnivanja drugoga stupa današnji porezni obveznici (budući umirovljenici) moraju plaćati godišnje više poreze kako bi država mogla isplatiti sadašnje mirovine i platiti kamate na zaduživanje za isplatu tih mirovina. Dio stručne javnosti, posebice onaj koji se snažno zalagao za što bržu uspostavu modela, za ovaj trošak koristio je sintagmu „tranzicijski trošak“ što je eufemizam za porast proračunskog deficita zbog manjeg priliva doprinosa u proračun i njihovog seljenja u privatne fondove koji su činili dugi stup. Pritom se često pojam „tranzicijski trošak“ tumačio kao nešto normalno i uobičajeno, a da se nije dovoljno obrazložila bit tog troška. Naime, taj „tranzicijski trošak“ predstavlja proračunski dug za koji se država mora zadužiti, a na svaki dug država mora platiti kamate. Da bi država platila kamate, mora posegnuti za povećanjem poreznih prihoda. To u konačnosti znači da smo stvorili trošak na „trošak“ i poskupili isplatu tekućih mirovina. Istovremeno „tranzicijski trošak“ je zapravo transformiran u prihode, odnosno kapital privatnih mirovinskih fondova koji su dobili priliku špekulirati jeftinim tuđim novcem. Istina taj „tranzicijski trošak“ se knjiži kao naše uplate na osobnim računima, ali na tim računima se taj novac sve do isplate mirovina vodi samo kao virtualni osobni kapital. Kolike će biti mirovine i koliko će se stvarno moći isplatiti s tih „osobnih računa“ ostaje nepoznanica sve do odlaska u mirovinu. Naime, sve što se s tim novcem događa u međuvremenu, od uplate do odlaska u mirovinu, ovisi o stupnju regulacije i zaštite od raznih rizika i stupnju umješnosti i poštenja onih koji s tim novcem u međuvremenu raspolažu, a to su fond menadžeri”.
Isti ti fond menadžeri se nisu proslavili pretjeranom transparentnošću jer dok njihovi vlasnici u bankama svake godine objavljuju koliko su bonusa podijelili svojim menadžerima svake godine, menadžeri obveznih mirovinskih fondova koji upravljaju s ukupno 94,5 milijardi kuna koje su im 1,8 milijuna radnika obavezani uplaćivati svaki mjesec, novinarima to nisu htjeli otkriti.
Možemo samo znati koja je struktura ulaganja mirovinskih fondova, što je ionako propisano zakonom, ali ne i u koje sve dionice i papire ulažu. Struktura njihovog ulaganja vremenom se liberalizirala pa je 2012. uvedena tri podportfelja s različitim rizikom ulaganja.
Od tada svi mirovinski fondovi svojim članovima omogućavaju izbor između tri kategorije mirovinskih fondova A,B i C koje se razlikuju po ograničenjima članstva (obzirom na životnu dob), po investicijskoj strategiji i ograničenjima ulaganja. Odabirom kategorije fonda građani sami odlučuju o načinu štednje sredstava na svom osobnom računu za svoju buduću mirovinu. Mirovinski fond kategorije A svojom investicijskom strategijom te dobnim ograničenjem članstva namijenjen je mlađim osiguranicima drugog stupa. Imovina fonda A, s obzirom na utvrđene investicijske ciljeve i rizičnost, može se ulagati u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja iz Republike Hrvatske, druge države članice Europske unije (EU) ili države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Primjerice, najviše 55% neto vrijednosti imovine može biti uloženo u dionice, u korporativne obveznice i komercijalne zapise najviše 50 posto neto vrijednosti imovine fonda, dok u državne obveznice i trezorske zapise mora biti uloženo najmanje 30 posto neto vrijednosti imovine fonda. Nadalje, najmanje 40 posto neto vrijednosti imovine fonda mora biti uloženo u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. Fondu A dozvoljeno je i korištenje izvedenica, ali samo u svrhu efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda.
Mirovinski fond kategorije B prema usvojenoj umjerenoj strategiji ulaganja i umjerenoj razini rizičnosti namijenjen je osiguranicima srednje životne dobi. Fond kategorije B u smislu rizičnosti i ulaganja vrlo je sličan fondu koji je postojao do trenutka donošenja Zakona o obveznim mirovinskim fondovima. Imovina fonda kategorije B može se ulagati u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja iz Republike Hrvatske, druge države članice Europske unije (EU) ili države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Tako, primjerice, najmanje 50 posto neto vrijednosti imovine mirovinskog fonda mora biti uloženo u državne obveznice i trezorske zapise, a najviše 35 posto neto vrijednosti imovine može biti uloženo u dionice. U korporativne obveznice i komercijalne zapise dozvoljeno je uložiti najviše 30 posto neto vrijednosti imovine fonda. Nadalje, najmanje 60 posto neto vrijednosti imovine fonda mora biti uloženo u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. Fondu B dozvoljeno je i korištenje izvedenica, ali samo u svrhu efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda.
Mirovinski fond kategorije C namijenjen je osiguranicima koji su najbliže stjecanju uvjeta za mirovinu, s primarnim ciljem očuvanja realne vrijednosti ušteđevine. Sukladno zakonskim ograničenjima, konzervativno ulaganje imovine fonda znači prvenstveno nižu razinu rizičnosti. Imovina fonda C može se ulagati u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja iz Republike Hrvatske, druge države članice Europske unije (EU) ili države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Tako u državne obveznice i trezorske zapise mora biti uloženo najmanje 70 posto neto vrijednosti imovine mirovinskog fonda. U korporativne obveznice i komercijalne zapise moguće je uložiti najviše 10 posto neto vrijednosti imovine mirovinskog fonda, dok u dionice nije dozvoljeno ulagati. Najmanje 90 posto neto vrijednosti imovine fonda mora biti uloženo u imovnu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama, a ulaganje u izvedenice dozvoljeno je isključivo radi postizanja valutne usklađenosti.
U vrijeme krize nakon 2008. godine mirovinski fondovi masovno su ulagali u državne obveznice, ali i u posrnule tvrtke, posebice građevinske, koje su kreditirale brojne banke. Vlasnički portfelj mirovinskih fondova nakon udara je krize sve se više počeo izjednačavati s kreditnim portfeljom banaka pa su počele priče da mirovinski fondovi spašavaju ulaganja svojih banaka.
Primjerice, Nexe grupa 2012. godine nije mogla vratiti 750 milijuna kuna obveznica koje su došle na naplatu, pa su izdali nove obveznice vrijedne 120 milijuna eura. Mirovinski fondovi PBZ CO i Raiffeisen upisali su njihove obveznice u zakonski maksimalnom iznosu od po 12 milijuna eura i time Nexeu omogućili preživljavanje, a bankama majkama nastavak otplate kredita. Nexe grupa kasnije je ušla u postupak predstečajne nagodbe i preživjela kao daleko manja kompanija nego je bila kad su je mirovinski fondovi pokušali spasiti. Dug je popis tvrtki u koje su mirovinski fondovi ulagali, a koje su neslavno završile – Ingra, Magma, Quaestus Borislava Škegre, Credo banku, Agrokor… Koliko je novca budućih umirovljenika pri tome nestalo, teško je izračunati.
Sve u svemu, Hrvatska trči preuzeti euro i sigurno je da će joj ukidanje obaveznosti drugog stupa pomoći smanjiti javni dug kako bi što prije ispunila kriterije uvođenja zajedničke europske valute, a usput se svrstala među posljednje zemlje što će napustiti eksperimentiranje s privatizacijom mirovinskog sustava koji je značajno povećao javni dug. Mirovinskom sustavu, međutim, ne ide na ruku što je već danas na svakog umirovljenika dolazi tek 1,21 radnik, što je neodrživo. Dosadašnji lijekovi iz laboratorija Svjetske banke nisu dali rezultate, a Hrvatska se vraća na pozicije iz 2002., među posljednjima u istočnoj Europi. Tko god nađe rješenje za održivost mirovinskog sustava zaslužuje Nobelovu nagradu, ali kako je krenulo, ubrzo će biti lakše dobiti Nobela, nego punu mirovinu.
faktograf
Odluku o vraćanju u prvi stup ljudi će donositi u trenutku umirovljenja, kada će dobiti izračun koji će im pokazati kolike će im biti mirovine ako ostanu u drugom stupu (bez 27 posto dodatka) ili svu svoju štednju prenesu u prvi stup, gdje će im se priznati taj dodatak. Isto takvo rješenje primijenila je i Vlada Jadranke Kosor za ljude koji su na početku mirovinske reforme bili stariji od 40 godina, a zbog neisplate dodatka dobivali su 27 posto manje mirovine. Vlada smatra da će se 97 posto osiguranika vratiti u prvi stup jer će im dodatak donijeti veću mirovinu nego da ostanu u drugom stupu.
To praktički znači ukidanje drugog stupa nakon 16 godina njegovog postojanja, a Vladin prijedlog je neke od podržavatelja drugog stupa – koji nije bio ništa nego privatizacija mirovinskog sustava – nagnao da kritiziraju Vladu zbog njegovog ukidanja. Drugi stup još je 2009. godine pokušao ukinuti tadašnji premijer Ivo Sanader, ali je pod velikim pritiscima odustao od te ideje.
Pritisak Svjetske banke
Drugi stup uveden je 2002. godine na inicijativu Svjetske banke. Uvedena su tri stupa mirovinskog osiguranja. Prvi mirovinski stup temelji se na međugeneracijskoj solidarnosti, dok se drugi i treći stup temelje na individualnoj kapitaliziranoj štednji. Drugi stup je obavezan, ali osiguranici mogu sami izabrati u koji će fond uplaćivati dio svog doprinosa. Četiri su obavezna mirovinska fonda kojima upravljaju društva za upravljanje u vlasništvu najvećih banaka u Hrvatskoj – Zagrebačka banka, Raiffeisen banka, Erste banka te Privredna banka Zagreb koja fond vodi zajedno s privatiziranim Croatia osiguranjem.
Za prvi stup uplaćuje se petnaest posto, dok za drugi stup ide pet posto. Treći stup je dobrovoljan, zasniva se na štednji sličnoj životnom osiguranju. Prema prvotnim planovima, doprinos za drugi stup trebao se s vremenom povećavati. Ovakav djelomično privatiziran mirovinski sustav uveden je u Čileu početkom 80-ih prošloga stoljeća dok je njime vladao diktator Augusto Pinochet koji je rado prihvaćao neoliberalne eksperimente. Kasnije su ih uvele i druge latinoameričke zemlje – Argentina, Meksiko, Peru.
Svjetska banka nudila ih je neiskusnim istočnoeuropskim zemljama dok su zapadne odbijale provesti takve eksperimente. Prve tranzicijske zemlje koje su uvele drugi i treći mirovinski stup, još tijekom 90-ih, bile su Mađarska i Poljska. Nakon 2000. učinile su to Hrvatska, Bugarska, Slovačka, Rumunjska, Makedonija te baltičke države.. Slovenija i Srbija uvele su samo treći, dobrovoljni mirovinski stup.
Hrvatska, s druge strane, ostaje među posljednjim zemljama koje su inzistirale na drugom stupu jer su ga u međuvremenu ukinule i Poljska i Mađarska kad su postale svjesne da im šteti.
Ante Škember koji je u vrijeme uvođenja drugog stupa bio zamjenik ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, prije godinu dana je priznao da je Hrvatska bila prisiljena prihvatiti taj sustav te da su tada bili naivni. „Danas uviđam koliko je to kompleksni sustav, a da su u drugom stupu kolektivni i individualni rizici toliki da može doći do smanjenja gospodarskog rasta. Bili smo naivni tada, i prisiljeni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o ekonomiji, već ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme globaliziranog svijeta, a dokaz je Čile“ kazao je Škember 2017. na jednom od okruglih stolova na temu reforme mirovinskog sustava. Naime, 2016. godine stotine tisuća Čileanaca izašlo je na ulice jer se pokazalo da im je privatizirani mirovinski sustav kakav je uvela Hrvatska 30 godina nakon Čilea, donio bijedne mirovine.
Hrvatska – posljednji Mohikanac
Hrvatska se ovim prijedlogom svrstala među posljednje zemlje na istoku Europe koje ukidaju obavezni drugi stup jer se u mnogočemu još prije stanovitog vremena pokazao kao promašaj koji je doveo do značajnih proračunskih i makroekonomskih neravnoteža, a Slovenija i Češka su ga zbog takvih rizika odbile uvesti još 2002. godine.
Niz stručnjaka godinama je kritizirao uvođenje obaveznog drugog stupa kao neodrživ sustav, što su uostalom uvidjele i zemlje takozvane Višegradske skupine – Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska. Međutim, glas kritičara se nije naročito slušao jer ne treba zaboraviti da su isti ti mirovinski fondovi, zajedno sa svojim bankama kao vlasnicama, ulagali velike oglašivačke novce u medije pa je Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i veliki kritičar drugog stupa, jednom izjavio da će sam platiti PR ne bi li napokon bio “pripušten” u medije sa “stavovima koji ne idu u prilog bankama i državnoj vlasti, ali se zato itekako obraćaju građanima”.
Evo što je Bežovan prije manje od dvije godine rekao Forum.tm-u o vremenu kad se uvodio drugi stup: “Godine 2001. stigao je nalog Svjetske banke temeljen na Washingtonskom dogovoru kojim je ugovoren ovakav neoliberalni koncept koji će cijeli svijet baciti u sunovrat. Dio dogovora bila je i reforma socijalnoga, pa time i mirovinskog sustava. Nedugo nakon toga, Europska unija dala je da se napravi studija o mogućim posljedicama novoga koncepta u kojoj su akademski stručnjaci ustvrdili da je predloženi model neodrživ jer ne pokriva tranzicijski trošak. Računica im je bila jasna: ako se iz postojećeg sustava izdvoji pet posto prihoda na konto fondova, taj će manjak netko trebati nadoknaditi s obzirom na to da se stvara manjak u proračunu te povećava javni dug. Većina drugih država imala je određene primjedbe, ali ne i Hrvatska, koja je hrlila prema reformama mirovinskog sustava. Na primjer, Vaclav Klaus je u Češkoj ovakve ideje jasno nazvao casino-ekonomijom, pa članove Svjetske banke koji su došli zagovarati model nije ni primio na razgovor. I nisu Česi pritom bili jedini. Ni Slovenci, čiji je resorni ministar tada bio Anton Rop, također nisu pristali na predloženi model. Ono što je zajedničko i Klausu i Ropu je činjenica da dolaze iz akademske zajednice, a kako se Češku i Sloveniju u ono vrijeme nije moglo ucijeniti kreditima, odluka je bila očekivana. Ali, nisu oni bili jedini, slično je postupila i Srbija, gdje je Gordana Matković imala glavnu ulogu. Svi su oni vidjeli ono što su Mađarska, Poljska i baltičke države malo kasnije shvatile – da takav koncept neumitno vodi u pogrešnom smjeru povećavanja javnog duga i proračunskog manjka.”
Generator duga
Naime, branitelji drugog mirovinskog stupa zaboravljaju da je njegovo uvođenje značajno povećao javni dug, a prema Vladimiru Čavraku, profesoru na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, javni dug Hrvatske kretao bi se između 60 i 70 posto da nije uveden drugi stup, a ne 90 posto koliko je iznosio 2016. godine.
Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu je svojevremeno u intervjuu Novom listu izjavio da je drugi stup državu zadužio za 70 milijardi kuna. „Hrvatska je uvela drugi mirovinski stup 2002. godine. Od 1990. do tada, broj umirovljenika povećao se za više od 300 tisuća, a broj uplatitelja u prvi mirovinski stup smanjio se za njih više od 400 tisuća. Opterećenje postojećeg mirovinskog sustava do tada se udvostručilo. U toj situaciji, osnivaju se fondovi drugog mirovinskog stupa koji od postojećeg mirovinskog sustava uzimaju četvrtinu – 5 posto od 20 posto doprinosa – i time još više povećavaju njegov deficit. Bio je to pravi udar na postojeći mirovinski sustav. Taj povećani deficit se financira iz državnog proračuna, čime se povećava i njegov deficit. Da situacija bude apsurdnija, taj deficit se financira posuđivanjem novaca iz fondova drugog stupa uz kamate. Danas ti deficiti s kamatama iznose oko 70 milijardi kuna, ili 20 posto hrvatskog javnog duga“, objasnio je Jurčić
A evo što je Čavrak napisao u časopisu Ekonomija 2016. godine: „Zbog preusmjeravanja tih pet posto iz državnog proračuna u obvezne mirovinske fondove (OMF) u državnom proračunu od tada nastaje kontinuirana „rupa“ ili proračunski deficit od oko pet milijardi kuna godišnje jer država sa smanjenim doprinosima ne uspijeva isplatiti mirovine. Da bi se isplatile aktualne (po nekima mizerne) mirovine, država se svake godine mora zadužiti za približno 5 milijardi kuna i na taj dug platiti kamate. Oko četvrtine javnog duga nastalo je kao posljedica stvaranja drugog stupa. Da nije bilo te operacije, današnji javni dug bi iznosio 60-70 posto a ne više od 90 posto bruto domaćeg proizvoda, a opterećenje proračuna za plaćanje kamata bilo bi za oko trećinu manje.
Drugačije rečeno, zbog osnivanja drugoga stupa današnji porezni obveznici (budući umirovljenici) moraju plaćati godišnje više poreze kako bi država mogla isplatiti sadašnje mirovine i platiti kamate na zaduživanje za isplatu tih mirovina. Dio stručne javnosti, posebice onaj koji se snažno zalagao za što bržu uspostavu modela, za ovaj trošak koristio je sintagmu „tranzicijski trošak“ što je eufemizam za porast proračunskog deficita zbog manjeg priliva doprinosa u proračun i njihovog seljenja u privatne fondove koji su činili dugi stup. Pritom se često pojam „tranzicijski trošak“ tumačio kao nešto normalno i uobičajeno, a da se nije dovoljno obrazložila bit tog troška. Naime, taj „tranzicijski trošak“ predstavlja proračunski dug za koji se država mora zadužiti, a na svaki dug država mora platiti kamate. Da bi država platila kamate, mora posegnuti za povećanjem poreznih prihoda. To u konačnosti znači da smo stvorili trošak na „trošak“ i poskupili isplatu tekućih mirovina. Istovremeno „tranzicijski trošak“ je zapravo transformiran u prihode, odnosno kapital privatnih mirovinskih fondova koji su dobili priliku špekulirati jeftinim tuđim novcem. Istina taj „tranzicijski trošak“ se knjiži kao naše uplate na osobnim računima, ali na tim računima se taj novac sve do isplate mirovina vodi samo kao virtualni osobni kapital. Kolike će biti mirovine i koliko će se stvarno moći isplatiti s tih „osobnih računa“ ostaje nepoznanica sve do odlaska u mirovinu. Naime, sve što se s tim novcem događa u međuvremenu, od uplate do odlaska u mirovinu, ovisi o stupnju regulacije i zaštite od raznih rizika i stupnju umješnosti i poštenja onih koji s tim novcem u međuvremenu raspolažu, a to su fond menadžeri”.
Isti ti fond menadžeri se nisu proslavili pretjeranom transparentnošću jer dok njihovi vlasnici u bankama svake godine objavljuju koliko su bonusa podijelili svojim menadžerima svake godine, menadžeri obveznih mirovinskih fondova koji upravljaju s ukupno 94,5 milijardi kuna koje su im 1,8 milijuna radnika obavezani uplaćivati svaki mjesec, novinarima to nisu htjeli otkriti.
Ulaganje u propale projekte
Možemo samo znati koja je struktura ulaganja mirovinskih fondova, što je ionako propisano zakonom, ali ne i u koje sve dionice i papire ulažu. Struktura njihovog ulaganja vremenom se liberalizirala pa je 2012. uvedena tri podportfelja s različitim rizikom ulaganja.
Od tada svi mirovinski fondovi svojim članovima omogućavaju izbor između tri kategorije mirovinskih fondova A,B i C koje se razlikuju po ograničenjima članstva (obzirom na životnu dob), po investicijskoj strategiji i ograničenjima ulaganja. Odabirom kategorije fonda građani sami odlučuju o načinu štednje sredstava na svom osobnom računu za svoju buduću mirovinu. Mirovinski fond kategorije A svojom investicijskom strategijom te dobnim ograničenjem članstva namijenjen je mlađim osiguranicima drugog stupa. Imovina fonda A, s obzirom na utvrđene investicijske ciljeve i rizičnost, može se ulagati u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja iz Republike Hrvatske, druge države članice Europske unije (EU) ili države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Primjerice, najviše 55% neto vrijednosti imovine može biti uloženo u dionice, u korporativne obveznice i komercijalne zapise najviše 50 posto neto vrijednosti imovine fonda, dok u državne obveznice i trezorske zapise mora biti uloženo najmanje 30 posto neto vrijednosti imovine fonda. Nadalje, najmanje 40 posto neto vrijednosti imovine fonda mora biti uloženo u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. Fondu A dozvoljeno je i korištenje izvedenica, ali samo u svrhu efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda.
Mirovinski fond kategorije B prema usvojenoj umjerenoj strategiji ulaganja i umjerenoj razini rizičnosti namijenjen je osiguranicima srednje životne dobi. Fond kategorije B u smislu rizičnosti i ulaganja vrlo je sličan fondu koji je postojao do trenutka donošenja Zakona o obveznim mirovinskim fondovima. Imovina fonda kategorije B može se ulagati u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja iz Republike Hrvatske, druge države članice Europske unije (EU) ili države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Tako, primjerice, najmanje 50 posto neto vrijednosti imovine mirovinskog fonda mora biti uloženo u državne obveznice i trezorske zapise, a najviše 35 posto neto vrijednosti imovine može biti uloženo u dionice. U korporativne obveznice i komercijalne zapise dozvoljeno je uložiti najviše 30 posto neto vrijednosti imovine fonda. Nadalje, najmanje 60 posto neto vrijednosti imovine fonda mora biti uloženo u imovinu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama. Fondu B dozvoljeno je i korištenje izvedenica, ali samo u svrhu efikasnog upravljanja i zaštite vrijednosti imovine fonda.
Mirovinski fond kategorije C namijenjen je osiguranicima koji su najbliže stjecanju uvjeta za mirovinu, s primarnim ciljem očuvanja realne vrijednosti ušteđevine. Sukladno zakonskim ograničenjima, konzervativno ulaganje imovine fonda znači prvenstveno nižu razinu rizičnosti. Imovina fonda C može se ulagati u vrijednosne papire i instrumente tržišta novca izdavatelja iz Republike Hrvatske, druge države članice Europske unije (EU) ili države članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Tako u državne obveznice i trezorske zapise mora biti uloženo najmanje 70 posto neto vrijednosti imovine mirovinskog fonda. U korporativne obveznice i komercijalne zapise moguće je uložiti najviše 10 posto neto vrijednosti imovine mirovinskog fonda, dok u dionice nije dozvoljeno ulagati. Najmanje 90 posto neto vrijednosti imovine fonda mora biti uloženo u imovnu kojom se trguje ili koja se namiruje u kunama, a ulaganje u izvedenice dozvoljeno je isključivo radi postizanja valutne usklađenosti.
Priprema za euro?
U vrijeme krize nakon 2008. godine mirovinski fondovi masovno su ulagali u državne obveznice, ali i u posrnule tvrtke, posebice građevinske, koje su kreditirale brojne banke. Vlasnički portfelj mirovinskih fondova nakon udara je krize sve se više počeo izjednačavati s kreditnim portfeljom banaka pa su počele priče da mirovinski fondovi spašavaju ulaganja svojih banaka.
Primjerice, Nexe grupa 2012. godine nije mogla vratiti 750 milijuna kuna obveznica koje su došle na naplatu, pa su izdali nove obveznice vrijedne 120 milijuna eura. Mirovinski fondovi PBZ CO i Raiffeisen upisali su njihove obveznice u zakonski maksimalnom iznosu od po 12 milijuna eura i time Nexeu omogućili preživljavanje, a bankama majkama nastavak otplate kredita. Nexe grupa kasnije je ušla u postupak predstečajne nagodbe i preživjela kao daleko manja kompanija nego je bila kad su je mirovinski fondovi pokušali spasiti. Dug je popis tvrtki u koje su mirovinski fondovi ulagali, a koje su neslavno završile – Ingra, Magma, Quaestus Borislava Škegre, Credo banku, Agrokor… Koliko je novca budućih umirovljenika pri tome nestalo, teško je izračunati.
Sve u svemu, Hrvatska trči preuzeti euro i sigurno je da će joj ukidanje obaveznosti drugog stupa pomoći smanjiti javni dug kako bi što prije ispunila kriterije uvođenja zajedničke europske valute, a usput se svrstala među posljednje zemlje što će napustiti eksperimentiranje s privatizacijom mirovinskog sustava koji je značajno povećao javni dug. Mirovinskom sustavu, međutim, ne ide na ruku što je već danas na svakog umirovljenika dolazi tek 1,21 radnik, što je neodrživo. Dosadašnji lijekovi iz laboratorija Svjetske banke nisu dali rezultate, a Hrvatska se vraća na pozicije iz 2002., među posljednjima u istočnoj Europi. Tko god nađe rješenje za održivost mirovinskog sustava zaslužuje Nobelovu nagradu, ali kako je krenulo, ubrzo će biti lakše dobiti Nobela, nego punu mirovinu.
faktograf
