Čovjek ne živi vlastite izbore nego posljedice vlastitih izbora. U izborima se samorealiziramo i očitujemo koliko smo slobodni i kreativni, a koliko poslušni i bezidejni.
No svijet koji samostalno izabiremo nije svijet u kojem uistinu živimo, mi smo, ipak, budući da smo slaba bića, osuđeni na druge ili društvo, i zbog toga nikada nećemo moći živjeti u svijetu slobode.
Bezidejna i neslobodna ljudska bića nisu se u stanju samorealizirati u izborima u kojima se potvrđujemo kao slobodna bića, a to je izbor slobode iako smo svjesni da je ta sloboda više privid nego stvarnost.
Upravo zbog toga što u sebi sadrži privid, sloboda je mistična, nedefinirana, privlačna i iracionalna. Iako sloboda nikada neće postati realnost, to ne znači da ne postoje slobodna ljudska bića. Postoje, ta ljudska bića misle i biraju slobodu svjesni da jedino tako mogu živjeti privid slobode.
Samo slobodno biće može stvoriti privid slobode. Samo slobodan čovjek može živjeti u prividu slobode. Samo slobodan čovjek je u stanju život izložiti, suprotstaviti se režimima, strukturama i institucijama neslobode, a sve kako bi demonstrirao ideju da njegov život pripada tom najvrjednijem i najuzvišenijem prividu, prividu realizirane slobode.
Neslobodni ljudi žive bestijalnost hijerarhijski ustrojenog svijeta koji je, navodno, oslobođen nadljudskim snagama savršenog čovjeka, savršene strukture ili savršene institucije.
Ako promatramo što se u našoj državi događalo zadnjih dana, sasvim je jasno da mnogi pristaju uz bestijalnost hijerarhijskog modela.
Nas je, naime, po bestijalnom hijerarhijskom modelu, oslobodio Franjo Tuđman, a odmah ispod njega je Gojko Šušak, pa nas je i on, ali u nešto manjoj mjeri, također oslobodio, baš kao i mnogi, za našu slobodu, zaslužni HDZ-ovci koji su, razumije se, ispod Šuška.
Ovakva, hijerarhijski ustrojena bestijalizacija naše slobode služi kako bi se sačuvalo jednom formirano bestijalno sjećanje na slobodu koje dolazi po HDZ-u.
Prihvaćanjem ovog modela opisa i objašnjenja našeg društvenog i političkog svijeta, prihvaća se svijest kako je ovo država koja se identificira s Tuđmanom i HDZ-om. Ovaj model, kada ga se potpuno ogoli, služi da bi naša država opstala kao HDZ-ova država.
Tu svijest promoviraju gotovo svi obnašatelji tzv. visokih političkih dužnosti. Njihov zadatak je da budu obdržavatelji ili svećenici kulta države kao Tuđmanove države i naše slobode koja nam je dana po nekome, kako bismo poslušno prihvatili realnost naše niskosti u odnosu na toga ili te koji su sudjelovali u procesu trajne, konačne i hermetične realizacije slobode.
Ne postoji veći skandal na području privida slobode od bestijalizacije slobode. Sloboda pripada pojedincu, i to kao misao, imaginacija i kreacija. Nitko ne živi u tuđoj slobodi, jer živjeti u tuđoj slobodi, znači biti neslobodan, poslušan i trajno umanjen.
Mi možemo živjeti jedino kao autori koji misle i žele slobodu, koji su zbog toga bitni i vrijedni, koji su zbog toga što su u stanju misliti i željeti slobodu svjesni da ona nikada ne može biti realizirana. Najbliže se slobodi možemo približiti u življenju privida slobode.
Ne postoji čovjek koji nije više stotina puta rekao kako je čovjek društveno biće. To je istina. Čovjek je društveno biće, ne zbog toga što je jak, nego zbog toga što je slab i upućen na druge.
Naš početak života je toliko društven, da nastajemo kao neautentična bića. Autentičnost dobijemo ili autentičnost dobiju samo oni koji se uspiju osloboditi od društveno kreiranih sebe.
To da je početak našeg života neautentičan, ne odnosi se samo na činjenicu kako nismo svjesni onoga što nam se događa, da sami ne djelujemo te stoga nismo niti spoznajni, a niti moralni subjekti, nego se prvenstveno odnosi na to da svaka generacija i svaki pojedini čovjek kreće s pozicija na kojima su stale prethodne generacije.
Početak našeg života je u funkciji rasta kako bismo mogli preuzeti štafetu prethodne generacije, obilježiti je nekim našim plamenom i predati je generaciji koja dolazi nakon nas.
Čovjek je živo biće koje nema vlastiti početak, nego nastaje ne akumuliranim znanjima, iskustvima i sjećanjima prethodnih generacija.
Kako u takvom svijetu biti autentičan i slobodan? Pa tako da osvijestimo vlastite pozicije, da izađemo na kraj sa samima sobom, da shvatimo da smo društveno kreirani i da mislimo slobodu koja se realizira kao privid slobode.
Nešto drugačije nije moguće jer ne možemo poništiti akumulirana znanja, iskustva i sjećanja prethodnih generacija, ali ne smijemo beznačajno plutati u bazenu tuđih iskustava.
Ovih dana nam se nudi upravo to – da beznačajno plutamo u bazenu iskustava onih koji su nas trajno zadužili. Mi smo društvena bića koja se, kao slobodna bića, opiru egzistencijalnom oslobođenju od strane društva.
Kada čujem da me je netko oslobodio i da bih mu trebao biti zahvalan, to ne čujem kao govor slobode, nego kao šapat beznačajnih bića koja nisu u stanu autentično živjeti u vlastitom prividu slobode.
Može li netko tko me nije u stanju shvatiti, jer moj privid slobode nije lako razumljiv, biti zaslužan za ono što ja jesam? Nipošto. Isplati li se truditi oko onih koji nas nisu u stanju shvatiti? Ne.
Pa nije zadatak slobodnog bića, bića koje misli slobodu kako bi živio privid slobode, postati društveno prihvaćeni entitet, jer bi tada bio ono što ne želi biti – društveno kreirano biće.
To da je čovjek društveno biće, ne smije biti iznad toga da je čovjek pojedinačno biće koje ima mogućnost biti slobodno biće. Društveno biće nije slobodno biće, ono je društvenim dogmama zarobljeno biće.
Može li netko tko je, na individualnoj razini, slobodno biće uopće i pomisliti da nas je netko nekada oslobodio? Nipošto. Znači li ovo da se ne treba odati priznanje svima onima koji su sudjelovali u povijesnim procesima usavršavanja društva i sprječavanja da se društvo destruira? Ne, upravo suprotno.
Budući da smo svjesni dijalektike između individualnog i društvenog života mi se sjećamo i odajemo priznanje svim onima koji su svoja individualna nadanja, strahove, tjeskobe i ushite stavili u funkciju stvaranja savršenijeg društva.
No nemojmo zaboraviti da povijesni procesi usavršavanja društva traju sve dok traje povijest. Naš zadatak nije da se samo sjećamo, jer tada nismo povijesna bića, nego da vlastita nadanja, strahove, tjeskobe i ushite stavimo u funkciju stvaranja savršenijeg društva, daleko savršenijeg od onog društva kojega je mislio Tuđman ili Šušak.
Mi sudjelujemo u stvaranju povijesti kada u zatečeni svijet i društvene i političke odnose ”utiskujemo” našu misao o slobodi, slobodi nas i društva.
Tada nismo slobodni, ali živimo privid slobode ili javno očitovanje da smo nešto drugo od niskog mjesta štovatelja onih koji su nam namijenili ulogu frenetičnih obdržavatelja bestijalnog, hijerarhiziranog, hermetičnog i beživotnog svijeta. Neka u tom svijetu slobodno prebivaju Tuđman, Šušak i ekipa sadašnjih političara, ja neću.
Ja mislim slobodu kako bih živio u društvenom prividu slobode.
autograf
No svijet koji samostalno izabiremo nije svijet u kojem uistinu živimo, mi smo, ipak, budući da smo slaba bića, osuđeni na druge ili društvo, i zbog toga nikada nećemo moći živjeti u svijetu slobode.
Bezidejna i neslobodna ljudska bića nisu se u stanju samorealizirati u izborima u kojima se potvrđujemo kao slobodna bića, a to je izbor slobode iako smo svjesni da je ta sloboda više privid nego stvarnost.
Upravo zbog toga što u sebi sadrži privid, sloboda je mistična, nedefinirana, privlačna i iracionalna. Iako sloboda nikada neće postati realnost, to ne znači da ne postoje slobodna ljudska bića. Postoje, ta ljudska bića misle i biraju slobodu svjesni da jedino tako mogu živjeti privid slobode.
Samo slobodno biće može stvoriti privid slobode. Samo slobodan čovjek može živjeti u prividu slobode. Samo slobodan čovjek je u stanju život izložiti, suprotstaviti se režimima, strukturama i institucijama neslobode, a sve kako bi demonstrirao ideju da njegov život pripada tom najvrjednijem i najuzvišenijem prividu, prividu realizirane slobode.
Neslobodni ljudi žive bestijalnost hijerarhijski ustrojenog svijeta koji je, navodno, oslobođen nadljudskim snagama savršenog čovjeka, savršene strukture ili savršene institucije.
Mi možemo živjeti jedino kao autori koji misle i žele slobodu, koji su zbog toga bitni i vrijedni, koji su zbog toga što su u stanju misliti i željeti slobodu svjesni da ona nikada ne može biti realizirana. Najbliže se slobodi možemo približiti u življenju privida slobode
Ako promatramo što se u našoj državi događalo zadnjih dana, sasvim je jasno da mnogi pristaju uz bestijalnost hijerarhijskog modela.
Nas je, naime, po bestijalnom hijerarhijskom modelu, oslobodio Franjo Tuđman, a odmah ispod njega je Gojko Šušak, pa nas je i on, ali u nešto manjoj mjeri, također oslobodio, baš kao i mnogi, za našu slobodu, zaslužni HDZ-ovci koji su, razumije se, ispod Šuška.
Ovakva, hijerarhijski ustrojena bestijalizacija naše slobode služi kako bi se sačuvalo jednom formirano bestijalno sjećanje na slobodu koje dolazi po HDZ-u.
Prihvaćanjem ovog modela opisa i objašnjenja našeg društvenog i političkog svijeta, prihvaća se svijest kako je ovo država koja se identificira s Tuđmanom i HDZ-om. Ovaj model, kada ga se potpuno ogoli, služi da bi naša država opstala kao HDZ-ova država.
Tu svijest promoviraju gotovo svi obnašatelji tzv. visokih političkih dužnosti. Njihov zadatak je da budu obdržavatelji ili svećenici kulta države kao Tuđmanove države i naše slobode koja nam je dana po nekome, kako bismo poslušno prihvatili realnost naše niskosti u odnosu na toga ili te koji su sudjelovali u procesu trajne, konačne i hermetične realizacije slobode.
Ne postoji veći skandal na području privida slobode od bestijalizacije slobode. Sloboda pripada pojedincu, i to kao misao, imaginacija i kreacija. Nitko ne živi u tuđoj slobodi, jer živjeti u tuđoj slobodi, znači biti neslobodan, poslušan i trajno umanjen.
Mi možemo živjeti jedino kao autori koji misle i žele slobodu, koji su zbog toga bitni i vrijedni, koji su zbog toga što su u stanju misliti i željeti slobodu svjesni da ona nikada ne može biti realizirana. Najbliže se slobodi možemo približiti u življenju privida slobode.
Ne postoji čovjek koji nije više stotina puta rekao kako je čovjek društveno biće. To je istina. Čovjek je društveno biće, ne zbog toga što je jak, nego zbog toga što je slab i upućen na druge.
Naš početak života je toliko društven, da nastajemo kao neautentična bića. Autentičnost dobijemo ili autentičnost dobiju samo oni koji se uspiju osloboditi od društveno kreiranih sebe.
To da je početak našeg života neautentičan, ne odnosi se samo na činjenicu kako nismo svjesni onoga što nam se događa, da sami ne djelujemo te stoga nismo niti spoznajni, a niti moralni subjekti, nego se prvenstveno odnosi na to da svaka generacija i svaki pojedini čovjek kreće s pozicija na kojima su stale prethodne generacije.
Početak našeg života je u funkciji rasta kako bismo mogli preuzeti štafetu prethodne generacije, obilježiti je nekim našim plamenom i predati je generaciji koja dolazi nakon nas.
Čovjek je živo biće koje nema vlastiti početak, nego nastaje ne akumuliranim znanjima, iskustvima i sjećanjima prethodnih generacija.
Kako u takvom svijetu biti autentičan i slobodan? Pa tako da osvijestimo vlastite pozicije, da izađemo na kraj sa samima sobom, da shvatimo da smo društveno kreirani i da mislimo slobodu koja se realizira kao privid slobode.
Nešto drugačije nije moguće jer ne možemo poništiti akumulirana znanja, iskustva i sjećanja prethodnih generacija, ali ne smijemo beznačajno plutati u bazenu tuđih iskustava.
Ovih dana nam se nudi upravo to – da beznačajno plutamo u bazenu iskustava onih koji su nas trajno zadužili. Mi smo društvena bića koja se, kao slobodna bića, opiru egzistencijalnom oslobođenju od strane društva.
Kada čujem da me je netko oslobodio i da bih mu trebao biti zahvalan, to ne čujem kao govor slobode, nego kao šapat beznačajnih bića koja nisu u stanu autentično živjeti u vlastitom prividu slobode.
Bezidejna i neslobodna ljudska bića nisu se u stanju samorealizirati u izborima u kojima se potvrđujemo kao slobodna bića, a to je izbor slobode iako smo svjesni da je ta sloboda više privid nego stvarnost
Može li netko tko me nije u stanju shvatiti, jer moj privid slobode nije lako razumljiv, biti zaslužan za ono što ja jesam? Nipošto. Isplati li se truditi oko onih koji nas nisu u stanju shvatiti? Ne.
Pa nije zadatak slobodnog bića, bića koje misli slobodu kako bi živio privid slobode, postati društveno prihvaćeni entitet, jer bi tada bio ono što ne želi biti – društveno kreirano biće.
To da je čovjek društveno biće, ne smije biti iznad toga da je čovjek pojedinačno biće koje ima mogućnost biti slobodno biće. Društveno biće nije slobodno biće, ono je društvenim dogmama zarobljeno biće.
Može li netko tko je, na individualnoj razini, slobodno biće uopće i pomisliti da nas je netko nekada oslobodio? Nipošto. Znači li ovo da se ne treba odati priznanje svima onima koji su sudjelovali u povijesnim procesima usavršavanja društva i sprječavanja da se društvo destruira? Ne, upravo suprotno.
Budući da smo svjesni dijalektike između individualnog i društvenog života mi se sjećamo i odajemo priznanje svim onima koji su svoja individualna nadanja, strahove, tjeskobe i ushite stavili u funkciju stvaranja savršenijeg društva.
No nemojmo zaboraviti da povijesni procesi usavršavanja društva traju sve dok traje povijest. Naš zadatak nije da se samo sjećamo, jer tada nismo povijesna bića, nego da vlastita nadanja, strahove, tjeskobe i ushite stavimo u funkciju stvaranja savršenijeg društva, daleko savršenijeg od onog društva kojega je mislio Tuđman ili Šušak.
Mi sudjelujemo u stvaranju povijesti kada u zatečeni svijet i društvene i političke odnose ”utiskujemo” našu misao o slobodi, slobodi nas i društva.
Tada nismo slobodni, ali živimo privid slobode ili javno očitovanje da smo nešto drugo od niskog mjesta štovatelja onih koji su nam namijenili ulogu frenetičnih obdržavatelja bestijalnog, hijerarhiziranog, hermetičnog i beživotnog svijeta. Neka u tom svijetu slobodno prebivaju Tuđman, Šušak i ekipa sadašnjih političara, ja neću.
Ja mislim slobodu kako bih živio u društvenom prividu slobode.
autograf
