Jutro.

– Što radiš – upita živahna Živanka u prolazu, dok sjedim poluživa u poludvorištu polurazrušenog kućerka.

– Ništa, vidiš – odgovaram, ali Živa samo napola čuje, dodatno je živnula od moga poluodgovora i tako puna životnoga života živo nastavila biti preživa u sokaku koji ne voli živost.

Ona živi dok ja protječem u vremenu koje stoji. Ne znam da li prvom ili drugom poluvremenu.

Podne.

Poluosunčana kiša spušta se na prašinu.

Ozon, miris djetinjstva. Davno prije sapuna “bijeli jorgovan” i kolonjske “pokošeno sijeno”. Okrećem se ukrug tražeći zaboravljeno društvo za igre graničara i školice. Učas bismo mi stvorili od sebe dječurliju, ono što je jednom naučeno kao trzaj i pokret, ne zaboravlja se. Tijelo pamti.

Kiša u trenu stade i ostavi polumiris.

Večer.

Sva nekakva polulagana i polujednostavna, ni sita ni napita, stropoštavam se niza dvije stepenice koje vode u kuću. Podmotana i sklupčana, brzo se pridižem, da me nitko ne vidi. Da ne bi bilo za priču po varošici. Poluistinitu.

Čujem žustre korake. Živana nastupa. Vraća se puna živosti.

– Samo produži, živa bila Živo. Nešto se ne osjećam dobro.

Polunestala.

Prolazi jedan obični dan od kojega sam očekivala puno manje.

Poludan.