Sud smutnje

Vidjela novoizabrana predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović kako Amerikanci i Izraelci napadaju Međunarodni kazneni sud (ICC) zbog pokretanja predistrage o ratnim zločinima počinjenima u izraelsko-palestinskom ratu, pa i prije nego što je formalno promovirana u državnu poglavaricu odlučila napasti njegovu preteču, Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na ex-jugoslavenskom području! Razlozi su, naravno, Vojislav Šešelj i njegovo puštanje na prijevremenu slobodu te odbijanje Haškog suda da ga vrati u pritvor na zahtjev Hrvatske, EU-parlamenta i haškoga Tužiteljstva.

Kako je njezin prethodnik Ivo Josipović već iskoristio mogućnost slanja prosvjednog pisma predsjedniku Haškoga suda, još uvijek neformalna predsjednica Hrvatske odlučila je pisati glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu i od njega zahtijevati da učini sve kako bi Theodor Meron i njegovi suci vratili Šešelja u pritvor. Pritom je zamijenila Ban Ki-moona s Franjom Tuđmanom, jer očito smatra da i glavni tajnik UN-a može haračiti po Haškom sudu kao što je uzoriti joj prvi hrvatski predsjednik samovoljno postavljao i smjenjivao predsjednike i suce Vrhovnog i drugih hrvatskih sudova.

Sve je iritantnije kako svakim danom sve više hrvatskih političara na sve strane svijeta dijele lekcije nacionalnim i međunarodnim sudovima o procesuiranju ratnih zločina. Kao da dolaze iz zemlje u kojoj su ratni zločini sasječeni u korijenu i promptno i efikasno sankcionirani, ovdašnji političari svih boja i rangova i dosad su se nabacivali kamenjem po nacionalnim sudovima koji su u regiji procesuirali ratne zločine, a od pristupanja Hrvatske EU-u sve otvorenije napadaju i potkopavaju i Haški sud. O sudovima i sucima u regiji da se i ne govori. Istovremeno, žive i politički djeluju u zemlji u kojoj je sada postalo sasvim moguće da i ono malo podignutih optužnica za ratni zločin koji su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi padne u vodu, ovisno o tome jesu li zločin počinili dan prije ili dan poslije 6. listopada 1991., kad je Hrvatska raskinula sve državnopravne veze s Jugoslavijom.

Naime, Ustavni sud je ukinuo pravomoćnu presudu Vrhovnog suda kojom je Branimir Glavaš osuđen zbog ratnih zločina koje su njegovi podređeni počinili u ljeto i kasnu jesen 1991., zato što mu je prije pet godina presuđeno zbog kršenja dopunskog protokola Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, a lani su suci Vrhovnog suda u procesu za slične ratne zločine kod Novske presudili da se taj protokol može primjenjivati samo na zločine počinjene prije 6. listopada 1991., dok se u Hrvatskoj odvijao nemeđunarodni oružani sukob. Stoga je Ustavni sud naložio Vrhovnom sudu da uskladi sudsku praksu i izričito se izjasni može li se isti dopunski protokol primjenjivati u procesima za zločine počinjene do kraja rata i sklapanja primirja, kao što se primjenjuje u postupcima pred Haškim sudom. Ako vrhovni suci ovaj put odluče da se u tom razdoblju ne može primjenjivati, otvara se mogućnost da se tada počinjeni zločini ne kvalificiraju kao ratni zločini, jer njihovim počinjenjem nisu prekršene Ženevske konvencije, pa ih se onda mora procesuirati u običnim kaznenim postupcima u kojima može nastupiti i zastara, nema zapovjedne odgovornosti, a moguća je i abolicija. Ukratko, u tom bi se slučaju na mala vrata u sudsku praksu vratila tvrdnja da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin.

O tome, kao i o svim drugim anomalijama u procesuiranju ratnih zločina pred hrvatskim sudovima gorljivi kritičari Haškoga i drugih sudova koji izvan Hrvatske sude za ratne zločine šute kao ribe i onda kad su ovlašteni govoriti i odlučivati. Zato su se uhvatili Šešelja i odluke Haškoga suda da ga prije izricanja presude pusti na privremenu slobodu. Pritom šutke prelaze preko činjenice da je Šešelj odrobijao gotovo 12 godina zatvora, koliko bi odležao da mu je Haški sud dosudio 18-godišnju zatvorsku kaznu, a to je gotovo maksimalna kazna – najviše 20 godina zatvora – koju bi mogao dobiti da mu se sudilo u Hrvatskoj.

I dok se do prije neki dan moglo smatrati da je hajka na Haški sud zbog privremenog puštanja Šešelja na slobodu dio predizborne kampanje, postizborni potezi Kolinde Grabar Kitarović i hrvatskih europarlamentaraca kojima se nastavlja pritisak na taj sud, a usput i na pravosuđe i druge institucije Srbije, dobivaju dodatnu dimenziju, gotovo sinkroniziranu s američko-izraelskim pritiscima na ICC, uspostavljen kako bi kontinuirano procesuirao ratne zločine počinjene u svim ratovima na kugli zemaljskoj, a ne samo na prostoru bivše Jugoslavije ili Ruande, koje su procesuirali ad hoc sudovi. Već su sudovi za ex-Jugoslaviju i Ruandu, nakon razdoblja globalne podrške i nakon što su obavili dio posla radi kojeg su osnovani, bili izloženi pritiscima, pogotovo pošto su uspostavili sudsku praksu po kojoj se za ratne zločine sudilo po zapovjednoj odgovornosti, zbog etničkog čišćenja i masovnog protjerivanja stanovništva te drugih oblika ratnog zločina koji donedavno nisu bili tako tretirani u međunarodnom kaznenom pravu. Zbog toga su se uznemirili vojni krugovi, pogotovo američki i drugi gospodari ratova koji se vode u svijetu i u kojima i oni sudjeluju.

Kako je, uz to, haška sudska praksa postala ‘zaraznom’, pa je primjerice na njezinu tragu brojna skupina međunarodnih pravnih stručnjaka inicirala izmjene UN-ove rezolucije o genocidu kako bi se u zločin genocida uključilo i etničko čišćenje, u vojnim lobijima, napose u američkim i NATO-ovim, upalio se alarm i ta je inicijativa sasječena u korijenu. Uslijed ‘zaraze’ koju je počeo širiti Haški sud za bivšu Jugoslaviju, i osnivanje ICC-a kao stalnoga Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine suočilo se s brojnim i žestokim otporima, kakvih nije bilo kad su se osnivali sudovi za Jugoslaviju i Ruandu.

No duh je pušten iz boce i sad ga je teško vratiti natrag. Pritisci na Haški sud, prozivke i pljuvanje po njegovim presudama i drugim odlukama te njegovo potkopavanja iznutra – donošenjem sudskih presuda koje se međusobno potiru, razvodnjavaju zapovjednu odgovornost i relativiziraju pojedine oblike ratnih zločina, svodeći ih na obične zločine koji se procesuiraju pred nacionalnim sudovima – uvod su u sakaćenje ICC-a i pokušaj sprečavanja da se on uspostavi kao trajni međunarodni pravosudni instrument, koji će neovisno o nacionalnim sudovima i pravosuđima kažnjavati počinitelje ratnih zločina, ma gdje se oni dogodili i tko god ih počinio.

Fanovi prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegova jedinstva državne vlasti i u Hrvatskoj su se iz petnih žila trudili kako bi razvodnili i relativizirali procesuiranje ratnih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih vojnih i drugih postrojbi, a sada su se s istim žarom priključili razbucavanju Haškog suda i njegove sudske prakse, pa i u slučaju suđenja Šešelju, a sve s namjerom da ga se pošalje na smetlište povijesti i prokaže kao propali projekt koji je više štetio nego koristio u procesuiranju ratnih zločina na ovim prostorima. Krajnji cilj je dokazati da i stalni Međunarodni kazneni sud za ratne zločine neće svijetu ništa dobroga donijeti, štoviše, da će izazivati dodatne konflikte i nesporazume, kao što ih je, navodno, i Haški sud izazvao na Balkanu.