[caption id="attachment_114946" align="alignleft" width="460"] Zagreb, 08.10.2016. - Izaslanstvo HDZ-a povodom Dana neovisnosti Republike Hrvatske položilo je vijence i zapalilo svijeće na Mirogoju. Na fotografiji Željko Reiner, Milijan Brkić, Andrej Plenković, Gordan Jandroković kod Zida boli. foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ/ lsd[/caption]
Foto: HINA / Lana Slivar Dominić
Ništa u trenutnoj hrvatskoj političkoj situaciji nije tako pouzdano i izvjesno kao nova runda pitanja: može li Andrej Plenković kontrolirati/preživjeti napade krajnje desnog krila stranke? Tom se krilu uvijek u maniri prešutnih saveznika priključuju Crkva, braniteljske udruge i brojne desne udruge civilnog društva. Neposredni motivi tih napada variraju, a uvijek su vezani uz nešto što navodno ugrožava Domovinski rat, hrvatsku obitelj ili bilo kakve tradicionalne vrijednosti makar one bile i ustaške. Trenutno je na tapetu Istanbulska konvencija.
Plenković, čini se, zasad uspješno odolijeva tim napadima. No, teško da se razlozi uspjeha mogu pripisati nekoj političkoj lukavosti ili institucionalnoj prevlasti odanih kadrova. Prije će biti da su razlozi strukturne prirode. Da su rezultat šire postavljenog odnosa snaga. Premda Plenkovića tanka većina u Saboru čini ranjivim i lakim ucjenjivačkim plijenom, što razni kompromisi i ustupci potvrđuju, njegova pozicija nije uopće toliko labilna. Naime, ono što Plenkoviću, za sada, priskrbljuje određenu stabilnost, skoro pa simetrična je jalovost kako unutarstranačke, tako i regularne opozicije.
Neobična koalicija
Prisjetimo se samo perioda vladavine Tomislava Karamarka, pogotovo neposredno pred izbore 2015. godine. Dvoznamenkasta i uvjerljiva prednost u postocima pred SDP-om topila se tada proporcionalno zaoštravanju retorike. Slično je bilo i za obnašanja vlasti u onoj grotesknoj vladi. Tada su u HDZ-u shvatili da im retorička i kadrovska prevlast desnog krila ne može donijeti premoćnu pobjedu na izborima. Zato se kao predsjednik, uz vjerojatan mig iz Njemačke, instalirao Andrej Plenković. Dovoljno poliran da iznova proširi glasačku bazu, a dovoljno ranjiv da desno krilo može politički preživjeti bez da vlastitim programom i kadrovima mora osvajati i izravno obnašati vlast.
S druge strane, regularna opozicija predvođena SDP-om toliko je slaba i devastirana da Plenkoviću spomenuta unutarstranačka ranjivost ne može naškoditi u odmjeravanja snaga s njima. Pogotovo je bauljanje opozicije u slučaju Agrokor bilo dovoljno Plenkoviću da zauzme gard tobožnjeg faktora stabilnosti i uvjerljivog državnika. Primjedbe zbog ustupaka krajnjoj desnici također može otrpjeti jer ga naprosto ne koštaju ništa. Nema nikoga tko na njima može politički poentirati. A zbog spomenutih političkih slabosti te desnice uvijek može, kad mu se ukaže povoljna prilika, kao u slučaju Istanbulske, zauzeti nešto rezolutniji stav.
Sve ovo ukazuje da na to Plenkovića na vlasti drži neobična koalicija jalovosti parlamentarne ljevice i političke nedoraslosti krajnje desnice. Dok prvi nisu sposobni artikulirati iole suvisli program, drugi nisu u stanju društvenu i političku moć pretvoriti u suverenistički i “socijalni” program na tragu suvremenih uspješnih desnih opcija širom Europe. Naprosto su potkapacitirani. Iz toga proizlazi da je Plenković na čelu koalicije dviju slabosti, dviju političkih rupa i da nitko i nikakva politička snaga ne stoje iza njega. On je zapravo onaj Nitko iz anketa o popularnosti političara.
bilten
