Samo je HDZ-u odgovaralo da Viktor Orban povuče potez kojim će gurnuti Hrvatsku u još težu situaciju. Jedina očigledna stvar koju su predsjednica i šef HDZ-a svojim sukreiranjem mađarske vanjske politike dobili bio je ponovni kaos na izbjegličkoj ruti, ali taj je kaos vjerojatno sve što oni žele postići
Umjesto da u skladu sa svojim ustavnim ovlastima sukreira hrvatsku vanjsku politiku, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović uz punu podršku šefa HDZ-a Tomislava Karamarka postala je aktivni sukreator mađarske vanjske politike. Otkako je Mađarska prošle subote zatvorila granicu prema Hrvatskoj, nekoliko je političkih analitičara iznijelo tezu da je ta odluka Viktora Orbana povezana s hrvatskom predizbornom kampanjom, u kojoj mađarski premijer favorizira ideološki bliski HDZ. Odnosi koalicijske vlade Zorana Milanovića s Orbanovom vladom počeli su se pogoršavati još ranije zbog inzistiranja na reviziji ugovora s MOL-om oko upravljačkih prava u Ini i odbijanja Mađarske da hrvatskom pravosuđu izruči Zsolta Hernadija, MOL-ovog šefa bliskog Orbanu. Napetosti oko Ine rasle su i s najavama o gašenju rafinerije u Sisku, a kada se ovog srpnja mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjárto sastao u Zagrebu s Karamarkom, razgovarajući s njime o postizbornom jačanju suradnje između HDZ-a i Orbanovog Fidesza, bio je to jasan znak naklonosti.
Dokaza o dogovorenoj trgovini HDZ-a s Orbanom nema, ali je činjenica da je zatvaranje granice uslijedilo samo nekoliko dana nakon posjeta Grabar-Kitarović Mađarskoj, prilikom kojeg je ona, uz istovremeno Karamarkovo odobravanje, otvoreno branila Orbanove namjere. Time su hrvatska predsjednica i šef najveće opozicijske stranke javno dali Orbanu zeleno svjetlo da usred predizborne kampanje prekine dobro uhodani izbjeglički koridor kojim je u mjesec dana na relativno dostojanstven i siguran način bilo transportirano gotovo dvjesto tisuća ljudi izbjeglih iz ratnih zona. Jedina očigledna stvar koju su predsjednica i šef HDZ-a svojim sukreiranjem mađarske vanjske politike dobili, bio je ponovni kaos na izbjegličkoj ruti, ali taj je kaos vjerojatno sve što oni žele postići. HDZ je od početka tvrdio da Milanovićeva vlada vodi pogrešnu politiku i da ne drži izbjegličku krizu pod kontrolom, a kada je svima postalo jasno da je prihvat i transport izbjeglica dobro organiziran, samo je HDZ-u odgovaralo da Orban povuče potez kojim će gurnuti Hrvatsku u još težu situaciju.
Vlada je na mađarsko zatvaranje granice reagirala primjenom plana o otvaranju alternativnog izbjegličkog koridora prema Austriji kroz Sloveniju gdje je, očekivano, ponovno došlo do problema zbog pokušaja Slovenije da uspori priljev izbjeglica iz Hrvatske. Sličnu stvar je nakon Orbanovog zatvaranja prema Srbiji uzaludno pokušavala napraviti i Milanovićeva vlada, kada je blokadom srpskih kamiona prisiljavala Srbiju da ponovnim otvaranjem koridora kroz Mađarsku prepolovi broj izbjeglica koje šalje u Hrvatsku. Slovenski pokušaj da ograniči priljev iz Hrvatske na 2500 ljudi dnevno, dok ih prosječno pristiže blizu 6000, jednako je nerealan i slovensko ministarstvo unutarnjih poslova u jednoj je izjavi dobro primijetilo da se Hrvatska služi ‘taktikom probijanja granice’, zapravo istom onom koju je prema Hrvatskoj ranije primijenila Srbija.
Prioritet hrvatske vlade je da se u sljedećim danima kroz Sloveniju otvori jednako protočan koridor do Austrije kakav je mjesec dana postojao kroz Mađarsku i da ga se održava sve dok iz Njemačke ne stignu jasni signali da daljnji prihvat izbjeglica neće biti moguć, što bi izazvalo domino-efekt zatvaranja Austrije i Slovenije. Tada, kako su najavili Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, naglašavajući da bi to bilo antieuropsko i neefikasno rješenje, ni Hrvatska neće imati druge mogućnosti osim da pokuša zatvoriti svoju granicu. Zatvaranje granice od početka uvijeno zagovaraju predsjednica i HDZ, iako se iz njihovih izjava ne da jasno razabrati što to oni, osim silne želje da izazivanjem kaosa napakoste političkoj konkurenciji, konkretno žele učiniti. Oni neprestano govore o potrebi strože kontrole granice uz pomoć vojske, a predsjedničin koordinator za migrantsku krizu Mate Granić u ponedjeljak je bio nešto konkretniji, kada je za N1 televiziju izjavio da Hrvatska treba zatvoriti zelenu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom i puštati izbjeglice samo onoliko koliko može. Međutim, odmah potom Graniću je sinulo da bi to moglo biti neučinkovito zbog opasnosti da Srbija počne upućivati migrante kroz Bosnu i Hercegovinu, pa iznosi plan po kojem se u zatvaranje granica moraju uključiti sve zemlje u okruženju, uz usputno inzistiranje da se energija usmjeri prema granici između Grčke i Turske. Scenarij je to kaosa na Balkanu, u kojem je zbrinjavanje ljudi koji bježe od rata u Siriji, Afganistanu i Iraku na posljednjem mjestu i koji, nažalost, zahvaljujući evropskoj desničarskoj kooperaciji postaje sve izgledniji.
Politika Njemačke, jedine velike evropske zemlje koja je pokazala spremnost da pruži utočište izbjeglicama što pristižu balkanskom rutom, nije naišla na široko razumijevanje u drugim članicama Evropske unije, a sve veći broj njih počinje prihvaćati Orbanove zamisli. Njemačka, u koju je samo od 5. rujna do 15. listopada stiglo preko 400 tisuća izbjeglica, već sada se suočava s infrastrukturnim deficitima. Nedostaje joj adekvatnih smještajnih jedinica, socijalnih radnika, učitelja, pa čak i administrativnih sudaca za vođenje postupaka azila, a procjenjuje se da će troškovi zbrinjavanja izbjeglica samo na nivou saveznih vlasti premašiti deset milijardi eura. Sve više konzervativnih zastupnika iz CDU-a kancelarke Angele Merkel i pogotovo iz sestrinskog bavarskog CSU-a počinje sumnjati u njenu otvorenu politiku i okretati se različitim planovima za ograničavanje priljeva izbjeglica. Potpuno zatvaranje granica zasad nije realna opcija, ali Merkel je, čini se, u jednom trenutku bila spremna za uspostavljanje tzv. tranzitnih zona u Njemačkoj, koje je predlagao njen ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière. Tu bi se izbjeglice razvrstavale i oni koji ne mogu dobiti izbjeglički status odmah bi bili slani natrag u svoje zemlje, međutim SPD, s kojim je Merkel oformila veliku koaliciju, tome se usprotivio, kao i bilo kakvom zatvaranju granica.
- Za sada se čini da Merkel ne odustaje, barem ne javno, od svoje izjave ‘Mi to možemo!’ Teško je reći koliko je taj stav zaista čvrst, prvo, zato što se Merkel već više puta pokazala vrlo fleksibilnom u pogledu vlastitih principa, a drugo, zato što se nalazi pod pritiskom s više strana - kaže za ‘Novosti’ novinar njemačkog dnevnog lista Frankfurter Rundschau Danijel Majić, koji prati izbjegličku krizu.
On pojašnjava da koalicijski SPD ne kritizira stav kancelarke kao takav, iako sve glasnije govori o konkretnim organizacijskim nedostacima, ali da zato jačaju kritike konzervativne opcije, odnosno iz CDU-a i manjeg bavarskog CSU-a, koji tradicionalno jače naginje desnici. Šef CSU-a Horst Seehofer u nekoliko je navrata zaprijetio jednostranim uvođenjem graničnih kontrola na području Bavarske, a zagovara sniženje standarda pomoći izbjeglicama, ograničavanje prava na azil i stvaranje ‘tranzitnih zona’. Orban je, napominje Majić, u međuvremenu postao idol njemačkih desničara, a Seehofer ga je krajem rujna doveo kao gosta na sjednicu glavnog odbora CSU-a, gdje je predstavljen kao ‘najviši bavarski graničar’.
- Taj je pritisak u suštini već donio plodove. Krajem prošlog tjedna Bundestag je odobrio zakon kojim se ograničava pomoć izbjeglicama, a u isto vrijeme države poput Crne Gore, Kosova i Albanije proglašene su ‘sigurnima’ kako bi se olakšalo odbijanje azilskih zahtjeva. Samo dan kasnije Merkel je objasnila da će se prema svojim partnerima iz SPD-a osobno zalagati za stvaranje ‘tranzitnih zona’ koje traži CSU - kaže Danijel Majić.
Početkom rujna u njemačkoj su javnosti još prevladavali optimizam i velika spremnost za dobrovoljno uključivanje u pomoć izbjeglicama. No diskurs se, pojašnjava Majić, promijenio jer je njemačka desnica, ne samo ekstremna nego i građanska, uspjela uvjeriti velik dio javnosti da najveći broj pristiglih izbjeglica ne ispunjava kriterije za status azilanata, već da se radi o ‘ekonomskim izbjeglicama’ ili ‘lažnim azilantima’ koji zloupotrebljavaju njemačku državu, ugrožavajući time i onaj tobože mali dio ‘pravih izbjeglica’ koje su tu pomoć zaista zaslužile.
- Taj diskurs koji dijeli izbjeglice na ‘prave’ i ‘lažne’ doslovno je postao njemački mainstream, služeći kao isprika za zaoštravanje azilskih zakona i kao katalizator za različite desno-populističke, bolje rečeno otvoreno rasističke pokrete, kao što su Pegida u Dresdenu ili lokalne inicijative pod nazivima ‘Stop smještaju’, koje se faktički uvijek organiziraju uz pomoć ekstremno desne stranke NPD - kaže Majić.
Isti diskurs, kako vidimo, kopiraju u Hrvatskoj HDZ i predsjednica Republike, koja se u intervjuu američkoj televiziji CNBC, na temelju svojeg kratkog i jedinog posjeta izbjegličkom kampu u Opatovcu, odvažila na besramno lažnu procjenu da je tu riječ o ‘ekonomskim migrantima koji ne dolaze iz Sirije ili Iraka’. Službeni podaci UNHCR-a o balkanskoj ruti kažu, naime, da čak 92 posto izbjeglica koje ulaze u Grčku dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja: 70 posto iz Sirije, 18 posto iz Afganistana i četiri posto iz Iraka.
Angela Merkel rješenje za ublažavanje izbjegličke krize u Njemačkoj i Evropi sada nastoji pronaći u trgovini s Turskom Recepa Tayyipa Erdoğana, kojem nudi izdašnu financijsku pomoć i političku podršku u zamjenu za preuzimanje uloge, kako to kaže Majić, ‘najjužnijeg graničara EU-a’, pri čemu će on vjerojatno tražiti više slobode za obračun s kurdskom opozicijom. To rješenje, uz jačanje kontrole u Grčkoj, podupire i hrvatska vlada, a uz blokiranje vlastite granice i HDZ.
Julija Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije kaže za ‘Novosti’ da je moguće očekivati da će se nastaviti politička trgovina s Turskom koja bi mogla rezultirati zadržavanjem većeg broja izbjeglica, ali da će i nakon toga određen broj ljudi nastaviti pristizati u EU, što se ne može zaustaviti bez toga da se milijunima ljudi koji već godinama žive u kampovima uz ratnu zonu ne osigura neka perspektiva. Nerealno je, dodaje ona, očekivati da će sve izbjeglice apsorbirati Njemačka, Švedska ili Nizozemska i upravo je zato važno raditi na integracijskim politikama na evropskoj razini, stvarati povoljnu klimu za prihvat ljudi i aktivno suzbijati ksenofobiju i rasizam.
- EU već niz godina radi na izgradnji tzv. tvrđave Evrope i taj diskurs nije se pojavio tek sada, nego se stvarao godinama kroz stavljanje naglaska na aspekt sigurnosti Unije i zaštite njenih vanjskih granica. Utrošena su velika financijska sredstva u Frontex, a proračun Unije za sigurnost u razdoblju od 2007. do 2013. bio je trostruko veći od onoga za integraciju i prihvat. Tom politikom EU je utabala put za ovo što nam se događa danas, a vidjeli smo i kako su cijelo vrijeme prema Mađarskoj bile upućivane samo načelne kritike, ali nije bilo nijedne evropske mjere kojom bi se pokazalo da se Unija zaista ne slaže s Orbanovom politikom i da je za nju postavljanje žice neprihvatljivo - kaže Julija Kranjec.
Ona napominje da Hrvatska i druge evropske zemlje nemaju samo moralnu obavezu prihvaćati izbjeglice, nego da ih na to obavezuju i međunarodni dokumenti.
- U Hrvatskoj je predizborno vrijeme i vidimo da se ova humanitarna kriza, nažalost, koristi u predizborne svrhe. Apelirali smo da se to ne čini i zabrinjava nas ta lakoća posezanja za ogradama, žicom i vojskom pred ljudima koji bježe od rata - kaže Julija Kranjec, dodajući da je za humanitarne i druge organizacije civilnog društva ključno da se osigura siguran koridor kojim će izbjeglice dostojanstveno putovati do svojih destinacija.
Podršku od HDZ-a i predsjednice Republike za tako nešto u svakom slučaju neće dobiti. Oni su se, nakon što su podržali Orbanovo ograđivanje prema vlastitoj zemlji, spremno okrenuli sukreiranju slovenske vanjske politike.
portalnovosti
Umjesto da u skladu sa svojim ustavnim ovlastima sukreira hrvatsku vanjsku politiku, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović uz punu podršku šefa HDZ-a Tomislava Karamarka postala je aktivni sukreator mađarske vanjske politike. Otkako je Mađarska prošle subote zatvorila granicu prema Hrvatskoj, nekoliko je političkih analitičara iznijelo tezu da je ta odluka Viktora Orbana povezana s hrvatskom predizbornom kampanjom, u kojoj mađarski premijer favorizira ideološki bliski HDZ. Odnosi koalicijske vlade Zorana Milanovića s Orbanovom vladom počeli su se pogoršavati još ranije zbog inzistiranja na reviziji ugovora s MOL-om oko upravljačkih prava u Ini i odbijanja Mađarske da hrvatskom pravosuđu izruči Zsolta Hernadija, MOL-ovog šefa bliskog Orbanu. Napetosti oko Ine rasle su i s najavama o gašenju rafinerije u Sisku, a kada se ovog srpnja mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjárto sastao u Zagrebu s Karamarkom, razgovarajući s njime o postizbornom jačanju suradnje između HDZ-a i Orbanovog Fidesza, bio je to jasan znak naklonosti.
Dokaza o dogovorenoj trgovini HDZ-a s Orbanom nema, ali je činjenica da je zatvaranje granice uslijedilo samo nekoliko dana nakon posjeta Grabar-Kitarović Mađarskoj, prilikom kojeg je ona, uz istovremeno Karamarkovo odobravanje, otvoreno branila Orbanove namjere. Time su hrvatska predsjednica i šef najveće opozicijske stranke javno dali Orbanu zeleno svjetlo da usred predizborne kampanje prekine dobro uhodani izbjeglički koridor kojim je u mjesec dana na relativno dostojanstven i siguran način bilo transportirano gotovo dvjesto tisuća ljudi izbjeglih iz ratnih zona. Jedina očigledna stvar koju su predsjednica i šef HDZ-a svojim sukreiranjem mađarske vanjske politike dobili, bio je ponovni kaos na izbjegličkoj ruti, ali taj je kaos vjerojatno sve što oni žele postići. HDZ je od početka tvrdio da Milanovićeva vlada vodi pogrešnu politiku i da ne drži izbjegličku krizu pod kontrolom, a kada je svima postalo jasno da je prihvat i transport izbjeglica dobro organiziran, samo je HDZ-u odgovaralo da Orban povuče potez kojim će gurnuti Hrvatsku u još težu situaciju.
Prioritet hrvatske vlade je da se u sljedećim danima kroz Sloveniju otvori jednako protočan koridor kakav je postojao kroz Mađarsku i da ga se održava sve dok iz Njemačke ne stignu jasni signali da daljnji prihvat izbjeglica neće biti moguć
Vlada je na mađarsko zatvaranje granice reagirala primjenom plana o otvaranju alternativnog izbjegličkog koridora prema Austriji kroz Sloveniju gdje je, očekivano, ponovno došlo do problema zbog pokušaja Slovenije da uspori priljev izbjeglica iz Hrvatske. Sličnu stvar je nakon Orbanovog zatvaranja prema Srbiji uzaludno pokušavala napraviti i Milanovićeva vlada, kada je blokadom srpskih kamiona prisiljavala Srbiju da ponovnim otvaranjem koridora kroz Mađarsku prepolovi broj izbjeglica koje šalje u Hrvatsku. Slovenski pokušaj da ograniči priljev iz Hrvatske na 2500 ljudi dnevno, dok ih prosječno pristiže blizu 6000, jednako je nerealan i slovensko ministarstvo unutarnjih poslova u jednoj je izjavi dobro primijetilo da se Hrvatska služi ‘taktikom probijanja granice’, zapravo istom onom koju je prema Hrvatskoj ranije primijenila Srbija.
Prioritet hrvatske vlade je da se u sljedećim danima kroz Sloveniju otvori jednako protočan koridor do Austrije kakav je mjesec dana postojao kroz Mađarsku i da ga se održava sve dok iz Njemačke ne stignu jasni signali da daljnji prihvat izbjeglica neće biti moguć, što bi izazvalo domino-efekt zatvaranja Austrije i Slovenije. Tada, kako su najavili Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, naglašavajući da bi to bilo antieuropsko i neefikasno rješenje, ni Hrvatska neće imati druge mogućnosti osim da pokuša zatvoriti svoju granicu. Zatvaranje granice od početka uvijeno zagovaraju predsjednica i HDZ, iako se iz njihovih izjava ne da jasno razabrati što to oni, osim silne želje da izazivanjem kaosa napakoste političkoj konkurenciji, konkretno žele učiniti. Oni neprestano govore o potrebi strože kontrole granice uz pomoć vojske, a predsjedničin koordinator za migrantsku krizu Mate Granić u ponedjeljak je bio nešto konkretniji, kada je za N1 televiziju izjavio da Hrvatska treba zatvoriti zelenu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom i puštati izbjeglice samo onoliko koliko može. Međutim, odmah potom Graniću je sinulo da bi to moglo biti neučinkovito zbog opasnosti da Srbija počne upućivati migrante kroz Bosnu i Hercegovinu, pa iznosi plan po kojem se u zatvaranje granica moraju uključiti sve zemlje u okruženju, uz usputno inzistiranje da se energija usmjeri prema granici između Grčke i Turske. Scenarij je to kaosa na Balkanu, u kojem je zbrinjavanje ljudi koji bježe od rata u Siriji, Afganistanu i Iraku na posljednjem mjestu i koji, nažalost, zahvaljujući evropskoj desničarskoj kooperaciji postaje sve izgledniji.
Politika Njemačke, jedine velike evropske zemlje koja je pokazala spremnost da pruži utočište izbjeglicama što pristižu balkanskom rutom, nije naišla na široko razumijevanje u drugim članicama Evropske unije, a sve veći broj njih počinje prihvaćati Orbanove zamisli. Njemačka, u koju je samo od 5. rujna do 15. listopada stiglo preko 400 tisuća izbjeglica, već sada se suočava s infrastrukturnim deficitima. Nedostaje joj adekvatnih smještajnih jedinica, socijalnih radnika, učitelja, pa čak i administrativnih sudaca za vođenje postupaka azila, a procjenjuje se da će troškovi zbrinjavanja izbjeglica samo na nivou saveznih vlasti premašiti deset milijardi eura. Sve više konzervativnih zastupnika iz CDU-a kancelarke Angele Merkel i pogotovo iz sestrinskog bavarskog CSU-a počinje sumnjati u njenu otvorenu politiku i okretati se različitim planovima za ograničavanje priljeva izbjeglica. Potpuno zatvaranje granica zasad nije realna opcija, ali Merkel je, čini se, u jednom trenutku bila spremna za uspostavljanje tzv. tranzitnih zona u Njemačkoj, koje je predlagao njen ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière. Tu bi se izbjeglice razvrstavale i oni koji ne mogu dobiti izbjeglički status odmah bi bili slani natrag u svoje zemlje, međutim SPD, s kojim je Merkel oformila veliku koaliciju, tome se usprotivio, kao i bilo kakvom zatvaranju granica.
- Za sada se čini da Merkel ne odustaje, barem ne javno, od svoje izjave ‘Mi to možemo!’ Teško je reći koliko je taj stav zaista čvrst, prvo, zato što se Merkel već više puta pokazala vrlo fleksibilnom u pogledu vlastitih principa, a drugo, zato što se nalazi pod pritiskom s više strana - kaže za ‘Novosti’ novinar njemačkog dnevnog lista Frankfurter Rundschau Danijel Majić, koji prati izbjegličku krizu.
On pojašnjava da koalicijski SPD ne kritizira stav kancelarke kao takav, iako sve glasnije govori o konkretnim organizacijskim nedostacima, ali da zato jačaju kritike konzervativne opcije, odnosno iz CDU-a i manjeg bavarskog CSU-a, koji tradicionalno jače naginje desnici. Šef CSU-a Horst Seehofer u nekoliko je navrata zaprijetio jednostranim uvođenjem graničnih kontrola na području Bavarske, a zagovara sniženje standarda pomoći izbjeglicama, ograničavanje prava na azil i stvaranje ‘tranzitnih zona’. Orban je, napominje Majić, u međuvremenu postao idol njemačkih desničara, a Seehofer ga je krajem rujna doveo kao gosta na sjednicu glavnog odbora CSU-a, gdje je predstavljen kao ‘najviši bavarski graničar’.
- Taj je pritisak u suštini već donio plodove. Krajem prošlog tjedna Bundestag je odobrio zakon kojim se ograničava pomoć izbjeglicama, a u isto vrijeme države poput Crne Gore, Kosova i Albanije proglašene su ‘sigurnima’ kako bi se olakšalo odbijanje azilskih zahtjeva. Samo dan kasnije Merkel je objasnila da će se prema svojim partnerima iz SPD-a osobno zalagati za stvaranje ‘tranzitnih zona’ koje traži CSU - kaže Danijel Majić.
Početkom rujna u njemačkoj su javnosti još prevladavali optimizam i velika spremnost za dobrovoljno uključivanje u pomoć izbjeglicama. No diskurs se, pojašnjava Majić, promijenio jer je njemačka desnica, ne samo ekstremna nego i građanska, uspjela uvjeriti velik dio javnosti da najveći broj pristiglih izbjeglica ne ispunjava kriterije za status azilanata, već da se radi o ‘ekonomskim izbjeglicama’ ili ‘lažnim azilantima’ koji zloupotrebljavaju njemačku državu, ugrožavajući time i onaj tobože mali dio ‘pravih izbjeglica’ koje su tu pomoć zaista zaslužile.
- Taj diskurs koji dijeli izbjeglice na ‘prave’ i ‘lažne’ doslovno je postao njemački mainstream, služeći kao isprika za zaoštravanje azilskih zakona i kao katalizator za različite desno-populističke, bolje rečeno otvoreno rasističke pokrete, kao što su Pegida u Dresdenu ili lokalne inicijative pod nazivima ‘Stop smještaju’, koje se faktički uvijek organiziraju uz pomoć ekstremno desne stranke NPD - kaže Majić.
Diskurs koji dijeli izbjeglice na ‘prave’ i ‘lažne’ doslovno je postao njemački mainstream, služeći kao isprika za zaoštravanje azilskih zakona i kao katalizator za različite desno-populističke pokrete – kaže novinar Frankfurter Rundschaua Danijel Majić
Isti diskurs, kako vidimo, kopiraju u Hrvatskoj HDZ i predsjednica Republike, koja se u intervjuu američkoj televiziji CNBC, na temelju svojeg kratkog i jedinog posjeta izbjegličkom kampu u Opatovcu, odvažila na besramno lažnu procjenu da je tu riječ o ‘ekonomskim migrantima koji ne dolaze iz Sirije ili Iraka’. Službeni podaci UNHCR-a o balkanskoj ruti kažu, naime, da čak 92 posto izbjeglica koje ulaze u Grčku dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja: 70 posto iz Sirije, 18 posto iz Afganistana i četiri posto iz Iraka.
Angela Merkel rješenje za ublažavanje izbjegličke krize u Njemačkoj i Evropi sada nastoji pronaći u trgovini s Turskom Recepa Tayyipa Erdoğana, kojem nudi izdašnu financijsku pomoć i političku podršku u zamjenu za preuzimanje uloge, kako to kaže Majić, ‘najjužnijeg graničara EU-a’, pri čemu će on vjerojatno tražiti više slobode za obračun s kurdskom opozicijom. To rješenje, uz jačanje kontrole u Grčkoj, podupire i hrvatska vlada, a uz blokiranje vlastite granice i HDZ.
Julija Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije kaže za ‘Novosti’ da je moguće očekivati da će se nastaviti politička trgovina s Turskom koja bi mogla rezultirati zadržavanjem većeg broja izbjeglica, ali da će i nakon toga određen broj ljudi nastaviti pristizati u EU, što se ne može zaustaviti bez toga da se milijunima ljudi koji već godinama žive u kampovima uz ratnu zonu ne osigura neka perspektiva. Nerealno je, dodaje ona, očekivati da će sve izbjeglice apsorbirati Njemačka, Švedska ili Nizozemska i upravo je zato važno raditi na integracijskim politikama na evropskoj razini, stvarati povoljnu klimu za prihvat ljudi i aktivno suzbijati ksenofobiju i rasizam.
- EU već niz godina radi na izgradnji tzv. tvrđave Evrope i taj diskurs nije se pojavio tek sada, nego se stvarao godinama kroz stavljanje naglaska na aspekt sigurnosti Unije i zaštite njenih vanjskih granica. Utrošena su velika financijska sredstva u Frontex, a proračun Unije za sigurnost u razdoblju od 2007. do 2013. bio je trostruko veći od onoga za integraciju i prihvat. Tom politikom EU je utabala put za ovo što nam se događa danas, a vidjeli smo i kako su cijelo vrijeme prema Mađarskoj bile upućivane samo načelne kritike, ali nije bilo nijedne evropske mjere kojom bi se pokazalo da se Unija zaista ne slaže s Orbanovom politikom i da je za nju postavljanje žice neprihvatljivo - kaže Julija Kranjec.
Ona napominje da Hrvatska i druge evropske zemlje nemaju samo moralnu obavezu prihvaćati izbjeglice, nego da ih na to obavezuju i međunarodni dokumenti.
- U Hrvatskoj je predizborno vrijeme i vidimo da se ova humanitarna kriza, nažalost, koristi u predizborne svrhe. Apelirali smo da se to ne čini i zabrinjava nas ta lakoća posezanja za ogradama, žicom i vojskom pred ljudima koji bježe od rata - kaže Julija Kranjec, dodajući da je za humanitarne i druge organizacije civilnog društva ključno da se osigura siguran koridor kojim će izbjeglice dostojanstveno putovati do svojih destinacija.
Podršku od HDZ-a i predsjednice Republike za tako nešto u svakom slučaju neće dobiti. Oni su se, nakon što su podržali Orbanovo ograđivanje prema vlastitoj zemlji, spremno okrenuli sukreiranju slovenske vanjske politike.
portalnovosti
