Netflix svake godine nastoji imati svoga konja za utrku na prestižne i razvikane filmske nagrade, a pod tim mislim na ambiciozno i izdašno producirano djelo ozbiljne problematike i tematike te jake autorske ekipe. Prošle je godine to bila intimistička i raskošna Roma (2018) Alfonsa Cuarona, ekstravagantno snimana na sedamdeset-milimetarskoj vrpci te impresivne fotografije Rodriga Prieta (Planina Brokeback). Izvrstan snimatelj vraća se i ove godine u novoj uspješnici streaming kompanije, a posrijedi je The Irishman Martina Scorsesea. Djelo je pobudilo zanimanja iz dvaju razloga. Prvi se odnosi na redateljev povratak žanru gangsterskoga filma nakon labave trilogije koju čine Ulice zla (Mean Streets, 1973), Dobri momci (Goodfellas, 1990) i Casino (1995). Nju je povezivao kontekst talijanskih doseljenika i mafije na američkoj istočnoj obali te redateljeva suradnja s glumcem Robertom De Nirom. Drugi se odnosi na angažman spomenutoga glumca i kolege mu Ala Pacina. Dvije su se glumačke legende prvi puta zajedno pojavile u Kumu 2 (The Godfather Part II, 1974) Francisa Forda Coppole, no nisu imali zajedničkih scena jer su im likovi pripadali različitim vremenskim razinama. Susret je potom sredinom devedesetih odlučio upriličiti Michael Mann u vrlo dobrom kriminalističkom filmu Vrućina (Heat, 1995), u kojem je dvojac utjelovio suparnike po zakonu. Scorsese je odlučio napraviti korak dalje te ih staviti bok uz bok kao poslovne suradnike, a potom i prijatelje.
U kontekstu The Irishmana ipak se pojavio jedan problem. De Niro i Pacino bliže se devetome desetljeću života, a priča obuhvaća širok vremenski opseg, što posljedično uključuje prikazivanje životnih trenutaka istih likova u različitim razdobljima i životnim dobima. Redatelj se odlučio na smiono rješenje. Umjesto da se osloni na čari šminke i sposobnosti make-up umjetnika, kako se to obično u Hollywoodu nekad činilo, zaključio je da su glumci zašli u godine kada niti najkvalitetnija i najbolje nanesena šminka ne može pomladiti osobu koliko to priča iziskuje. Spas je pronađen u CGI-u ili kompjuterskoj animaciji, pa su Robert De Niro, Al Pacino i Joe Pesci digitalno pomlađeni, da ne kažem ispeglani. Taj digitalni facelifting ima u sebi nešto morbidno ili čak nekrofilsko, kao i oni jezivi pokušaji da se preminuli glumci iz vječnosti prizovu u svojim animiranim inkarnacijama. Treba doduše priznati da su Scorseseovi stručnjaci za pomlađivanje posao odradili poprilično dobro, gotovo na zavidnoj razini, barem što se tiče peglanja bora, a da pritom pretjerano nisu zadirali u facijalnu ekspresivnost spomenute trojke. Problem nastaje u trenutku kada shvatite da se ta nekoliko desetljeća pomlađena lica nalaze nataknuta na tijela koja ipak odaju stanje i držanje osobe u osmom desetljeću života. Napose je to evidentno u držanju i govoru tijela Ala Pacina, što tijekom maratonskoga gledanja filma na trenutke rezultira distrakcijom. Unatoč tome, između glavnog trojca postoji dobra dinamika i kemija. Pacinov Jimmy Hoffa dočaran je energično i egocentrično, De Nirov Frank Sheeran kao konformist koji se vješto prilagođava zadanim situacijama, a posebice treba istaknuti mirnu i odmjerenu kreaciju Joea Pescija kao jednog od mafijaških bosseva.
The Irishman složena je naracija koja se proteže na tri sata i trideset minuta trajanja, što je Scorseseu omogućilo da razvije ekstenzivnu panoramu mafijaškog života u Sjedinjenim Američkih Država od sredine do kraja dvadesetoga stoljeća. Kriminalci talijanskoga porijekla, ovoga puta u urbanom tkivu Philadelphije, isprepleteni su s visokom politikom te radničkim sindikatima u nastojanju da ostvare veću zaradu te politički i pravni utjecaj. Djelo time postavlja studije karaktera triju različitih likova, a kroz njihove interakcije u kriminalnom miljeu oslikava i promjene u američkoj politici te općenito američkom društvu. Ne bi bilo naodmet zaključiti da je posrijedi redateljev najrazvedeniji portret američkoga društva druge polovice prošloga stoljeća.
Osim što obuhvaća nekoliko desetljeća, narativna struktura filma podosta je kompleksna. Posrijedi je fingirana metafilmska perspektiva ostarjeloga Franka koji se iz staračkoga doma, neposredno pred smrt, obraća gledatelju te ga vodi kroz djelo, sporadično se javljajući kao drugostupanjski pripovjedač i u formi voice overa. Snagom konvencije, kasnije prikazivanje doživljavamo kao nastavak njegova kazivanja, a time i perspektive. Intertitlovi, koji imaju humornu crtu, ipak sugeriraju da iza cijele priče postoji nadređeni demijurg, a oni mahom otkrivaju sudbine brojnih sporednih ili usputnih likova koji su redom umrli na nasilan način, vjerojatno kao žrtve mafijaških likvidacija i obračuna. Time gledatelj unaprijed osvještava sudbine protagonista, pa naglasak nije na ishodu priče nego razmatranju koliko dugo će netko preživjeti i kojim će se strategijama morati služiti da to postigne. Pošto je zbog Sheeranova vođenja naracija retrospektivna, ona se račva na nekoliko vremenskih kolosijeka. Jedan je vezan uz nešto bližu prošlost te prati putovanje Sheerana i Russella Bufalina (Joe Pesci) na sjever kako bi prisustvovali vjenčanju kćeri Bufalinova brata, koje će rezultirati krajem prijateljstva s Hoffom, sada već bivšim voditeljem sindikata Teamasters. Nakon tog trenutka krenut će prema staračkom domu, gdje na početku i zatječemo Franka. Drugi nas vraća na ishode te prikazuje Frankov uspon u klanu Bufalino, za koji počinje obavljati poslove plaćenog ubojice. Zbog svoje je etničke pripadnosti zanimljiva pojava u mafijaškim krugovima, mahom organiziranih klanovski na temelju porijekla. Sada Irac ulazi u talijansko okruženje te gradi uspješnu karijeru, no istodobno nije svjestan kakve to učinke ima po njegovu obitelj.
S obzirom na radnju koja se rasteže kroz nekoliko desetljeća, tijekom kojih je američko društvo doživjelo korjenite promjene, kostimografija i scenografija kao i zvučna kulisa besprijekorno su izvedeni kako bi evocirali duh i kulturu svakoga razdoblja. Zanimljivo je da te kulturne promjene ne diraju previše niti dopiru do mafijaških krugova, u kojima se cijeni staromodni kodeks časti i vjernost klanu. Sve je to muška priča u kojoj protagonistice mahom statiraju ili ostaju utišane, poput Frankove kćeri Peggy (Anna Paquin), iako njezina tišina možda predstavlja protest protiv svijeta nasilja u kojem je njezin otac ogrezao. Naivno vjeruje da mu je obitelj ostala imuna na njegovo djelovanje, ne shvaćajući da oni znaju više no što si on želi priznati. Protagonist tako promišlja o svom životu te u konačnici shvaća što je posao učinio od njega i njegova života.
The Irishman predstavlja sukus Scorseseova opusa kada govorimo o tematskim, stilskim i oblikotvornim karakteristikama u rasponu od metafilmskih intruzija, analeptične strukture, specifičnoga humora i nonšalantnoga nasilja te karakterističnih kamernih vožnji, pa djelo upućuje na redatelja koji čini svojevrsnu auto-analizu ili čak inventuru svoga opusa. Taj kontemplativni element najuočljiviji je u sporom ritmu, sasvim drugačijem od Casina ili Dobrih momaka, iako je cjelina predugačka te sporadično ima problema s ritmom. Količina materijala stoga bi više odgovarala formatu miniserije. Posebice treba izdvojiti fotografiju Rodriega Prieta, a učestalo korištenje širokokutnih objektiva gotovo da prostor iskrivljuje i očuđuje, sugerirajući neku drugačiju, pomaknutu ili mafijašku stvarnost paralelnu ostatku svijeta.
