Od dana dolaska i početka suradnje sa SBPeriskop-om i VL-em (ne Večernji list, nego Veljko Lukić) skupljam hrabrost kako bi napisao nešto o velikom kroničaru, esejistu, povjesničaru, književniku, novinaru, poliglotu, eruditu i kozeru Striboru Uzelcu. Da malo više voli flašu i čašu jednostavno bih ga usporedio sa Tinom Ujevićem i rekao da je sve to isto samo što ovaj ne piše pjesme, ali zato piše o brodskim gradonačelnicima dok je Tin skončao,a da nije o Udruzi pravaš i HDZ-u napisao ni retka. Sram ga bilo. Preko pokojnog Ujevića, dođoh odmah na problem sa pokojnim Remom i živim Striborom, no o tome kasnije (što bi rekao, opet pokojni, Boris Mutić, legenda HTV-a ).
Nosajući svoj ego, narcisoidnost, samodopadnost, entuzijazam, na momente i cinizam te težnju za srećom već sa 40 godina stekao sam popriličan broj neistomišljenika, protivnika i kritičara što mnogi ne uspiju za mnogo duži životni i radni staž. Jedna od omiljenih uzrečica mi je ona iz „Prosjaka i sinova“ kad Matan (Rade Šerbedžija) izgovara : „ Ne možeš se ti samnom nosat' “ (geni, geni kameni ). U pravilu se i zaista mogu „nosati“ sa svakim, ali Schwendemanna se pomalo bojim. Iako ga znam dosta dugo (mogu sa njim i „vikati“ i „tikati“) ne komuniciramo previše jer te čovjek ubije u pojam, „rasturi i unakazi“ kroz nekoliko rečenica te shvatiš da se, ustvari, s njim nemoguće nosati. Dovoljno je samo da mi kaže: “ Zdravo pisac“ i već me je „skajlo“. Dok on guta štivo i tekst, memorira i bilježi parcijalno i selektivno u rem fazu svoga mozga ja poput krave iz čitanke za prvi razred OŠ gutam listove i korice (malo posolim) i najrađe bi mu odgovorio „: Muuuu“, ali nema smisla. Bolje se držati karata i pomalo slušati što se događa u „šumi Striborovoj“, odnosno u drugom kraju birtije nadajući se da će barem nekome krenuti iz guzice prema glavi, mada je pojedincima kojima on objašnjava lakše utjerati „metar u guzicu nego milimetar u glavu“. Kažu ljudi da se njemu lako zajebavati jer ubire rente, mirovine, tantijeme, kamate i honorare iz raznih banaka, država i sistema. Ja opet mislim da sve to nije istina te da njegov vedri duh dolazi iz ogromnog znanja i zavidnog životnog iskustva koje je sticao i još uvijek stječe. Iako je proputovao mnogo, najljepše se osjeća i najviše voli Slavonski Brod kojemu je dao puno, a zauzvrat nije dobio gotovo ništa. Zlobnici će reći da nije ništa ni tražio, a poštenjačine se nadati da će ga za života „pogoditi“ nagradom za životno (ne)djelo koju bez sumnje zaslužuje. Njegovo štivo, polemike, diskusije i analize ograničene su na strogi centar našega grada (Mucvanj, Korzo, Vijuš, Mesićeva, Starčevićeva...), a izleti na Hebrang, Jelas ili Podvinje dođu mu kao safari u Nairobiju. Misao mu britka i jasna, a rečenica tečna i jezgrovita. Nema kod njega: “što je pjesnik htio reći ?“ Sve je transparentno i originalno. Iako piše o poznatim stvarima i ljudima obradi to na neki sebi svojstven način provodeći pri tome sate i dane u knjižnici i izvlačeći zaključke, provlačeći niti i slijedeći logiku. I kad nakon višetjednog rada izbaci karticu-dvije teksta to izgleda tako probavljivo i pitko kao da može svatko sročiti. Na kraju ne znaš što ti je draže: kada komentira pisma Ivane Brlić Mažuranić i njihov utjecaj na isplatu ličnih dohodaka brodskog kulturološkog establišmenta ili kad Tinetu i Radojki iz Turističke zajednice grada Broda pokušava objasniti temeljne postavke turizma kao gospodarske grane, lijepo im tvrdeći da djeca iz Brodskog Varoša ili Vinogorja ne mogu biti turisti u vlastitom gradu, osim ako im očevi nisu u Hamburgu, a majke u ST Pauli-ju. A Tine i Radojka (iako nisu glupi već se samo tako češljaju) uporno tjeraju po svome želeći upoznati baš svakog gosta koji dođe u naš grad i naravno rukovati se s njime te mu uvaliti košaru sa kremom od žireva, čajem od stolisnika, licitarskim srcima, medenjacima i rajčicama u ulju kojima je rok trajanja već istekao ili će tek isteći prije mjesec dana.
Bilo bi lijepo kada bi se Striboru mogla naći falinga, nedostatak ili greška pa ga uhvatiti na zub i tvrditi.“ E, to ti nije tako.“Ali to ne može gotovo nitko pa se onda bolje s njim identificirati i boraviti na istoj valnoj dužini („Hej stari plati gem prijatelj si moj.“). O njemu imam saznanja iz prve, druge i treće ruke, a Boga mi i iz vlastitog iskustva. Dokazati ću to sa tvrdnjom da onaj događaj iz 1973. godine što nam ga je opisao nedavno, a tvrdi da se dogodio na Brijunima, a tiče se lepotice sa beogradske Štajge na privremenom radu u daktilo birou CK SKJ, zaista zbio ali ne na Brijunima nego u ondašnjem sazivu hrvatskog Sabora u Zagrebu. Ako sam nešto pobrkao neka me demantira. Doduše postoji mogućnost da sam otišao u 1972. ili da je Striby odlučio nešto zataškati. Uglavnom, tvrditi da se u zagrebačkom uredu nije dešavalo ništa što bi aludiralo na sirove strasti je isto kao kada bi netko rekao da Mirko Stevanić zvani Pikla nije volio pivo ili da Bajica Živić Guz nikada nije lagao.
Što se tiče Stribyjevog odnosa s Vladimirom Remom možda je ipak bolje da ćutim. Prvo zato što o tome nemam baš velikog pojma, a dijelom i zato što ne bi mogao objektivno valorizirati značaj dvojice velikih ljudi iz razloga što mi je Stribor draži, a Remov „Tin bez vina“ u izdanju osječke Revije, urednika Drage Hedla sa posvetom autora već 35 godina krasi moji biblioteku, dok Schwendemannovim knjižuljcima iz Brodskog traga nedostaju autorovi autogrami i posvete, a izdavača mu i nakladnika nerado spominje i on sam.
Nosajući svoj ego, narcisoidnost, samodopadnost, entuzijazam, na momente i cinizam te težnju za srećom već sa 40 godina stekao sam popriličan broj neistomišljenika, protivnika i kritičara što mnogi ne uspiju za mnogo duži životni i radni staž. Jedna od omiljenih uzrečica mi je ona iz „Prosjaka i sinova“ kad Matan (Rade Šerbedžija) izgovara : „ Ne možeš se ti samnom nosat' “ (geni, geni kameni ). U pravilu se i zaista mogu „nosati“ sa svakim, ali Schwendemanna se pomalo bojim. Iako ga znam dosta dugo (mogu sa njim i „vikati“ i „tikati“) ne komuniciramo previše jer te čovjek ubije u pojam, „rasturi i unakazi“ kroz nekoliko rečenica te shvatiš da se, ustvari, s njim nemoguće nosati. Dovoljno je samo da mi kaže: “ Zdravo pisac“ i već me je „skajlo“. Dok on guta štivo i tekst, memorira i bilježi parcijalno i selektivno u rem fazu svoga mozga ja poput krave iz čitanke za prvi razred OŠ gutam listove i korice (malo posolim) i najrađe bi mu odgovorio „: Muuuu“, ali nema smisla. Bolje se držati karata i pomalo slušati što se događa u „šumi Striborovoj“, odnosno u drugom kraju birtije nadajući se da će barem nekome krenuti iz guzice prema glavi, mada je pojedincima kojima on objašnjava lakše utjerati „metar u guzicu nego milimetar u glavu“. Kažu ljudi da se njemu lako zajebavati jer ubire rente, mirovine, tantijeme, kamate i honorare iz raznih banaka, država i sistema. Ja opet mislim da sve to nije istina te da njegov vedri duh dolazi iz ogromnog znanja i zavidnog životnog iskustva koje je sticao i još uvijek stječe. Iako je proputovao mnogo, najljepše se osjeća i najviše voli Slavonski Brod kojemu je dao puno, a zauzvrat nije dobio gotovo ništa. Zlobnici će reći da nije ništa ni tražio, a poštenjačine se nadati da će ga za života „pogoditi“ nagradom za životno (ne)djelo koju bez sumnje zaslužuje. Njegovo štivo, polemike, diskusije i analize ograničene su na strogi centar našega grada (Mucvanj, Korzo, Vijuš, Mesićeva, Starčevićeva...), a izleti na Hebrang, Jelas ili Podvinje dođu mu kao safari u Nairobiju. Misao mu britka i jasna, a rečenica tečna i jezgrovita. Nema kod njega: “što je pjesnik htio reći ?“ Sve je transparentno i originalno. Iako piše o poznatim stvarima i ljudima obradi to na neki sebi svojstven način provodeći pri tome sate i dane u knjižnici i izvlačeći zaključke, provlačeći niti i slijedeći logiku. I kad nakon višetjednog rada izbaci karticu-dvije teksta to izgleda tako probavljivo i pitko kao da može svatko sročiti. Na kraju ne znaš što ti je draže: kada komentira pisma Ivane Brlić Mažuranić i njihov utjecaj na isplatu ličnih dohodaka brodskog kulturološkog establišmenta ili kad Tinetu i Radojki iz Turističke zajednice grada Broda pokušava objasniti temeljne postavke turizma kao gospodarske grane, lijepo im tvrdeći da djeca iz Brodskog Varoša ili Vinogorja ne mogu biti turisti u vlastitom gradu, osim ako im očevi nisu u Hamburgu, a majke u ST Pauli-ju. A Tine i Radojka (iako nisu glupi već se samo tako češljaju) uporno tjeraju po svome želeći upoznati baš svakog gosta koji dođe u naš grad i naravno rukovati se s njime te mu uvaliti košaru sa kremom od žireva, čajem od stolisnika, licitarskim srcima, medenjacima i rajčicama u ulju kojima je rok trajanja već istekao ili će tek isteći prije mjesec dana.
Bilo bi lijepo kada bi se Striboru mogla naći falinga, nedostatak ili greška pa ga uhvatiti na zub i tvrditi.“ E, to ti nije tako.“Ali to ne može gotovo nitko pa se onda bolje s njim identificirati i boraviti na istoj valnoj dužini („Hej stari plati gem prijatelj si moj.“). O njemu imam saznanja iz prve, druge i treće ruke, a Boga mi i iz vlastitog iskustva. Dokazati ću to sa tvrdnjom da onaj događaj iz 1973. godine što nam ga je opisao nedavno, a tvrdi da se dogodio na Brijunima, a tiče se lepotice sa beogradske Štajge na privremenom radu u daktilo birou CK SKJ, zaista zbio ali ne na Brijunima nego u ondašnjem sazivu hrvatskog Sabora u Zagrebu. Ako sam nešto pobrkao neka me demantira. Doduše postoji mogućnost da sam otišao u 1972. ili da je Striby odlučio nešto zataškati. Uglavnom, tvrditi da se u zagrebačkom uredu nije dešavalo ništa što bi aludiralo na sirove strasti je isto kao kada bi netko rekao da Mirko Stevanić zvani Pikla nije volio pivo ili da Bajica Živić Guz nikada nije lagao.
Što se tiče Stribyjevog odnosa s Vladimirom Remom možda je ipak bolje da ćutim. Prvo zato što o tome nemam baš velikog pojma, a dijelom i zato što ne bi mogao objektivno valorizirati značaj dvojice velikih ljudi iz razloga što mi je Stribor draži, a Remov „Tin bez vina“ u izdanju osječke Revije, urednika Drage Hedla sa posvetom autora već 35 godina krasi moji biblioteku, dok Schwendemannovim knjižuljcima iz Brodskog traga nedostaju autorovi autogrami i posvete, a izdavača mu i nakladnika nerado spominje i on sam.
