Dalibor Matanić "Zora" (2020.): Trauma obitelji koja je u središtu "Zore" proizlazi iz nestanka djeteta, ali i sukoba "naših" i "njihovih"
Bilo je simpatično kad je Dalibor Matanić, nakon najvećeg uspjeha karijere, ulaska u canneski program Izvjestan pogled sa "Zvizdanom" i osvajanja nagrade u njemu, kao svoj sljedeći dugometražni igrani film realizirao horor "Egzorcizam", napravljen u tzv. gerilskim uvjetima za svega sto tisuća kuna. No tri godine kasnije, sa "Zorom", drugim dijelom planirane "Trilogije Sunca" o (individualnoj) ljubavi koja nadvladava (kolektivističku) netrpeljivost, autor se vratio u sigurno okrilje HAVC-a te u hrvatsko-talijanskoj koprodukciji snimio taj uradak za standardan iznos domaćeg dugometražnog igranog filma, dakle za nekih 500 do 600 tisuća eura. I tu sad stvari postaju manje simpatične jer za pozamašan iznos isporučio je film manje suvisao i dojmljiv od svog prvog ostvarenja s hororskim inklinacijama, deset godina starog "Ćaće", koji je kao i "Egzorcizam" snimio u nezavisnoj produkciji, doduše s nešto jačim budžetom, no vjerojatno bar desetak puna manjim od "Zorinog". A "Zora" je film takve pretencioznosti kakvu u hrvatskoj kinematografiji nismo vidjeli punih dvadeset godine, od "Samih" Lukasa Nole, neuvjerljivog pokušaja slijeđenja tragova Andreja Tarkovskog. Tarkovski je glavni orijentir i aktualnom Mataniću, u "Zori" sve pršti od simbolike krupnog kalibra, silne ambicije dosezanja metafizičkih visina, a da se usput bude i društveno-humanistički angažiran, samo u alegorijskom ključu, no tu nije kraj. Za razliku od Nole koji, iako ljubitelj Lyncha, nije u svom spomenutom filmu američkog oniričara miješao s ruskim transcendentalistom, Matanić je učinio upravo to – temeljcu udarenom po uzoru na Tarkovskog dodao je izražene lynchovske primjese, da bi u samoj završnici, zabavnoj u svojoj sumanutosti (plesni obračun dobra i zla), posegnuo i za već zaboravljenim iskustvima Ivana Livakovića iz njegovih "Svinjara", smiješanima s motivima eksploatacijskih filmova za mlađe tinejdžere.
Oni koji prate Matanićev opus znaju da je riječ o autoru sklonom afirmaciji progresivnih ideja, no čija konkretna scenaristička razrada često završava općim mjestima, a "Zora" u tome, za razliku od "Zvizdana", nije izuzetak. Novi autorov ostvaraj, u vrijeme snimanja i svjetske premijere smješten u najbližu budućnost koja je do dolaska filma u hrvatska kina postala sadašnjost (2021. godina), bavi se traumatiziranom obitelji sačinjenom od supružnika s dvoje djece (Krešimir Mikić i Tihana Lazović te Lara Vidović i Maks Kleončić). Trauma proizlazi iz nestanka trećeg djeteta, ali i iz općeg stanja sukoba "naših" i "njihovih" (jedni su pravoslavci pa se podrazumijeva da su izravno neidentificirani drugi katolici), dakle i iz individualno-intimnog i iz općedruštvenog. Nema tu nikakvog nijansiranja, stvari su postavljene simbolički monolitno, a kako bi jednodimenzionalna pretencioznost dobila pun zamah dodani su likovi vraga i anđela (slovenski glumci Marko Mandić i Nataša Matjašec Rošker) koji se zovu jednako kao i obiteljski protagonist – Matija. Matijina supruga Ika, odbacivši muža zavedena prvo vragom, a onda anđel(ic)om, naposljetku shvaća zabludu i vraća se pravom Matiji, obitelj se obnavlja, individualna ljubav pobjeđuje kolektivistička zastranjenja "lijeva" i "desna", što je sve krasno, ali umjetnički predočeno na tanak i mjestimično infantilan način. Iako mu nije bila namjera baviti se psihički elaboriranim karakterima nego simboličkim funkcijama, Matanić se mogao potruditi oko elementarne motivacije likova umjesto da sve prepusti proizvoljnosti. Iako je radio s prvorazrednim glumcima i direktorom fotografije (Marko Brdar), polučio je djelo prosječnih glumačkih izvedbi i mlitave atmosfere koje ima stanovitu dozu intrigantne bizarnosti, ali je dominantno obilježeno bizarnošću radi bizarnosti. Najkraće rečeno – veliko razočaranje.
portalnovosti
Bilo je simpatično kad je Dalibor Matanić, nakon najvećeg uspjeha karijere, ulaska u canneski program Izvjestan pogled sa "Zvizdanom" i osvajanja nagrade u njemu, kao svoj sljedeći dugometražni igrani film realizirao horor "Egzorcizam", napravljen u tzv. gerilskim uvjetima za svega sto tisuća kuna. No tri godine kasnije, sa "Zorom", drugim dijelom planirane "Trilogije Sunca" o (individualnoj) ljubavi koja nadvladava (kolektivističku) netrpeljivost, autor se vratio u sigurno okrilje HAVC-a te u hrvatsko-talijanskoj koprodukciji snimio taj uradak za standardan iznos domaćeg dugometražnog igranog filma, dakle za nekih 500 do 600 tisuća eura. I tu sad stvari postaju manje simpatične jer za pozamašan iznos isporučio je film manje suvisao i dojmljiv od svog prvog ostvarenja s hororskim inklinacijama, deset godina starog "Ćaće", koji je kao i "Egzorcizam" snimio u nezavisnoj produkciji, doduše s nešto jačim budžetom, no vjerojatno bar desetak puna manjim od "Zorinog". A "Zora" je film takve pretencioznosti kakvu u hrvatskoj kinematografiji nismo vidjeli punih dvadeset godine, od "Samih" Lukasa Nole, neuvjerljivog pokušaja slijeđenja tragova Andreja Tarkovskog. Tarkovski je glavni orijentir i aktualnom Mataniću, u "Zori" sve pršti od simbolike krupnog kalibra, silne ambicije dosezanja metafizičkih visina, a da se usput bude i društveno-humanistički angažiran, samo u alegorijskom ključu, no tu nije kraj. Za razliku od Nole koji, iako ljubitelj Lyncha, nije u svom spomenutom filmu američkog oniričara miješao s ruskim transcendentalistom, Matanić je učinio upravo to – temeljcu udarenom po uzoru na Tarkovskog dodao je izražene lynchovske primjese, da bi u samoj završnici, zabavnoj u svojoj sumanutosti (plesni obračun dobra i zla), posegnuo i za već zaboravljenim iskustvima Ivana Livakovića iz njegovih "Svinjara", smiješanima s motivima eksploatacijskih filmova za mlađe tinejdžere.
Oni koji prate Matanićev opus znaju da je riječ o autoru sklonom afirmaciji progresivnih ideja, no čija konkretna scenaristička razrada često završava općim mjestima, a "Zora" u tome, za razliku od "Zvizdana", nije izuzetak. Novi autorov ostvaraj, u vrijeme snimanja i svjetske premijere smješten u najbližu budućnost koja je do dolaska filma u hrvatska kina postala sadašnjost (2021. godina), bavi se traumatiziranom obitelji sačinjenom od supružnika s dvoje djece (Krešimir Mikić i Tihana Lazović te Lara Vidović i Maks Kleončić). Trauma proizlazi iz nestanka trećeg djeteta, ali i iz općeg stanja sukoba "naših" i "njihovih" (jedni su pravoslavci pa se podrazumijeva da su izravno neidentificirani drugi katolici), dakle i iz individualno-intimnog i iz općedruštvenog. Nema tu nikakvog nijansiranja, stvari su postavljene simbolički monolitno, a kako bi jednodimenzionalna pretencioznost dobila pun zamah dodani su likovi vraga i anđela (slovenski glumci Marko Mandić i Nataša Matjašec Rošker) koji se zovu jednako kao i obiteljski protagonist – Matija. Matijina supruga Ika, odbacivši muža zavedena prvo vragom, a onda anđel(ic)om, naposljetku shvaća zabludu i vraća se pravom Matiji, obitelj se obnavlja, individualna ljubav pobjeđuje kolektivistička zastranjenja "lijeva" i "desna", što je sve krasno, ali umjetnički predočeno na tanak i mjestimično infantilan način. Iako mu nije bila namjera baviti se psihički elaboriranim karakterima nego simboličkim funkcijama, Matanić se mogao potruditi oko elementarne motivacije likova umjesto da sve prepusti proizvoljnosti. Iako je radio s prvorazrednim glumcima i direktorom fotografije (Marko Brdar), polučio je djelo prosječnih glumačkih izvedbi i mlitave atmosfere koje ima stanovitu dozu intrigantne bizarnosti, ali je dominantno obilježeno bizarnošću radi bizarnosti. Najkraće rečeno – veliko razočaranje.
portalnovosti
