Iako će ova godina u filmskom svijetu biti zapamćena po zatvorenim kinodvoranama i financijskim gubitcima, neke se stvari nisu promijenile. Znate da se bliži kraj godine te sezona razvikanih filmskih nagrada jer studiji i druge filmske kompanije počinju u opticaj puštati svoje prestižne naslove. Netflix se prije nekoliko godina ambiciozno uključio u lov na filmske nagrade, premijerno prikazujući jedan do dva atraktivna naslova tijekom studenoga i prosinca. Ove godine ima jednu bitnu prednost – filmovi su mu dostupni na streaming platformi pa im unatoč epidemiološkoj situaciji može pristupiti neograničen broj gledatelja, a kinodistribucija im je ionako svedena na nekoliko kinodvorana, koliko je nužno da bi se zadovoljilo pravilnike određenih filmskih nagrada. Trenutačno velike ambicije imaju s trima naslovima: problematičnim Hillbilly Elegy Rona Howarda, Mankom Davida Finchera te talijanskom dramom La vita davanti a sé Edoarda Pontija s njegovom majkom Sophiom Loren u glavnoj ulozi nakon desetogodišnje glumačke stanke.
Posrijedi je adaptacija romana La vie devant soi francuskoga autora Romaina Garyja iz 1975. godine. Francusko i pariško podneblje zamijenjeno je talijanskim i napuljskim, a konture priče ostale su iste. Glavni je lik senegalski dječak Momo (Ibrahima Gueye) koji ostaje siroče nakon smrti majke te završava kod umirovljene prostitutke madame Rose (Sophia Loren), koja za život zarađuje zbrinjavanjem djece ili prostitutki ili migrantskih majki koje trenutačno nisu u mogućnosti brinuti se o pomlatku. Snažna i odlučna žena zaslužila je poštovanje i mjesto u zajednici, no proganjaju je traume iz prošlosti. Naime, kao Židovka razdoblje Drugoga svjetskoga rata provela je u koncentracijskom logoru. Kako to obično biva, u početku će odnos s dječakom biti napet, ponajprije zbog velike razlike u godinama te kulturama, no s vremenom će se razviti obostrana naklonost.
Promjena mjesta radnje odlično se uklopila u priču. Napuljsko okruženje dalo je filmu određeni mediteranski štih, naoko vedrinu i poletnost, unatoč teškoj priči. Ponti jednim dijelom igra na kartu nostalgije koja probija iz njegova evociranja talijanskoga juga, ali čini i poveznicu s glumačkim počecima Sophie Loren. S druge strane, talijanski grad ima svoju mračnu stranu: onu nasilnu, mafijašku, zatim infrastrukturnu te naposljetku migrantsku jer je posrijedi mjesto u koje dolaze brojni namjernici iz afričkih zemalja u potrazi za boljim životom. Taj su urbani kaos i frenetičnost pridonijeli atmosferičnosti ostvarenja, gdje stan madame Rose predstavlja svojevrsno utočište pred neizvjesnošću i brutalnošću svakodnevice.
La vita davanti a sé jednostavno je i pregledno strukturirano ostvarenje koje je isključivo usmjereno na ograničeni sadašnji trenutak. S jedne strane razmatra egzistenciju pred kojom su brojne mogućnosti, ali koja zalazi na stranputicu te prijeti da će završiti kao brojne migrantske sudbine. S druge je strane egzistencija na zalazu, koja sve više gubi uporište, što se manifestira kroz psihotične epizode protagonistice koja gubi povremeno vezu sa stvarnošću i postaje katatonična. Dječaka i ženu povezuje ono što ostaje neizrečeno, odnosno izvan dohvata, a što kao svojevrsna sablast neprestano proganja. Posrijedi je prošlost. Momo je zakinut za prošlost te je se ne sjeća. Sve prije Italije i Napulja ostaje maglovito i nejasno, posredno poznato iz priča drugih. Rosa biva obilježena holokaustom. O njezinim iskustvima iz prošlosti ništa ne saznajemo, osim da u podrumu zgrade ima prostoriju napučenu predmetima iz prošlosti, gdje odlazi kontemplirati. Njezine nelucidne epizode simbolički upućuju na traumu koja je sustiže. Pritom je ključna scena na ulici, kada oboje svjedoče policijskom ophođenju naspram migranata, deportacijama te mitu. Za oboje prizor je vrlo znakovit te se poigrava gotovo podsvjesnim segmentima. Podjednako je vezan uz migrantske situacije te iskustva kroz koja su prolazili, kao i slike nekadašnjih deportacija u koncentracijske logore, između čega se podcrtavaju poveznice. Stoga Momu i Rosu, a navedeno i pogoduje njihovom zbližavanju, povezuje nepripadanje, autsajderstvo, odmak od dominantne većine.
Odnos dvoje protagonista lijepo je isprepleten kroz film te je suptilno gradiran, iako je takav razvoj ponešto očekivan i predvidljiv. Priča također često skreće na odveć poznat teren, napose u situaciji kada Momo počinje raditi za lokalnoga dilera (Massimilliano Rossi), iz čijih se ralja teško iskobeljati. Conti i njegov koscenarist Ugo Chiti ne znaju uvijek što bi učinili sa sporednim likovima pa su oni najčešće skicirani, svedeni na razinu dosjetke, poput Lole u vrlo dobroj glumačkoj kreaciji Abril Zamore.
Filmovi poput ovoga rađeni su po mjeri glumaca te njihove najbolje odlike proizlaze upravo iz glumačkih kreacija. Ibrahima Gueye vrlo je dobar u ulozi Moma, neprilagođenoga dječaka, koji jednim dijelom funkcionira i kao drugostupanjski pripovjedač. Sophia Loren izvrsna je u ulozi Rose te je s pravom mjerom dočarala odnos čvrstoće i upornosti te krhkost i ranjivosti.
