kod tržnice, na uglu još neočišćenom od snijega,
pitam ga za zdravlje i majku, a on ne odgovara,
ali me, istovremeno ogorčen i ponosan, obavještava
kako je istaknutom gsm operateru s tri velika slova,
napisao prigovor na njihovu nemarnost. baš ovako
sam im se istresao, viče: važno je da ste se vi meni
zahvalili na upitu, a za obrazloženje vas boli kurac!!
hoću odgovor na svoje traženje! razumijete?!
to što vas boli kurac, mene boli kurac.
doći će odgovor, kažem mu, nemarni su jer
znaju da si njihova lovina u mreži mobitelskih veza.
ovakvi susreti događaju mi se prečesto
kao govna kanti za nuždu u zatvorima; i kad su u
pravu, nezadovoljnici budu tekuće naporni i bezočni,
smrde na samoživost, uskotračnost i sirovost.
udaljavajući se od trajnožarećeg poznanika
pomislio sam na susrete koji se više nikada
neće dogoditi: s pokojnim dragim prijateljima i ocem,
s mirisnim dodirima djetinjstva, s epidemičnim
smijehom djevojčica vršnjakinja, s agavom u trogiru,
na čiji sam debeli list urezao - sb 21. 7. 19.1.,
s čitanjem koje je zazivalo na avanturu i osvajanja,
s crnim mačkom koga je ubio razjareni susjed,
s njom ispod sata na trgu republike u zagrebu,
sa svojom djecom dok im rastu zubi i iskustvo,
s bojažljivim samim sobom prvog dana škole...
susreti koji se nikada neće dogoditi priča su
o vremenima koja poniru i o sjećanjima koja izviru.