Dok u potrazi za izgubljenim spokojstvom
koračam po pločnicima, postajem meta
za poznata lica koja se ne udubljuju;
vidim ih kako u svoje puške za presretanje
ubacuju dosadne verbalne metke,
čujem pucnjeve njihovog uličnog repertoara,
osjećam kako mi buše kožu strpljenja.
Te razvaline propalog zdravlja i usahle žudnje,
zaboravile su kako se voli i kako je biti voljen,
odustale su od znatiželje i kretnji vlatitog duha
po nepoznatim i skliskim stazama svijeta u njima,
svele su se na razdražujuću usputnost, nevrijeme
koje me prisiljava otvoriti kišobran ravnodušnosti.
Slušam ih dok pile piljevinu svoje prošlosti,
gledam kako sječivom od televizijskih informacija
o drugima, i nezadovoljstva svojom djecom,
po drvetu života djeljaju oblike mržnje.
Dok koračam niz pločnike svog grada
zavidim usredotočenim šahistima na klupama;
razumiju se šuteći predano, jer za njih,
prema pravilima bitke vode figure na ploči.
