Tekst je naručen za Slavonski narodni kalendar 2012. godine, ali nije objavljen odlukom urednice i vlasnika.
Književnika Vladimira Rema osobno sam upoznao početkom devedesetih godina, posredstvom Miroslava Jurića i Stribora Uzelca Schwendemanna, dvojice lijevo angažiranih intelektualaca koji su u kaotičnom vremenu sloma jedne i nastajanja druge države osnovali Novi brodski list. Posredno sam ga znao od svojih mladićkih dana kao autora nezaobilazne knjige o Slavonskom Brodu Tragom prošlosti Broda. Inače, nezavisni gradski dvotjednik, kako je NBL nazvan zbog predviđenog ritma izlaženja, te zbog vlasničkih i ideoloških svojstava, odmah po izlasku stekao status je intrigantne lokalne senzacije s okusom drukčijosti prevenstveno spram ondašnjih profesionalnih medijskih hvalitelja režima, a osvojio je značaj i značenje neumoljivog, preciznog dijagnostičara postkomunističkih tranzicijskih bolesti sa specifičnim hrvatskim simptomima, koje, zbog svoje žilavosti, žestine i epidemiološkog karaktera su u punom naletu zahvatile i Slavonski Brod. NBL je u svoje vrijeme bio svojevrsni barometar političkog nevremena, koji, naravno, obješen na zid povijesnog slijeda, nije mogao spriječiti dolazak i manifestiranje razornih padalina i oluja, ali koji je prognozirao i upozoravao da se moraju pronaći zakloni i vlastiti kišobrani.
Već nakon desetak brojeva sa svojim feljtonističkim prilozima počeo se javljati i Vladimr Rem, pjesnik, književnik, poslenik u kulturi. Sa značajnim opusom iza sebe, slavonski pjesnički bard, respektabilan feljtonist, pripadnik onih intelektualaca koji su držali do nacionalnih obilježja zajednice, zaštitnik tradicije, književnik koji je promišljao povijest kao potrebne smjerokaze za budućnost - Vladimir Rem bez ikakvih se problema uklopio u tim u kojem je pripadao i doljepotpisani autor, naglašavajući da su Hrvatskoj potrebni svi koji joj misle dobro u smislu napretka i slobode kao države, ali i svakog pojedinca.
Svoje mišljenje o Vladimiru Remu formirao sam već tada, a potvrdio sam u predgovoru njegovoj knjizi Tragom brodske pisane riječi u kojem sam napisao: „Vladimir Rem je – kao malo koji hrvatski književnik stvaralački zaokupljen lokalnim, zavičajnim – potpisao temeljne, pouzdane i utjecajne književnopovijesne priloge o Slavonskom Brodu, a koji su mu zajamčili autorski status najsveobuhvatnijeg poznavatelja brodske prošlosti i kulture. Marni sakupljač i sustavni razvrstatelj brodsko-slavonskih povijesnih činjenica i svjedočanstava, istančanog dara za feljtonističko osvrtanje, profesionalno kompetentan, širokih pogleda i interesa, poštovatelj tradicije, zaljubljenik u okus zavičajnih vrijednosti, upravo ovisnik o tom neodoljivom okusu starom kao hladna voda, s izrazitim istraživačkim nervom i iscizeliranim spisateljskim izrazom- Rem je (u) svojim višedesetljetnim umjetničkim i izdavačkim pothvatima dao nemjerljiv obol na konzistenciji brodskoslavonskog povijesnokulturnog identiteta. Ovaj vrsni književni povjesničar svog kraja i kroničarski kritičar zavičajne novinske i književne produkcije, u brojnim ogledima, prikazima i kritikama, vlastitu književnu konstrukciju temelji na tri nosiva stupa: na objektiviziranom uočavanju grimasa vremena, pa i iz arhivske građe, na intuitivnom poznavanju kolektivne psihologije slavonskog svijeta nastanjenog na prostoru kojeg s pravom nazivaju blatnim koritom između Save i Drave, te na kontinuiranom i studioznom stjecanju uvida u literarna ostvarenja njegovih suzavičajnika, kako prethodnika tako i suvremenika. Pridoda li se tomu Remova gotovo geometrijska preciznost u sastavljanju raspoloživih dijelova građe i akribija općenito, te zavidna zanatska vještina finalne montaže tekstova, dobivamo višeslojno vrijedna ostvarenja. Plodovi njegovih istraživačkih nastojanja- tekstovi krcati provjerenim informacijama i razložnim komentarima- za čitatelje zapravo imaju ulogu suverenog tumača i vodiča po znanim i neznanim krajolicima zavičajne odnosno nacionalne duhovnosti.“
Susretali smo se tijekom godina, na promocijama knjiga, po gradu, na tržnici kao dvije marljive domaćice koje brižljivo biraju namirnice. Nakon prestanka izlaska Novog Brodskog lista nastavili smo obojica objavljivati u okviru tjednika Brodski trag kojeg je pokrenuo brodski feljtonist i autor političkih eseja Stribor Uzelac Schwendemann. Nas trojica i Marko Lovinčić nalazili smo se u kafiću Green park, pored Save. To ljeto gotovo svakodnevno. Na fotografiji priloženoj uz ovo sjećanje na Vladu Rema, a koju je napravio dr. Berislav Miškiv, pokazuje jedan od tih naših sureta na otvorenom. Dolazio bi prvi, uzimao novine, naručivao kavu s mineralnom vodom (Konobaru koji bi prišao njegovom stolu rekao bi: „Kao i uvijek!“. Bilo mu je drago što su dečki koji su ga posluživali znali što je to zapravo „kao i uvijek“). Onda bi stizali i ostali , pa su razgovori mogli započeti. Što sve nismo pretresali?! Sudbine književnika, slikara, živote prijatelja, dogovarali bi predstojeći broj Brodskog traga, tračali Grad i kulturne nazoviveličine, prepričavali što smo pročitali, žalili se na zdravlje, podsjećali se na slavna vremena Novog brodskog lista, planirali izdavačke pothvate... Pomalo promuklog, ali jasnog glasa, smiren, uvijek dotjeran i uredan, prepun podataka o svojim susretima s velikanima hrvatsk pisane riječi i glumišta, artikuliranog izričaja – gospodin Rem je zaokupljao našu pažnju, podsticao nas na istraživanja, a znao je i pohvaliti naša nastojanja. Iskazivali smo mu iskreno poštovanje. Na kraju krajeva, Stribor je Vladimira rema predložio i prijedloge obrazložio za velika gradska priznanja. I za vrijeme tih prijateljskih sureta uz Savu, ispod hlada koje je pružalo kestenje, gospodin Vlado je bio, kao što sam i napisao „dosljedan u poimanju knjige kao živog glasa, duha koji korača, nastavka žive misli neke osobe od koje nas dijeli vrijeme i prostor, uvjeren da narod bez pouzdanih vijesti jest, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode...a svojom knjigama pružao niz sjajnih dokaza za upravo te svoje umjetničke i ljudske principe i stavove.“
Vladimir Rem preminuo je 2011. godine. Susreta s njim više nikada neće biti, ali meni ostaju sjećanja na elegantnog gospodina, elokventnog i uvjerljivog, na književnika čiji će feljtoni o Brodu, književnicima i Šokcima „zbog svoje informativnosti, temeljite stručnosti, pristupa, tehnike, stila, forme i dosluha, sa živim glasovima i duhovima koji koračaju od kojih nas dijeli vrijeme i prostor, svakako ostati polazna nezaobilazna postaja za sve buduće istraživače.“
Književnika Vladimira Rema osobno sam upoznao početkom devedesetih godina, posredstvom Miroslava Jurića i Stribora Uzelca Schwendemanna, dvojice lijevo angažiranih intelektualaca koji su u kaotičnom vremenu sloma jedne i nastajanja druge države osnovali Novi brodski list. Posredno sam ga znao od svojih mladićkih dana kao autora nezaobilazne knjige o Slavonskom Brodu Tragom prošlosti Broda. Inače, nezavisni gradski dvotjednik, kako je NBL nazvan zbog predviđenog ritma izlaženja, te zbog vlasničkih i ideoloških svojstava, odmah po izlasku stekao status je intrigantne lokalne senzacije s okusom drukčijosti prevenstveno spram ondašnjih profesionalnih medijskih hvalitelja režima, a osvojio je značaj i značenje neumoljivog, preciznog dijagnostičara postkomunističkih tranzicijskih bolesti sa specifičnim hrvatskim simptomima, koje, zbog svoje žilavosti, žestine i epidemiološkog karaktera su u punom naletu zahvatile i Slavonski Brod. NBL je u svoje vrijeme bio svojevrsni barometar političkog nevremena, koji, naravno, obješen na zid povijesnog slijeda, nije mogao spriječiti dolazak i manifestiranje razornih padalina i oluja, ali koji je prognozirao i upozoravao da se moraju pronaći zakloni i vlastiti kišobrani.
Već nakon desetak brojeva sa svojim feljtonističkim prilozima počeo se javljati i Vladimr Rem, pjesnik, književnik, poslenik u kulturi. Sa značajnim opusom iza sebe, slavonski pjesnički bard, respektabilan feljtonist, pripadnik onih intelektualaca koji su držali do nacionalnih obilježja zajednice, zaštitnik tradicije, književnik koji je promišljao povijest kao potrebne smjerokaze za budućnost - Vladimir Rem bez ikakvih se problema uklopio u tim u kojem je pripadao i doljepotpisani autor, naglašavajući da su Hrvatskoj potrebni svi koji joj misle dobro u smislu napretka i slobode kao države, ali i svakog pojedinca.
Svoje mišljenje o Vladimiru Remu formirao sam već tada, a potvrdio sam u predgovoru njegovoj knjizi Tragom brodske pisane riječi u kojem sam napisao: „Vladimir Rem je – kao malo koji hrvatski književnik stvaralački zaokupljen lokalnim, zavičajnim – potpisao temeljne, pouzdane i utjecajne književnopovijesne priloge o Slavonskom Brodu, a koji su mu zajamčili autorski status najsveobuhvatnijeg poznavatelja brodske prošlosti i kulture. Marni sakupljač i sustavni razvrstatelj brodsko-slavonskih povijesnih činjenica i svjedočanstava, istančanog dara za feljtonističko osvrtanje, profesionalno kompetentan, širokih pogleda i interesa, poštovatelj tradicije, zaljubljenik u okus zavičajnih vrijednosti, upravo ovisnik o tom neodoljivom okusu starom kao hladna voda, s izrazitim istraživačkim nervom i iscizeliranim spisateljskim izrazom- Rem je (u) svojim višedesetljetnim umjetničkim i izdavačkim pothvatima dao nemjerljiv obol na konzistenciji brodskoslavonskog povijesnokulturnog identiteta. Ovaj vrsni književni povjesničar svog kraja i kroničarski kritičar zavičajne novinske i književne produkcije, u brojnim ogledima, prikazima i kritikama, vlastitu književnu konstrukciju temelji na tri nosiva stupa: na objektiviziranom uočavanju grimasa vremena, pa i iz arhivske građe, na intuitivnom poznavanju kolektivne psihologije slavonskog svijeta nastanjenog na prostoru kojeg s pravom nazivaju blatnim koritom između Save i Drave, te na kontinuiranom i studioznom stjecanju uvida u literarna ostvarenja njegovih suzavičajnika, kako prethodnika tako i suvremenika. Pridoda li se tomu Remova gotovo geometrijska preciznost u sastavljanju raspoloživih dijelova građe i akribija općenito, te zavidna zanatska vještina finalne montaže tekstova, dobivamo višeslojno vrijedna ostvarenja. Plodovi njegovih istraživačkih nastojanja- tekstovi krcati provjerenim informacijama i razložnim komentarima- za čitatelje zapravo imaju ulogu suverenog tumača i vodiča po znanim i neznanim krajolicima zavičajne odnosno nacionalne duhovnosti.“
Susretali smo se tijekom godina, na promocijama knjiga, po gradu, na tržnici kao dvije marljive domaćice koje brižljivo biraju namirnice. Nakon prestanka izlaska Novog Brodskog lista nastavili smo obojica objavljivati u okviru tjednika Brodski trag kojeg je pokrenuo brodski feljtonist i autor političkih eseja Stribor Uzelac Schwendemann. Nas trojica i Marko Lovinčić nalazili smo se u kafiću Green park, pored Save. To ljeto gotovo svakodnevno. Na fotografiji priloženoj uz ovo sjećanje na Vladu Rema, a koju je napravio dr. Berislav Miškiv, pokazuje jedan od tih naših sureta na otvorenom. Dolazio bi prvi, uzimao novine, naručivao kavu s mineralnom vodom (Konobaru koji bi prišao njegovom stolu rekao bi: „Kao i uvijek!“. Bilo mu je drago što su dečki koji su ga posluživali znali što je to zapravo „kao i uvijek“). Onda bi stizali i ostali , pa su razgovori mogli započeti. Što sve nismo pretresali?! Sudbine književnika, slikara, živote prijatelja, dogovarali bi predstojeći broj Brodskog traga, tračali Grad i kulturne nazoviveličine, prepričavali što smo pročitali, žalili se na zdravlje, podsjećali se na slavna vremena Novog brodskog lista, planirali izdavačke pothvate... Pomalo promuklog, ali jasnog glasa, smiren, uvijek dotjeran i uredan, prepun podataka o svojim susretima s velikanima hrvatsk pisane riječi i glumišta, artikuliranog izričaja – gospodin Rem je zaokupljao našu pažnju, podsticao nas na istraživanja, a znao je i pohvaliti naša nastojanja. Iskazivali smo mu iskreno poštovanje. Na kraju krajeva, Stribor je Vladimira rema predložio i prijedloge obrazložio za velika gradska priznanja. I za vrijeme tih prijateljskih sureta uz Savu, ispod hlada koje je pružalo kestenje, gospodin Vlado je bio, kao što sam i napisao „dosljedan u poimanju knjige kao živog glasa, duha koji korača, nastavka žive misli neke osobe od koje nas dijeli vrijeme i prostor, uvjeren da narod bez pouzdanih vijesti jest, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode...a svojom knjigama pružao niz sjajnih dokaza za upravo te svoje umjetničke i ljudske principe i stavove.“
Vladimir Rem preminuo je 2011. godine. Susreta s njim više nikada neće biti, ali meni ostaju sjećanja na elegantnog gospodina, elokventnog i uvjerljivog, na književnika čiji će feljtoni o Brodu, književnicima i Šokcima „zbog svoje informativnosti, temeljite stručnosti, pristupa, tehnike, stila, forme i dosluha, sa živim glasovima i duhovima koji koračaju od kojih nas dijeli vrijeme i prostor, svakako ostati polazna nezaobilazna postaja za sve buduće istraživače.“
