Foto: HINA / Zvonimir Kuhtić
Nastavljajući se na zapažen svjetski trend, hrvatski su politički akteri počeli koketirati s konceptom “suverenizma”. Premda se posljednjih mjeseci, povodom histerije oko Istanbulske konvencije, suverenizam znao zazivati i na ekstremnoj desnici, licencu za hrvatsku suverenističku opciju ipak je prigrabio Živi zid.
U recentnoj je dnevnopolitičkoj povijesti rijetko koji događaj prouzročio više reakcija od nedavnog, prvog kongresa Živog zida u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Iako s pompom konstitutivnog događaja, nakon kojeg ništa više u Hrvatskoj neće biti isto, izuzev političkog folklora u koji spada i odabir reprezentativnog mjesta, sa samog se skupa nije odaslalo bogzna kakve nove informacije. Strci i panici svakako su pridonijeli popratni rezultati istraživanja javnog mnijenja prema kojima Živi zid figurira kao treća stranka u zemlji, s tendencijom daljnjeg rasta. Raspon reakcija seže od trezvenih politoloških osvrta s naglaskom na protestnu podlogu njihova uspjeha do poprilično paničnih poziva na opću glasačku mobilizaciju kako bi se zaustavio taj “leteći cirkus”.
O fenomenu Živog zida, napose kroz portret njegovog suosnivača i “nekonvencionalnog” saborskog zastupnika Ivana Pernara bilo je riječi i na ovom portalu krajem prošle godine. U tom tekstu Domagoj Mihaljević naglašava kako ad hominem diskvalifikacija Pernara, koja počinje još za prosvjedâ 2011., nastavlja biti dominantan model političkog prokazivanja najprije pokreta, a kasnije i stranke Živi zid. No, pri takvim se diskvalifikacijama uvijek previđa da je neke od akutnih problema hrvatske svakodnevice – poput dužničke porobljenosti značajnog dijela populacije, općeg siromaštva, korupcije političke elite, nepostojanja suvisle monetarne i međunarodne politike – dotad adresirala jedino ta stranka, u čemu zasigurno leži uzrok njezinoj rastućoj popularnosti.
Legitimacija akademskim titulama
U tom smislu, situacija nije sada bitno drukčija. U istupima prvaka Živoga zida količina zavjerenjačke paranoje, antibankarske histerije, programskih nedosljednosti, putinofilskih sentimenata, identificiranja s talijanskim desnim populističkim Pokretom pet zvijezdica, tinejdžerskih razmetanja po principu “moj je veći”1 uglavnom je postojana. Zbog toga i dalje dominantan model prokazivanja Živoga zida počiva na ukazivanju na iracionalnost, neobrazovanost i neodgovornost glavnih protagonista te političke sapunice. U zasad analitički najminucioznijoj analizi svih političkih i ekonomskih kontradikcija u kojima se Živi zid naoko utapa, Mihaljević je u tekstu iz 2015.2 istaknuo: “Nastojanja da se narod nacionalno homogenizira, transideološki ujedini i odstrani bankare kao strano tijelo koje dužničkim ropstvom rastače njegovu supstancu, pa bilo to samo na razini marketinga, otkriva ili nerazumijevanje funkcioniranja sustava ili uvjerenje da taj desni narativ o jedinstvu nacije godi biračima. U slučaju Živog zida vjerojatno je oboje na djelu.”
Prema svježim momentima ove, najosebujnije političko-parlamentarne dinamike u Hrvata, situacija se u ovom smislu značajno promijenila i nadilazi ovakvu binarnu optiku u nekoliko aspekata. Ako je u početku možda i bilo riječi o stihijskom pohodu bezumnih avanturista ili pak taktički sračunatih, priprostih desnih populista na parlamentarne klupe, politička inteligencija vrhuške Živoga zida ipak je nešto viša od onog što im konkurenti priznaju. Iako i dalje kadrovski neprofilirani u potpunosti, shvatili su nenadomjestivost simboličkog kapitala koji nose znanstvene titule. Zato su kao nova snaga na aktualnom kongresu predstavljeni i afirmirani stručnjaci, liječnik prof. dr. Dinko Štimac, pravnik dr. sc. Dominik Vuletić te zvijezda kataklizmičke desnice, HDZ-ov renegat, demograf dr. sc. Stjepan Šterc. Naravno, puka aglomeracija znanstvenih titula ne jamči ništa (dobroga), ali se već i na najbanalnijoj razini izbija iz ruku argument o skupini ambicioznih nesposobnjakovića i probisvijeta. Akvizicija dr. Štimca, neurokirurga svjetskog renomea, prilog je u najmanju ruku taktičkom promišljanju razvoja stranke.
Unisoni izrazi zgražanja diljem političkog spektra nisu, međutim, adresirali jedan postojani i sve izraženiji motiv. Naime, pažnja gotovo uopće nije posvećena sve snažnijoj artikulaciji suverenizma koju poprilično dosljedno zagovaraju lideri te političke opcije.
Skica suverenizma
Suverenizam, iako prisutan na političkoj sceni od kraja 1960-ih u obliku Suverenističkog pokreta Québeca, ozbiljnije zamahe dobija na europskom kontinentu u posljednjih dvadesetak godina, paralelno sa sve snažnijom administrativnom, fiskalnom i monetarnom konsolidacijom EU-a. Ujednačavanje službenih politika na razini transnacionalne političke formacije kakva je EU, dovelo je do smanjivanja i simboličke i realne moći nacionalnih država članica što je onda proizvelo negativne sentimente diljem političkog spektra. Dominantu u artikulaciji euroskeptičkog diskursa ipak zauzima desnica, od vanparlamentarnih, ali i parlamentarnih ekstremističkih grupacija kao što su AfD u Njemačkoj ili UKIP u Velikoj Britaniji do relativno umivene konzervativne građanske opcije poput Pokreta za Francusku.
Pored uobičajenih kulturalističkih figura o islamskoj prijetnji, ugrozi urušavanja kršćanskog identiteta Europe, iščezavanju tradicionalne obitelji pred navalom ne-heteroseksualnih životnih aranžmana, temeljni zagovor ovih pozicija povratak je na nacionalnu pa onda i monetarnu suverenost, izlazak iz okvira Europske unije i odmak od političko interesne sfere SAD-a te naginjanje prema Rusiji.
Dok se kulturni prijepori taktički koriste radi homogeniziranja biračkog tijela, ozbiljnija politička profilacija ovih pokreta bazira se na zazivanju čvrste političke ruke i povratku političko-ekonomskih ovlasti s nad-nacionalne na nacionalnu razinu. U tom smislu najodvažniji iskorak napravila je Poljska pod vladavinom ultra-konzervativne stranke Pravo i pravednost koja je eksplicitno, suprotno naputcima i regulativi EU-a, krenula u projekt ekonomske rekonstrukcije na temelju snažnog subvencioniranja nacionalnog kapitala s ciljem stvaranja nacionalne “poduzetničke države“. Na sličnom je, ali ipak umjerenijem, tragu i medijski znatno eksponiraniji mađarski premijer Viktor Orbán.
Usvajanje nulte političke lekcije
Međutim, u najsvježijem intervjuu Ivan Pernar, osnivač i svojevrsni ideološki guru Živoga zida, proziva Orbána oportunistom i mlakonjom jer mu nedostaje autoritarnosti. No mimo toga, savjesno odrađeni novinarski posao Jasmina Klarića po prvi je puta ozbiljno adresirao suverenističku problematiku, pogotovo u domeni ekonomije. Pernar, u slučaju dolaksa na vlast, najavljuje niz financijskih olakšica stanovništvu (ukidanje tv pretplate, više mirovine i sl.), no puno važnije – izlazak iz EU-a te prestanak plaćanja vanjskog duga. Na pitanje otkud namaknuti sredstva za takve poteze, Pernar kao prvi parlamentarni zastupnik u recentnoj hrvatskoj političkoj povijesti, daje politički odgovor koji izlazi iz logike “mjera štednje” i paradigme “It’s the economy, stupid“: “pitanje toga što će se financirati pitanje je prioriteta”, a “nama su na prvom mjestu interesi građana, a interesi kreditora mogu doći na red tek kad prema građanima servisiramo sve obveze”. Za razliku od većine “ozbiljnih” dionika političkog polja, ovdje je nulta politička lekcija očito usvojena – politika je prvenstveno polje pregovaranja moći, a ne slijeđenja “savršenih” nacrta koje će nam servirati ekonomski stručnjaci.
Nakon nedavne velike ekonomske krize, na akademskim katedrama i političkim govornicama diljem (zapadnoga) svijeta konačno je na red došlo i pitanje je li slijeđenje neoliberalne dokse najsuvisliji pristup u vođenju kompleksnih sustava kao što su države ili naddržavne asocijacije. Za to vrijeme, hrvatski je medijski prostor zasićen analitičarima, stručnjacima i pogotovo političarima koji harmonično propagiraju “more of the same” pristup za rješavanje akutnih problema.
Na temelju dosad izloženog3 u intervjuima i javnim istupima, kao i na prvom kongresu Živoga zida, nije uputno gajiti preveliki optimizam oko stasanja koherentnog političkog programa, a razloga za strepnju u pogledu kulturne regresije ima i više nego dovoljno. Međutim, sama činjenica da se kolonijalna perspektiva hrvatskog razvoja, uz potpunu odsutnost ikakve razvojne autonomije, uopće plasirala u parlamentarno-političku dimenziju, itekako je moment vrijedan pažnje. Imajući na umu opću paniku koju je u političkim i analitičarskim krugovima izazvao kongres, očito je riječ o neuralgičnoj točki hrvatske politike. Točki koja još uvijek čeka domišljenu, politički i ekonomski progresivnu lijevu artikulaciju.
- Pernar eksplicitno tu Trumpovu “dosjetku” sugerira kao najbolje rješenje za međudržavne trzavice sa Slovenijom. [↩]
- U intenzivnoj dinamici razvoja Živog zida, osvrt star tri godine spada u pretpovijest, no tadašnja dijagnoza u najvećem dijelu djeluje zapanjujuće svježe [↩]
- Službeni program stranke još nije dostupan. [↩]
bilten
