Odluka Ustavnog suda je i doprinos razvoju donošenja političkih i pravnih odluka utemeljenih na dokazima, u ovom slučaju na demografskim podacima. Poticaj je to i na konačno sređivanje popisa birača kako bi se spriječila nakaradna situacija u kojoj neodjavljeni državljani, koji žive u inozemstvu, i dalje fiktivno figuriraju na popisima birača u deset izbornih jedinica.
Izrazito je važno to što je odluka Ustavnog suda o ukidanju postojećeg Zakona o izbornim jedinicama, pored jednake težine glasa kao preduvjeta ostvarenja ustavnog prava na jednaku konzumaciju biračkog prava, istaknula i puno jasnije nego u ranijoj odluci (iz 2010. godine, na koju se već nekoliko vlada bilo oglušilo) načelo prema kojemu granice izbornih jedinica moraju pratiti administrativne granice te prirodne, kulturne, povijesne i druge granice pojedinih područja, kao i to da postizanje matematičke usklađenosti broja birača ili stanovnika između izbornih jedinica, koje bi pak arbitrarno spajalo pojedine gradove i općine ili njihove dijelove, nije prihvatljivo.
Načela izbornog dizajna
Važno je naglasiti da ne postoji savršen izborni dizajn, kao što ne postoji ni porezni sustav bez mana. Prilikom izbornog dizajna uvijek postoje određeni ciljevi koje zakonodavac želi postići te mehanizmi kojima su ti ciljevi u najvećoj mjeri ostvarivi. U hrvatskom slučaju postoji načelno suglasje da je poželjan razmjeran izborni sustav s relativno niskim pragom (budući da se petpostotni prag primjenjuje na razini izbornih jedinica, a ne na nacionalnoj razini) te da je poželjno imati više izbornih jedinica da bi svi krajevi bili zastupljeni u Saboru. U slučaju da je cijela država jedna izborna jedinica, postigla bi se veća razmjernost, no glavni grad bio bi nadzastupljen, cijeli dijelovi zemlje možebitno bi bili bez lokalnih zastupnika, a i obesmislilo bi se davanje preferencijskog glasa i biranje 'svojih' predstavnika.
Važno je reći da je sustav kakav danas imamo, tj. situacija u kojoj su sve izborne jedinice iste veličine (biraju po 14 zastupnika), relativno rijedak među državama koje koriste razmjeran listovni sustav. Presudno je osigurati približno istu težinu svakog mandata te uskladiti izborne granice s administrativnima. To nužno znači da će neke izborne jedinice birati nešto više mandata od drugih. Tu je pak važno da izborne granice ne budu svedene na granice manjih administrativnih jedinica koje se jako razlikuju u broju birača, odnosno stanovnika, jer bi to značilo veliku varijaciju u broju mandata, ali, što je zapravo ključno, i varijaciju u efektivnom izbornom pragu. Primjer Španjolske, u kojoj se izborne jedinice poklapaju s pokrajinskim granicama, pokazuje da nominalni prag od tri posto u praksi drastično varira kada se primijeni na velike izborne okruge, poput Madrida, te one slabo naseljene na jugu zemlje. Prag od pet posto u Hrvatskoj također je u praksi, u interakciji s veličinom izbornih jedinica od 14 mandata, nešto viši, a u ekstremnim slučajevima može ići i do sedam posto. Tome se može doskočiti tako da se, umjesto deset, formira šest izbornih jedinica, a koje će sve u prosjeku imati 23 mandata, čak i više od 20, što je matematička granica kod koje možemo očekivati da će se efektivni prag poklapati s nominalnim pragom od pet posto.
Dakle svako predloženo rješenje o novim granicama izbornih jedinica treba odustati od prekrajanja postojećih, jer se time samo produbljuje problem iskrivljenog crtanja granica koje ne prate prirodne granice regija te administrativne granice županija, a i otvara mogućnost da se prilikom svakih izbora nanovo moraju krojiti granice. Nasuprot tome, crtanje granica šest izbornih jedinica, pri čemu bi se, prirodno, primjerice, sve slavonske županije grupirale u jednu, a dalmatinske u drugu, dok bi Zagreb bio zasebna izborna jedinica, omogućilo bi da se pred svake izbore samo tehnički korigira broj mandata za svaku od jedinica sukladno ažuriranim podacima iz popisa birača, a da granice ostanu stalne i sukladne granicama županija.
Rokovi i mogućnosti
Budući da je aktualni saziv Sabora konstituiran 22. srpnja 2020., nakon prijevremenih izbora 5. srpnja iste godine, najkasniji dan za raspuštanje Sabora je ponedjeljak 22. srpnja 2024., što znači da predsjednik Milanović može najranije raspisati izbore za 25. kolovoza, a najkasnije za 15. rujna. Izbori za Europski parlament imaju se održati krajem svibnja iste godine. Točan datum još nije određen, no postoje razmišljanja u parlamentu da ih treba pomaknuti na raniji termin kako bi se ostavilo dovoljno vremena za konstituiranje svih tijela Europske unije. U tom kontekstu se spominje vikend koji slijedi (europski izbori održavaju se ukupno tri dana zbog prekomorskih teritorija, a kod nas samo u nedjelju) nakon Dana Europe 9. svibnja, tj. u našem kontekstu 12. svibnja. Za predsjedničke izbore možemo očekivati da budu na iste datume kao i prije pet godina – 22. prosinca te eventualni drugi krug 5. siječnja.
Prijevremeni ili združeni izbori?
Čeka nas, dakle, superizborna godina, kako bi to nazvali Amerikanci. Postoje naznake da bi se većina mogla požuriti s donošenjem novog Zakona o izbornim jedinicama i onda planirati nešto ranije izbore, početkom 2024. Tijekom 1990-ih nije bilo nečuveno da se izborna pravila mijenjaju u izbornoj godini, no već dulje vrijeme nepisano je pravilo da se poštuje preporuka Venecijanske komisije, savjetodavnog tijela Vijeća Europe, te da se izmjene zakonskih pravila koja reguliraju izbore donose barem šest mjeseci, a idealno godinu dana prije održavanja izbora na koje se odnose. Kada god ove godine Sabor usvoji novi Zakon o izbornim jedinicama, izbori, dakle, imaju biti 2024. godine.
Vladinoj većini odgovarali bi raniji izbori da bi premijerova stranka preduhitrila možebitnu širu predizbornu koaliciju centra, lijevog centra i ljevice. No takva koalicija u ovome trenutku uopće nije sama po sebi razumljiva, posve je zamislivo, primjerice, da Možemo ide samostalno, bez SDP-a, na izbore. Ranijim izborima bi se, možda, kapitaliziralo ulazak u eurozonu i Schengen te pokušalo izbjeći to da se predizborna kampanja previše fokusira na korupcijske skandale povezane s bivšim ili sadašnjim članovima vrha stranke ili istaknutim dužnosnicima koji nose stranačku iskaznicu HDZ-a. Međutim početak godine, tj. siječanj, nije baš sretan mjesec za izbore koje stranka na vlasti želi vremenski sebi prilagoditi. Naime prvi mjesec obično prati tmurno raspoloženje dijela građana, počesto uvjetovano pretjeranim blagdanskim trošenjem ili svođenjem računa o lanjskoj godini.
Europski se izbori redovito koriste da bi se uputila kritika vladi te europski birači često biraju prosvjedne opcije ili stranke na ideološkim rubovima, čemu smo mogli i u Hrvatskoj svjedočiti na prethodnim izborima za Europski parlament. Istodobno održavanje parlamentarnih s europskim izborima smanjilo bi, donekle, troškove, a značajno povećalo izlaznost na europske izbore. Iz perspektive premijera, ovo bi svakako bila prilika da se pozornost javnosti prebaci na europske teme, a afere pomete pod tepih. Srpanjske izbore 2020. pravdalo se 'predahom' između dva vala pandemije, no izbore usred ljeta, pogotovo u zemlji u kojoj velik broj ljudi radi u turizmu, svakako bi trebalo izbjegavati. Stoga se kao mogući pogodni termini nadaju bilo proljeće (svibanj), bilo krajnji termin u rujnu, s time da potonji termin svakako više odgovara oporbi nego većini. Predsjednički su pak izbori još na dalekom obzoru i stječe se dojam da gotovo niti jedna stranka nema jasnu predodžbu o tome koga kandidirati, a aktualni predsjednik kao da se trudi izgubiti iduće izbore ili ih pak dobiti s podrškom sasvim drugačijeg biračkog tijela od onog koje ga je prethodno izabralo.
Dokidanje kalkulacija
Naposljetku, kalkulacije oko datuma parlamentarnih izbora i moguće 'naštimavanje' onog koji će najviše odgovarati većini trebalo bi nadići na način da se, tijekom pripreme novog Zakona o izbornim jedinicama, odredi i fiksni datum parlamentarnih izbora za buduća razdoblja. Idealno bi bilo kada bi to bilo upravo u rujnu, jer takav termin daje dovoljno vremena za poslijeizborne pregovore oko većine i pravovremeno usvajanje državnog proračuna. Nažalost, ne postoje naznake da postoji spremnost za takve iskorake.
