Sve promjene počinju od slobode, a vi ne znate biti slobodni

Ništa, dakle, neobično, čovjek je zgrnuo stotine milijuna, nitko ne zna kako, pa između ostalog posjeduje jednu od vrijednijih zbirka umjetnina, koje je eto izložio javnosti kako bi i time potvrđivao svoj tranzicijski status moći. No, u svemu tome, zanimljiv mi je fenomen dvojice „intelektualaca“, koji za sebe (potpuno sam uvjeren) smatraju kako spadaju među najveće hrvatske intelektualce, ali im nimalo nije gadljivo nizati verbalne, kvaziintelektualne hvalospjeve zbirci ovog bogataša, i daju svoje „stručne“ ocjene i procjene, a da im pritom ne pada na pamet postaviti pitanje – od kud tom tranzicijskom multimilijunašu bogatstvo kojim je stekao ovu zbirku??? Svojim ulagivanjem bogatašu, ova dvojica „istaknutih intelektualaca“, naravno, huljski instinktivno čuvaju svoj društveni i financijski status, kako ga nekim nepoželjnim verbalnim ispadom ne bi ugrozili, ili pak doveli u pitanje vlastitu kvaziintelektualnu društvenu prihvatljivost i dopadljivost.

Kakvo društvo, takva i „intelektualna elita“. Uostalom, znaju ova dvojica Z. I T. jako dobro da se od nečega mora živjeti, a tajkuni i novokomponirani bogataši danas jedini imaju novca. Pa su se prodali baš takvima, jer su tako barem po njihovom viđenju postigli najbolju cijenu danas toliko uobičajene „intelektualne“ prostitucije. Njih će dvojica sebe čak privatno nazvati i ljevičarima, i protivnicima pljačke i režima 1990-ih godina, i po salonima u kojima jedni drugima samodopadno tepaju i laskaju, vrlo će žestoko i ogorčeno govoriti o tom vremenu i onima koji su ga obilježili. Ali, kad bogataš koji je u tom vremenu i zahvaljujući tom režimu stekao stotine milijuna kuna, naravno na vrlo sumnjiv način, zašuška zelembaćima, i T. I Z. će se pohlepno natjecati tko će dobiti više tih prljavih tranzicijskih para, i koji će od njih dvojice izgovoriti veća sranja, koja bi ovaj bogataš bio spreman više platiti.

T. i Z., naravno, samo čuvaju vlastitu guzicu. Doduše, vrlo skupu guzicu, ali uvijek se nađe netko tko će održavati cijenu njihove „intelektualne“ prostitucije dovoljno visoko kako njih dvojica i njima slični ne bi pali dovoljno nisko.

No, i ti, i vi ste T. I Z. Njih su dvojica samo ogledalo ovog društva.

Ovih dana gotovo svakodnevno razmišljam o jednom incidentu koji mi se dogodio na privatnom okupljanju kod prijatelja. Te me večeri jedna sindikalna zaposlenica provocirala svojom zafrkancijom na račun svega ovog što radim, ali nije zaboravila pritom se više puta pohvaliti kako „se ona bori za radnička prava“. I nakon što sam je par puta zamolio da o tome ne razgovaramo, a ona nastavila uporno inzistirati u lice sam joj na prilično bezobrazan način rekao sve što mislim o takvim sindikalnim i društvenim parazitima, koji svoje parazitiranje još imaju obraza nazivati ikakvom borbom za radnička prava. I sad mislim da sam pretjerao u toj reakciji, ali opet kad gledam sve takve, i ovo društvo, sve manje sam siguran da nisam napravio upravo ono što sam trebao. Jer ne vidim više niti jednog jedinog razloga zašto bih prema ikome bio pristojan. Prema bilo kome tko pristaje na ova društvena nagodbenjaštva, kalkulantstva i guzičarstva, koja su dominantan obrazac funkcioniranja u ovom društvu.

Stalno socijalno kalkulanstvo u kojem balansiramo između građanske odgovornosti i slobode, vlastite savijesti i društvene prihvatljivosti.

Nameće se pitanje može li uopće ona ili onaj koji želi pod svaku cijenu biti društveno prihvatljiv na bilo koji način, uistinu i biti intelektualac. Jer biti društveno prihvatljiv znači ipak podilaziti nekome, nekima, nekolikima, pa bilo njih deset, stotinu, tisuću ili stotine tisuća. Broj je potpuno nebitan. Društvena prihvatljivost ne može biti imamentna intelektualcima. Pa ipak, u ovom društvu jest. Oni koji vode računa o društvenoj prihvatljivosti, smatraju se u ovom društvu najvećim intelektualcima. Ironično, zar ne?

One socijalne kukavice koje vam podilaze prešućivanjem istine o vama samima, o sebi, o nama, koji vam naprosto nemaju ljudski obraz reći što stvarno jeste zbog načina na koji postojite i (ne)djelujete u ovom društvu, oni koji vam neće viknuti da ste socijalni paraziti i kukavice samo zato jer im prija eto kako im vi tepate i podilazite smatrajući ih svojim jebenim herojima i vrhunskim intelektualcima, oni koji život provode tako da vode brigu primarno o vlastitom imidžu pred vama, toj još jednom društvenoj nakazi, oni su u ovom društvu neprikosnovene intelektualne veličine.

Zato ovo društvo i jest došlo do ove situacije.

Zato što su vam prihvatljivi samo oni koji će svakom kretenu tepati da je idiot, jer eto ne treba kretenima reći da su kreteni. Nije to lijepo za čuti. Prihvatljivi su vam samo oni koji će se smijati vašim glupim verbalnim akrobacijama, koji će povlađivati vašim kvaziiherojstvima kad mislite da ste eto učinili sve što možete za nekakve promjene u društvu, a zapravo niste učinili ništa. Prihvatljivi su vam oni koji neće razobličavati vama u lice sva ta vaša socijalna nagodbenjaštva po kojim nagodbenjačkim licemjernim normama živote svoje paraziotske živote, na kojekakvim quasiintelektualnim sinekurama, koje na kraju dana ipak ne želite ugroziti. Prihvatljivi su vam oni koji vam neće u lice reći da te vaše quasiborber i nisu nikakve borbe nego samo scenografija pod kojom glumite svoje živote i krinka kojom smirujete vlstitu savijest da ste eto ipak nešto učinili, onoliko koliko ste mogli. Privatljivi su vam oni koji vam neće napadno, iskreno „namazati lice“ istinom o vama samima. Jebiga! Zato smo tu gdje jesmo.

Ali oni koji prihvate takve društvene kalkulacije i licitacije sigurno nisu intelektualci. Ako prihvatimo licitirati time da li vam se dopadamo ili ne, postat ćemo tek sluge vaše hirovitosti. Prihvaćanjem te ovdje općeprihvaćene društvene igre – licemjerstva pristali bismo biti vaša iskrivljena ogledala, koja će vas po željama uvijek prikazivati, lijepima, mršavima, idealno visokima, neizboranima, i koja će po vašim potrebama svaki put pokazati neku novu željenu – lažnu sliku. Sve samo da bismo pobijedili u toj igri društvene prihvatljivosti. Zato ti mnogi lažnjaci danas izriču svoje javne kritike, pišu kojekakva kritička pisma, ali u svemu tome ipak vode računa da budu kritičari taman onoliko koliko je potrebno da svojom kontroliranom kritikom sačuvaju svoje postojeće dobro plaćene sinekure i očuvaju status društvene prihvatljivosti. Svi ti „kritičari“ najviše ipak paze na to da ne postanu odbačenici, izopćenici, da ne izgube društvene privilegije statusa koji im naravno osigurava to njihovo licemjerstvo, oprez i umjerenost koju nazivajuintelektualnom pristojnosti. A za intelektualce postoje vremena, trenuci i situacije u kojima se ne smije biti pristojan. Postoje i ljudi prema kojima ne smiju biti pristojni. Jer bi to značilo prodati vlastitu savijest za status.

A to velika većina današnjih intelektualaca u ovoj zemlji svakodnevno radi. Trguje vlastitom savjesti u zamjenu za društveni status. U zamjenu za financijske sinekure. Mnogima od njih danas je bitnije dobiti pozivnicu na neki ekskluzivni događaj, nego reći javno istinu o nečemu ili nekome. Bitnije im je da budu viđeni po domjencima, ili u prvim redovima elitnih događanja, nego da djelovanjem po vlastitoj savijesti riskiraju društvenu odbačenost i osudu.

Ponovit ću još jednom svoju rečenicu, koju u zadnje vrijeme često ponavljam. Reći što misliš pitanje je savjesti, pobuniti se pitanje je slobode! No savjest i sloboda za mnoge intelektualce u ovom su društvu postali tek valuta za trgovanje. Tek još jedno sredstvo robno – financijske razmjene. Jer, intelektualci su u ovoj močvari brzi shvatili da je njihov obraz tek roba koju možda mogu dobro unovčiti, samo ako nalete na nekoga tko je voljan platiti tu njihovu prodaju savjesti. A onda su taj svoj kurvanjski obrazac odlučili nametnuti svima nama kao zadani kriterij praktički uvjetujući – ili jesmo ili nismo. A ljute se kad im čovjek otvoreno kaže da su kurve. Društvo je, naravno, vrlo brzo to prihvatilo. I tako su intelektualci prestali biti disidenti, prestali su biti uporni i tvrdoglavi izbjeglice savijesti, a postali su tek kurve koje obilaze od gazde do gazde, i kojima cijena vremenom pada, a tako i njihovi kriteriji.

To je nažalost ogledalo ovog društva danas. Društva kojem ne želim pripadati, kojem ni po čemu ne pripadam, društva čijim se kriterijima, obrascima, i pravilima društvene prihvatljivosti n mogu niti želim prilagoditi.

Ovo je društvo u kojem prolaze razni Z., T., V., kojekakvi čuvari kvaziintelektualnih sinekura po kojekakvim zavodima, maticama, galerijama, akademijama. Oni su opasni, korumpirani čuvari ovog i ovakvog društvenog poretka, iako se jedni predstavljaju kao desničari, drugi kao ljevičari. Oni tek jedni drugima čuvaju dupe, i zajedno brane sinekure dok vam „prodaju muda pod bubrege“.

U takvom društvu biram samoću. I ostajem tek otpadnik. I izdajnik (jer dok su mene godinama hrvatski neoustaše nazivali izdajnikom, mnogi koji ovih dana govore o tome šutjeli su sve dok red nije došao i na njih). Ovo je, zapravo, društvo kurvi i lopova. I malobrojnih otpadnika, koje niti ne smatrate ljudima.

A promjene?! Promjene, ionako, počinju od slobode. A vi, jednostavno, ne znate biti slobodni.