Prije godinu dana na SBPeriskopu objavljene su pjesme najpoznatijeg nepoznatog hrvatskog pjesnika Svena Adama Ewina.

Pjesnici su čuđenje na netu: Sven Adam Ewin


Svenu je u međuvremenu Matica Hrvatska izdala knjigu pjesama „Zmijski car“. Na internetskoj stranica MH na kojoj se predstavlja knjiga i autor može se pročitati tko je

Sven


“Fenomen zvan Sven Adam Ewin moguć je, po svemu sudeći, samo u internetskoj kulturi”, kaže akademik Josip Užarević koji je u Hrvatskoj reviji, časopisu Matice hrvatske, napisao vrlo opširan prikaz lirike Svena Adama Ewina.

Izdavačka kuća „Ljevak“, predstavljajući knjigu Svenove poezije, izdvojila je dio pogovora akademika Josipa Užarevića.

“U igri su dvije stvari. S jedne strane imamo pjesme koje kao činjenica hrvatskoga najnovijeg pjesništva susrećemo, bar zasad, samo u virtualnim nad-prostorima mreže: na različitim blogovima, forumima, društvenim mrežama, ili pak u osobnim pretincima elektroničke pošte. S druge je pak strane riječ o autoru koji svoje pjesme potpisuje isključivo pjesničkim pseudonimom, opredjeljujući se za radikalnu anonimnost. Nitko ne zna tko je Sven Adam Ewin, a autorova je čvrsta, neopoziva odluka da se to nikada i ne sazna. Usprkos svemu rečenom – učinak realnosti ovdje je neobično jak i uvjerljiv: imamo pjesme, imamo živa pjesnika (koji u virtualnome prostoru obznanjuje svoje pjesme ili ih iz njega uklanja, koji komentira aktualne događaje, koji polemizira s provjereno realnim ljudima), imamo njegova elektronička pisma koja svjedoče o intenzivnoj i bogatoj realnoj komunikaciji. Drugim riječima, takve je stvari nemoguće (ili gotovo nemoguće) simulirati; točnije, ako se i mogu simulirati, one prestaju biti (samo) simulacija i pretvaraju se u nepatvoren život. A to je oduvijek bila odlika istinske umjetnosti: da i realnost i irealnost pretvara u viši oblik stvarnosti”, tvrdi akademik Užarević.“

Prof. dr. Josip Užarević priredio je i napisao pogoovr za knjigu "Zmijski car". Za one koji  ne znaju, akademik Užarević predavač je na katedri za ruski jezik  Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je brodski gimnazijalac i išao je u razred s urednikom SBPeriskopa.

S obzirom da smo Sven i ja u kontaktu (naravno, ja i dalje nemam pojma tko je Sven) od njega sam dobio nekoliko pjesama. Danas objavljujemo ove:

 

VRIJEME POPODNEVNOG ČAJA

ukomiram se jednim dobrim šutom
ranog djetinjstva,
ušmrčem malo praha prve mladosti,
koknem plivadon i zalijepim prekid filma u zrelom dobu,
upržim olivera za sve što me je promašilo u očekivanju binga,
krekom sfumiram grube neravnine za meko ateriranje prve starosti,
sperem deterdžentom odvratni okus svega prethodnog,
bacačem plamena spalim suvišnu travu,
prolijem čaj

i uspijem preživjeti ovo jebeno popodne.

 

U LICE TVOJE

u lice tvoje bog je ugradio
snažni magnet
i meni
nevjerniku u znanstvene teorije
time zorno objasnio einsteinov fenomen
svijanja svjetlosti pored jakog gravitacijskog polja

otkako savijaš moj pogled na se
više ne sumnjam
nego te zovem svojom zvijezdom

 

REKLA SI

rekla si na odlasku
vratit ću se kao leptir
vratit ću se kao cvijet crvenog blaženka
vratit ću se kao kiša kao sjenokoša kao vjetar
kao grlena razbuđenost hrušta
kao bol
kao vrisak ptice

otišla si

prošlo je neko vrijeme
a u mome vrtu odjednom
nikad nije bilo više leptira
više crvenog blaženka
kiše sjenokoše vjetra
ni hrušteva na trešnji
ni boli

čekam vrisak
da opet budeš živa
da budeš ranjena ptica koja više ne zna odletjeti

 

PARIS SREĆE HELENU

Danas sam sreo ljubav svoju,
Staru Helenu, staru Troju.
Sretoh ljubav u kasnom dobu,
Staru i ružnu. Nalik grobu.

Prizorom shrvan, u svom mraku,
Trojanskom vampu kopam raku.
Pa slomljen spuštam divnu ženu
U mračnu, hladnu raku njenu.

Izgubljen, priđem starom keju,
I ogledam se u Egeju.
Kad vidjeh sebe, istu tugu,
Iskopah do nje raku drugu.

Konačno ležim kraj Helene,
Kraj moje nikad ljepše žene.

 

MOJ USUD

da sam vodenica
kloparao bih dan-noć i uspavljivao ptice u suton
čim bih prestao ptice bi se probudile od iznenadne tišine
i pjevale tužbalice cijelu noć a onda bi krilom ogrijale ptiče
šaš bi ozelenio

da sam cvrčak
cvrčio bih po cijele dane
i bube bi po meni ravnale snošljivost
čim bih prestao tišina najavila bi približavanje oluje
bube bi potražile zaklon vera bi zakopčala haljinu
i cvijeće bi se zatvorilo

da sam avion
zujao bih na nebu od jutra do sutra
i svi bi govorili opet ostavlja chemtrailove
čim bih prestao počela bi svečanost plavog neba
dakle izostanak mojega zujanja bio bi
itekako zapažen

da sam SAE
pisao bih pjesme dan-noć i proizvodio cyber tišinu
mnogi bi rekli gle kako nam je svojim pjesmama
ušao pod kožu a ako bih prestao s pisanjem
tišina bi nastavila privid ničega
i nitko ništa ne bi primijetio
toliko sam sav od tišine

i moj je usud stoga proizvoditi tišinu
i samo tišinu

 

OTKAKO TE NEMA

otkako te nema
dogodi se ponekad
da oblak oblikuje tvoje lice
vrhunskom kopipejst preciznošću
ja dignem glavu s nadom a on te učas iskarikira
rubnim sfumatom

ja vrisnem od bola
i izrešetam oblak mitraljeskim rafalom
pa iz njega kiši pomalo prljavo
uglavnom na vjetrobrane
automobila

onda gledam
glupe vozače
kako psuju
saharski pijesak
dok im brisači
cvile
škripe
grebu
stenju
šibajući lijevo-desno i obrnuto

i dok ih moje oko prati
na tebe ne smijem ni pomisliti od boli
u onom glupom osrčju