Svete krave

Ako je slušati vjerskog novinara Večernjeg listaDarka Pavičića, čija bi profesionalna zauzetost bila primjerenija Glasu Koncila, kaptolskom PR uredu ili, pak, radikalnijoj propovjedaonici antikomunikatorovog mentalnog dizajna, nego svjetonazorski nepristranom komentiranju vjerskih tema, u RH je - citira ga službena HRT-ova internetska stranica - "stvoren prostor u kojem se katolike može vrijeđati".


A dokaz je, jelte, snimanje njemačkog dokumentarnog filma Boja kože u Dubrovniku, gdje je gola srpska umjetnica Vesna Knežević ovjekovječila Evin kostim na zidinama, u domu Marina Držića te u crkvi sv. Ignacija. Navodno - nedopušteno, neovlašteno, šokantno, skandalozno, uvredljivo, nemoralno, sotonski i neprihvatljivo na milijun inih načina. Ekipa je, kažu neki, imala stanovite papire za snimanje. Dubrovački biskup mons. Mato Uzinić, pak, opovrgava bilo kakvo crkveno dopuštenje za golu žensku u sakralnom prostoru, smatra to svetogrđem i piše sudsku tužbu.

I tu bi, recimo, trebao biti kraj priče, koja objektivno ne zaslužuje više od obične vijesti pri dnu desete stranice nekih od još vegetirajućih novina ili tom tretmanu primjeren marginalan plasman u elektroničkim medijima, internetskim portalima... Nedopušteno snimali golotinju u crkvi, klerici se uvrijedili, tužit će "snimatelje" sudu zbog svetogrđa i - amen.

E sad, tko je i čime "šokiran", tko i što smatra "blasfemijom", itsl., krajnje je relativna stvar koju nije razumno preuveličavati, dramatizirati ni uopćavati. Ali ne'š ti vraga, nekima je u ovom i inače trknutom društvu itekako stalo praviti od buhe slona - svjetonazorskog - i stalno držati pod naponom mantru o velikoj "ugroženosti katoilika u većinski katoličkoj državi". A RH niti je katolička država niti su katolici u njoj na bilo koji način diskriminirani. Kamoli ugroženi. Ili, nedajbože, progonjeni, na način zbog kojeg je papa Ivan Pavao Drugi tražio svjetski oprost za povijesne grijehe Crkve.

Ateisti da, itekako su anatemizirani u RH, katolički vjernici i njihova vjera - ni slučajno. A država je ustavno sekularna (čl. 41.), vjerska uvjerenja su privatna stvar građana, a dragovoljne udruge vjerujućih (crkve) odvojene od države. No vjerski novinar Pavičić, pozvan u HRT-ov Studio 4 na HTV-u 4 kazati općinstvu što misli o blasfemiji s golom Srpkinjom u dubrovačkom sv. Ignaciju, drži da je to dokaz o "stvorenom prostoru" u RH "u kojem se katolike može vrijeđati".

Bit će bliže istini - za koju je milijun dokaza, dnevno - da je od 1990-ih godina naovamo temeljito armiran prostor u RH u kojem se nekažnjeno vrijeđa i diskriminira ne samo ateiste/"komunjare"/ne-Hrvate, agnostike i inovjerce nego i pripadnike manjinskih zajednica, osobito Srbe i LGBTQI sugrađane.

Katolička penetracija u sve društvene pore od jaslica i vrtića, škola, vojarni i institucija državne vlasti do političkog sustava i tzv. javnog medija HRT-a dnevna je i masovna pojava. Društveno-politička moda, na vlas jednaka jako raširenoj modi simpatiziranja i učlanjivanja u Savez komunista za vrijeme bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), do 1990. godine federalne jedinice 24-milijunske SFR Jugoslavije.

Aktualna katolička moda statistički zahvaća 86,28 posto (3,697.143) građana od 4,284.889 stanovnika RH popisanih 2011. godine.  Kršćanima se izjasnilo ukupno 91,37 posto (3,914.900) žitelja, a nereligioznih je bilo tek 4,57 posto ili 195.893 građana na kojima se, protivno HRT-ovim lakirovkama i Pavičićevoj neutemeljenoj kuknjavi nad navodno hudom sudbinom katolika u društvu, javno iživljava tko god stigne, kada stigne i gdje stigne. Unatoč službenoj igri velikih brojeva, praktičnih je vjernika manje od 20 posto.

Bilo bi ravno mučeničkim čudima i zadnjeg iz čekaonice za kanonizaciju da je od oko 2,5 milijuna simpatizera i članova Saveza komunista SRH/SFRJ - do raspada bivše države više se nego svaki drugi žitelj balkanskog kiflića (ne)izravno deklarirao kao ateist - preko noći preobrazio u bogobojaznog vjernika. Kao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman (pred smrt), zajedno s članovima obitelji. Ta napadna klerikalizacija RH debelo će se osvetiti ne samo Katoličkoj crkvi nego i građanima, osobito onima što paradno - radi svoje neposredne društvene sredine, ne duhovne potrebe i vjerske predanosti - glumataju pripadnost matičnom čoporu, jer glasno zavija.

Nakaradna indoktrinacija mladih naraštaja nazadnjaštvom i praznovjerjem izvor je mržnje i netrpeljivosti prema drugima i drukčijima, pa su mantre o "vrijeđanju katolika" itekako dobrodošle klerikalnom diskursu. Preko svake logične mjere i javne potrebe kontaminiranom vjerskim temama i formatima, neskrivenim praznovjerjem voditelja i ciljano izabranih gostiju jednoumnog svjetonazora, HRT-u je zbog ZNA SE čega jako važno i svako malo pitati za mišljenje baš vjerskog novinara Darka Pavičića kad su posrijedi kontroverze iz tog područja.

Tzv. javnom servisu, koji su građani pod moraš dužni plaćati 80 pretplatničkih kuna mjesečno, nisu zanimljivi znatno vjerodostojniji, kritički osviješteni i - da ne kažemo - učeniji novinarski autoriteti za tzv. odnose crkve i države, ulogu vjere u (sekularnom) društvu. Npr. Inoslav Bešker ili Drago Pilsel, koji je u Argentini studirao teologiju neposredno kod aktualnog pape Franje.

Kojim su to statistički vjerodostojnim istraživanjem vjerski novinar Darko Pavičić i HRT utvrdili da je ženska golotinja u crkvi sv. Ignacija "šokirala građane i županijske vlasti", a nije ih, recimo, pobudila na sasvim suprotne, ugodnije osjećaje ili ostavila ravnodušnim? Zašto bi lijepo i golo žensko tijelo - makar među klecalima, gipsanom ili drvenom golotinjom bespolnih krilatih bića po zidovima i oltarima, među svijećama i polugolima na svetim slikama s Križnog puta - bilo šokantno i blasfemično?

Nekima će to biti grozno svetogrđe, i imaju pravo tako osjećati, a nekima neće, na što imaju jednako pravo kao i zgroženi. Nekima će biti sasvim svejedno je li se Vesna Knežević skinula pod Božjim svodom, u sakristiji, ispred sv. Ignacija, na pijesku ispod Excelsiora ili drugdje te jesu li njezini nedvojbeni goli atributi umjetnost, imaju li neku svrhu u filmu ili su nešto pedeset peto.

Niti je golo ljudsko tijelo u katoličkim bogomoljama po RH i u svijetu - čak u bazilici sv. Petra u Vatikanu - neka rijetkost ili sablazan niti bi snimanje golih grudi u crkvi u Dubrovniku smjelo biti vjernicima veći skandal barem od svećeničke pedofilije, bludničenja nad malom djecom, misa zadušnica za ustaške krvnike (npr. Antu Pavelića), grljenja i ljubljenja s osuđenim ratnim zločincima (Dario Kordić), zataškavanje kriminala među "pastirima", uplitanje u politiku i državne poslove...

Licemjerno je propovijedati vjerske dogme i visoke moralne vrijednosti, a skrivati koliko se god može i štititi skandalozne počinitelje najgnjusnijeg pedofilskog napastovanja u slučajevima vlč. Ivana Čučeka, Drage Ljubičića, Mladena Kožine, Nedjeljka Ivanova... Optuživati žrtve da lažu, iako je pravna država dokazala suprotno.

Beskrajno je licemjerje tih što se neosnovano busaju u katolička prsa i nacionalnu (sic) osviještenost, prozivaju druge i samozvano im se upliću u živote, a osobno žive lažljive i kvarne mentalne obrasce, kojih se gnuša čak i "sveta riječ" u svim četirima evanđeljima (po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, napisana 41.-98. godine poslije Krista).

Pa i ona apokrifna, koja Crkva nije željela u Novom zavjetu, a od 19. stoljeća postaju važani izvori za kritička istraživanja povjesti kršćanske vjere. Cijela je ta kontroverzna i uvelike mutna povijest impregnirana zabranama, prijetnjama i "istinama vjere", koje su istine samo zato što ih je zabranjeno propitivati i sumnjati u njih. Taj je dogmatski, prastari postulat temelj vjere i danas, a suštinski su i smrtni neprijatelji ostali isti, čak i metode kleričkog djelovanja protiv njih.

Nije sporno to da je žestoko - ne samo u Dubrovniku, već epidemijski po cijeloj zemlji - anatemiziran Deutsche Film und Fernsehakademie Berlin trebao pitati Dubrovačku biskupiju o svojim nakanama i profesionalnije odraditi zapravo banalan posao.

Nije ni to problem što Biskupija zahtijeva zabranu distribuiranja snimljene golotinje, možda i sudsku satisfakciju za "obešćašćen" hram Božji koji se sad mora "čistiti" predviđenim sakralnim postupkom, ali jest sporna javna, gromoglasna halabuka konzervativne svijesti u povodu toga. Mantra o "vrijeđanju katoličkih vjernika" neugodna je poruka o karakteru Crkve, vjerskoj (ne)snošljivosti i demokratskoj zrelosti društva RH.

Kuku su i motiku na filmsku dokumentarisiku ili body art pred oltarom praznog sv. Ignacija digli i dubrovački gradonačelnik (HDZ), župan (HDZ), neke veteranske i laičke udruge, žestokim se vjerničkim gnjevom rasplamsale društvene mreže, pišu se prosvjedna pisma, traži uhićenje aktera "gnjusne basfemije", skupine tzv. katolibana naprosto se raspametile od mržnje, što sve zajedno opovrgava smiješne tvrdnje o "prostoru u kojem se katolike može vrijeđati".

Bezazleno fotografiranje gole žene u crkvi sv. Ignacija, primijetio je novinar Indexa.hrNeven Barković, "zorno je demonstriralo sve licemjerje hrvatskih katolika" i "kako malo je u Hrvatskoj potrebno da se javi inkvizicijski duh". Samo zbog golog ženskog tijela? Da bar. Riječ je o vrlo dubokom poremećaju, nacionalno opasnoj, kroničnoj patologiji.

"Ovo je apsolutno šok", grmio je, ilustrativno za tu (i vjersku) patologiju, Darko Pavičić s HRT-om u Studiju 4. "Ne mogu vjerovati da si netko može dopustiti takav luksuz da napravi blasfemiju. To je svetogrđe. Svatko, pa i s minimalnim kućnim odgojem, zna da to nije primjereno. Crkva je sveti sakralni prostor, ona je posvećena i za vjernike ima veliko značenje. U svetohranilištu se nalazi živi Isus Krist - vjernici vjeruju u to. Ovo je test cjelokupnog odnosa prema katolicima u Hrvatskoj, a i kršćanima jer se kroz javna vrijeđanja u medijima i ponižavanja i svećenika i vjernika - zapravo stvorio jedan prostor da netko može uzeti svoj projekt, proglasiti ga umjetnošću, a zapravo se radi o čistom egzibicionizmu."

Do neba pretjera revan kaptolski trbuhozborac.

"Zamislite da se hrvatski biskupi i vjernici toliko uzrujavaju zbog svećeničkog silovanja djece i institucionaliziranog skrivanja svećenika od pravde koliko se uzrujavaju zbog snimanja gole žene u crkvi?" - promišlja novinar Barković.

"Naime, seksualno zlostavljanje djece od strane svećenika Katoličke crkve i posljedično skrivanje silovatelja djece od institucija pravne države u hrvatskoj javnosti ne izaziva ni blizu tako burne reakcije kao golotinja u prostoru dubrovačke crkve. Teško je zamisliti gori zločin od silovanja djece. Teško - osim ako se kunete u 'katolički moral' i živite u Hrvatskoj. Ovdašnjim vjernicima je 'svetogrđe' očito gori zločin od silovanja djece. I to govori baš sve što morate znati o katoličkom moralu u Hrvatskoj."

U hrvatskoj je javnosti nekako prošlo ispod radara kako su se strani novinari koncem ljeta lani zgražali nad činjenicom - na koju trajno upozoravaju brojni humanisti, NGO skupine i neovisni društveni aktivisti - da "agresivno širenje vjerskog odgoja u javnim školama (doduše i u susjednim zemljama bivše SFR Jugoslavije, op. a.) potkopava sekularni karakter države".

U Centru za građansku hrabrost u RH su tražili podatke o tome "uči li se djecu na vjeronauku da su ateisti krivi za Auschwitz", odnosno da su "ateisti odgajani bez Boga i stoga spremni svoriti nešto poput Auschwitza". O tome je 1. rujna 2017. na portalu 100posto.hr pisala novinarka Sanja Rapaić, argumentirajući zašto je Centar za građansku hrabrost posebno apostrofirao vjeronaučni udžbenik S Kristom u život za 8. razred osnovne škole.

"U udžbeniku se navodi kako su ateisti apsolutno neprihvatljivi te ih se etiketira kao egoistične budale čiji se broj treba postupno smanjivati nametanjem kršćanskog vjerovanja, odnosno tzv. civilizacije ljubavi", komentirao je Global Voices, a Centar je sporne dijelove udžbenika objavio na svojoj FB stranici.

"O svemu je, još prije tri godine, obaviješteno i Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Hrvatska biskupska konferencija, no reakcija je izostala te ni do danas nije provedena nikakva reforma udžbenika ili nastavnog programa", zapisala je Rapaić. "Nova ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak, koja je dužnost preuzela u lipnju 2017., u najnovijem intervjuu, objavljenom 2. kolovoza, izjavila je da pitanje vjerskog odgoja nije dio reformi koje će Ministarstvo provoditi".

Nesmetano se nastavlja, i intenzivira, agresivna klerikalizacija RH na svim razinama i beskrupulozan progon ponajprije ateista. I sve to uz puno "razumijevanje" sekularne (sic) vlasti RH, koja usred bujajuće neimaštine ne želi revidirati pogubne za zemlju tzv. Vatikanske ugovore (osobito onaj financijski) i širokogrudno plaća Katoličkoj crkvi gotovo 300 proračunskih milijuna kuna, teško zarađenog novca poreznih obveznika.

Katolički su vjernici povlaštene svete krave novohrvatskog društva kao partijci nekad. Pate od kompleksa uvredljivosti, mučeništva, duševnih boli, ali i bijesne inkvizicijske osvetoljubivosti. Progon ili preobraženje slabijih, drugih i drukčijih izvan "našeg stada" je povijesni raison d'être tog mentalnog sklopa.

Mala dubrovačka buha u klerikalnoj prispodobi heretičkog, neznabožačkog slona je samo jedan od primjera koji potvrđuju neprihvatljivo pravilo. A bit će toga još. Itekako.

h-alter