Svi marš na - ples!

Nije ni završio premijer s izlaganjem Vladinog programa popuštanja mjera, a na portalima svake vrste već se kočoperio naslov koji kaže, pače propisuje: »Od ponedjeljka u trgovine, od 2. svibnja u crkve, 4. svibnja u frizera, od 11. svibnja u kafiće.« Eto, sada znamo što nam je činiti. Svaki sat vikenda što vodi do povijesnog ponedjeljka valja iskoristiti za žestoke mentalne i fizičke pripreme. Nije šala, jer kad pukne pucanj startnog pištolja i kad krenu u juriš oni što su kupovine željni, trebat će tu snage svake vrste da se stigne kupiti recimo trosjed kakav, s obzirom da će prvo s radom krenuti prostori u kojima je trgovanje na pristojnoj udaljenosti lakše organizirati, a dućani od namještaja su baš takvi.

Trgovina je posve logična uvertira u fazu dva. Koliko smo očajnički poslanja s oltara gladni i žedni, baš kao da nijedan izravan prijenos mise na programu HRT-a pogledali nismo, dokazao je odavna onaj pop-lola iz splitskog kvarta Sirobuja i njegovi vjerni fanovi. Na vrijeme odabrati bolji komad odjeće za odjenuti kad trenutak za ulazak u crkvu dođe, također se čini mudro i opravdano. Jer, lako je moguće da će veliki brat bilježiti pomno tko je pastiru pristupio, a tko se dao u mahniti bijeg vjerujući da još nije vrijeme da se ljubi bližnjeg svoga makar ga prvi put na misi vidjeli. Doduše, možda bi bilo pametnije da je vlada obrnula redoslijed, da se prvo išlo k frizeru a onda u crkvu. Svevišnji na to ne gleda, ali svi njegovi poslanici s oltara itekako motre na sve te dress codove, sređenost i uređenost, a kosa jest važan dio toga. Jedino opravdanje zašto prvo crkva a onda frizeraj mogla bi biti namjera da se dade vlasnicima salona koji dan više pa da stolce za šišanje opasaju pregradom od pleksiglasa, razvuku bodljikavu žicu i napune pred ulazom bazenčić s dezinficijensom kroz koji mušterija mora gaziti i prije i poslije. Ako je moguće ne bi bilo loše da rukama kose u mušterije ne diraju.

Veliko finale je, dakako, rezervirano za odlazak u kafiće. Sjedit ćemo na metar, dva udaljenosti, tražiti ćemo kafić koji ima terasu, kloniti se većih društava, nazdraviti kavom ili pelinkovcem i pričati o tome kako nam je za vladavine COVID-19 bilo. Krug će se zatvoriti, tko se resetirao resetirao. Jer, vrijeme je, kažu, novo, vrijeme je za - restart!

Uf, bome zvuči pakleno. Zvuči kao da se mora. Zvuči kao da bi, ako ne u ponedjeljak ovaj, onda za tjedan-dva kad krenu kavane, trebali svi izaći na ulice pa se uhvatiti u kolo, zveknuti neki vatromet i zapjevati koju borbenu. Tako se u nas pobjede slave. Samo, ima li se pravo biti glede svega pomalo štuf!? Jer, zvuči, najblaže rečeno, strahovito naporno to tjeranje da se veselimo restartu i to samo zato što nam se krivulja obolijevanja drži ravne crte. Može li se, pače smije li se biti mrvu štuf, ili se mora biti veseo zbog ‘neometanog’ odlaska na mjesta gdje je trgovanja, svete vodice i ležerna pića sred odabranih kafića!? Jer, nekako i nije da je laknulo sada kad znamo gdje smo u ovaj ponedjeljak, a onda i 2., 4. i 11. svibnja.

Svašta smo otkad je korone vidjeli, svakako se povijali i dovijali, postali mnogočega svjesni, ako već nismo ostali dosljedno slijepi. Nije ništa za zamjeriti, jer em je straha, em se sve svelo na preživljavanje. Vjerovali smo tako i još uvijek vjerujemo epidemiolozima, ministru zdravstva, glavnom stožeru. Oduševilo nas je što bitku vode stručnjaci taman toliko da smo benovolentno prihvatili da epidemiolozi sve do jučer govore čak i o tome treba li u školu do sudnjeg dana ići online ili je pametnije da se u školu ide pješke. Stručnost u epidemiologa postala je divan paravan iza kojeg se da skriti svatko tko odluke donosi i kakve god one bile.

Znanstvenici su opravdanje za sve. Političke odluke donose epidemiolozi, ili su epidemiolozi krivi za odluke koje donose političari!? Vrag bi ga znao, možda su ih namjerno isturili kao štit da se od njih do daljnjeg odbija svaka kritika. Lakše je, primjerice, vjerovati u stručnost dr. Markotić nego u dobre namjere glavnog državnog inspektora, pa to i činimo, makar bi bilo mudrije pitati se zašto takvog inspektora imamo kakvog imamo. Malo tko se tu više pita išta; o hrani koju ne znamo proizvesti niti sami sebi do stola dovesti, o lokalnim jedinicama kojih je najblaže rečeno previše i koje su do ibera nefunkcionalne, o tankoj crti koja čini da maska na lice ne znači jezik za zube, o nezaštićenim samostalnim djelatnicima, o kulturi kojoj nema tko pomoći, o važnosti javnog zdravstva, medija, školstva, o bankama koje i ne bi baš opraštale kredite, o financijskoj pomoći za koju posrnuli ugostitelji moraju isporučiti 60 dokumenata, o turizmu i čarterima koji ipak neće voziti Čehe u strogo kontroliranim avionima da nas spase… Ništa od toga nije od jučer, sve se spomenuto odavno trebalo riješiti, pa ako će restart biti samo nastavak po starom, onda nam restart i ne treba. Frizer, kafić, misa to svakako nisu, makar će se, istina je, disati zeru lakše.

Nije ni završio premijer s izlaganjem Vladinog programa popuštanja mjera, a na portalima svake vrste već se kočoperio naslov koji kaže, pače propisuje: »Od ponedjeljka u trgovine, od 2. svibnja u crkve, 4. svibnja u frizera, od 11. svibnja u kafiće.«

Eto ga, sad znamo što nas čeka i koji je tempo povratak u normalu. Kakve smo sreće vratit će se u prvi plan dojedan evergrin, recimo onaj ustašama i partizanima, makar je divota bila živjeti ove dane bez da se glasa čuje od društva stol desno. Pregazi sve to epidemija, toliko da su jedva stigli izustiti koju nezadovoljni dobrom i važnom činjenicom da su prvi put nakon 2014. godine obljetnicu proboja ustaškog logora Jasenovac obilježili zajedno predsjednici Republike, Sabora i Vlade, predstavnici naroda žrtava Srba, Židova i Roma te antifašista.

Jest, dojam je da je za štošta ova Vlada sposobna kad djeluje iz pozadine, sakrivena. No, što kad štita ne bude!? Vraćamo li se na staro, ili gazimo po novom pri čemu uopće ne bi bilo loše da to novo bude jačanje zdravog i funkcionalnog društva u kojem će se svatko osjećati sigurnije. Za nadati je se, naime, da se ovaj svojevrsni diktat, što smo ga živjeli i živimo i dalje uz mrvu popuštene uzde, nije nikom previše osladio. Inače, ajme nam ga.

Ni koji sat prije nego je premijer objavio Vladine mjere popuštanja stege, Zagreb je i opet pogodio potres. Manji dvostruko od onog što razori centar prije mjesec dana, ali dovoljno velik da oštećene kuće dobiju još koje oštećenje i da nas podsjeti koliko je krhko sve, građevine, ljudi, demokracija. Razumna distanca od svakojakih odluka, ona zdrava sumnjičavost trebat će nam više od slijepog vjerovanja ‘epidemiolozima’ da virus neće u vjerske objekte. Samo, hoće li znati tako navijačko srce i je li išta u ovih mjesec dva naučilo!?