Tri komponente koje odskaču među mnogima, važnim su uzrokom Josipovićeva „debakla“ – kako ga neki opisuju – na izborima. To su:

- totalno nasposobna kvazilijeva, vladajuća „kukuriku koalicija“, čiji on bijaše kandidat, pa se njeni neuspjesi u vođenju zemlje preslikavaju na nepoduzetnog predsjedničkog kandidata koji se u proteklom mandatu, ne talasajući suviše, htio svidjeti svakoj drušvenoj strukturi. Činjenica jeste kako je HDZ toliko unazadio zemlju da je to nemoguće ispraviti tijekom jednog, još nezavršenog mandata, ali da su ljudi uvidjeli makar sitne pomake koji im daju nadu, vjerojatno bi i drukčije glasali, ne projicirajući – nezavisno od toga što postojeće predsjedničke ovlasti ne omogućuju suviše uplitanja izvan područja oružanih snaga i vanjske politike – svu krivicu vladajućih na njega. No, stigma se s pravom prenosi na čovjeka koji se zakleo da će vanstranački vršiti svoju funkciju, istovremeno uglavnom abolirajući od grijehova one kojima u dubini duše služi. Da budemo jasniji, svi skupa služe na specifični način svom jedinom gospodaru – kapitalu. Uostalom, kao i praktički cijela opozicija.

- druga komponenta koja je utjecala na izborni rezultat je razočaranje birača sklonih optirati lijevo (sad, ta „sklonost“ je za veliku diskusiju) nesposobnošću kvazilijeve vlade u upravljanju zemljom. Jeste, HDZ je krao i prvostupanjski je osuđen kao kriminalna organizacija. Jeste, vladajuća koalicija u koju se polagalo toliko nade da će makar sitne pomake iskazati u izvlačenju zemlje iz govana, paradigmatski je nesposobna. Sem toga, od „ljevila“ ne pokazuje ama baš ni mrvice, profilirajući se u protekle tri godine svoje vlasti izrazitom sklonošću neoliberalnom ekonomskom modelu koji je u crno zavio svijet i njegove najsiromašnije žitelje. Vanjska politika, najjednostavnijim riječima – guzolizačka spram EU i NATO – kao ni odnos prema ćirilici i nacionalnim manjinama ne djeluje odlučno kod prosječnog hrvatskog birača, koji se u etnički očišćenoj državi više diči svojim hrvatsvom no pameću. Ali, razočarenje u nekoga za koga ste mislii da je lijevo, da pokazuje socijalnu empatiju spram radnišva u čije ime i (navodno) postoji na političkoj sceni, u mnogih je neoprostivo. Toliko da, ne desi li se čudo u koje je izvan bajki i religije vrlo teško povjerovati, na idućim parlamentarnim izborima vladajuća koalicija gotovo sigurno gubi vlast. Preslikavanje groa njene krivice na Josipovića, koji će ipak najvjerojatnije pobijediti u drugom krugu, tek je upozorenje koje, vjerujem, neće biti preozbiljno shvaćeno. I da hoće, nesposobnost ove vlasti po veličini je sumjerljiva samo sa HDZ-ovom sposobnošću za kriminal. Mnogi znaju što predstavlja HDZ, ali su svoje nade uložili na SDP i partnere. Poznata je psihološka činjenica da iznevjeriteljima svojih nada čovjek teško oprašta, toliko teško da se radije vraća poznatim lopovima (HDZ i kompanija, za koje točno zna tko su i što su) negoli „ljubavi“ u koju je uložio svu svoju vjeru, a koja ga je izdala. Da se razumijemo, SDP – kao najistaknutiji član – to ni ne čini prvi puta. Najprije su izdali principe bratstva i jedinstva svrstavajući se uz nacionaliste bez nekog bitnog odmaka od njih. Potom su izdali socijalističke principe, principe partije iz koje su transformacijom potekli. Zatim su izdali glasače Srbe na izborima prije konačnog raspada Jugoslavije, koji su u Hrvatskoj masovno glasali za njih. I konačno, izdali su radničku klasu povevši je u smjeru sasvim suprotnom od onoga koji su im javno obećali. Umjesto u prosperitet, u likvidacije tvornica, javne kuhinje, na burze rada, u blokade računa, službe socijalne skrbi,… To im čak i oni svijesniji vrlo teško mogu oprostiti; baš kao svojoj ljubavi koja ih je izdala preljubom s porodičnim prijateljem. Još nešto treba utvrditi; sem ovih izdajstava, tijekom vršenja vlasti podjednako nisu poštivani etički principi u koje se premijer vlade javno zaklinjao. Počelo je eliminacijom Mirele Holy zbog – retrospektivno gledano sasvim banalne pogreške njene, a onda se nastavilo tako da je niz ministara i ključnih ljudi koalicije bilo istjerano iz vlade ili završilo po zatvorima. Ova vlast je naprosto predodređena od svojih simpatizera i potencijalnih glasača praviti neprijatelje; ne svjedoči li tome i postizborna izjava ministrice Opačić o Sinčiću i njegovim glasačima? Njegov rezulat na izborima donekle je odgovor mladosti kojoj su se zgadile vladajuće i opozicijske, lažljive, kradljive i zločinačke strukture, mada je mladost po samoj prirodi svog životnog neiskustva, glasove dala kandidatu koji to – iskreno rečeno – ne zaslužuje. Navodno njegova udruga “Živi zid” ne ustaje u obranu deložiranih SDP-ovaca i HDZ-ovaca, pun je neznanja (zamijenio nogometaša Šukera sa bivšim ministrom Šukerom), ne izjašnjava se o osjetljivim temama (abortus) o kojima bi kandidati trebali zauzeti javni stav, itd… Uostalom, treba li mladima toliko zamjeriti kad ogromni dio građan izlazi na izbore od četiri barabe birati što manju, a onih skoro šezdeset posto ostalih kod kuće nisu uopće htjeli izabirati među takvima. Možda im se zaista zgadilo licemjerje njihovih roditelja, pa trebamo čekati povijesni trenutak – poput njemačke omladine – koja se u jednom času zapitala: što si radio u ratu, tata? Lično ne gajim previše povjerenja u bilo koje i bilo kakve društvene skupine ili grupe; uvijek mi je u sjećanju zapadnoevropski (sa nekim rukavcima i kod nas) bunt mladih 1968. Svi ti buntovnici protiv ustajalih društvenih normi, imperijalizma i antikapitalistički tražitelji novog svijeta (“nove pravednosti”!), integrirali su se u sistem, kao i onih 90000 članova Saveza komunista Hrvatske u HDZ. Eto, neki čak sjede u njemačkom parlamentu. Prilagodjlivost kao da je zaista najveći pokretač ljudskog društva. Mnogi pošteni ljudi, napose intelektualci (itekako je važeća ta ismijana sintagma, no to je za neku drugu priliku), ostaju na margini sretni da uopće prežive „stresne“ situacije poput proteklog rata. Oni koje se prilagode novonastalim okolnostima, surađujući sa vladajućim elitama u skladu sa vlastitom „etikom“, u potpunosti očiste od njima neprihvatljivih ideja radove i moralom obdarenih genija, koje ne mogu zanijekati ali ih mogu – naročito posmrtno – prilagoditi svom svjetonazoru. Zar nisu pragmatički prihvaćeni Einsteinovi stručni radovi ali ne i njegov pacifizam? Nije li Krleža oljušten do kostiju i odbačena socijalna komponenta njegovog djela (a posebno ako je bila u prid socijalizmu ili bratstvu među narodima) i zadržano nekakvo “hrvatstvo” od kojega se pisac okreće u grobu, jer bijaše sasvim marginalno? Sva ta poputbina stranaka čiji je kandidat, „osvetoljubivost“, psihococijalna struktura i adaptibilnost glasača, kao i vlastita nesposobnost osjetila se na Josipovićevom izbornom rezultatu.

- slijedeća stvar koja je utjecala na, za sada ipak povoljni rezulata po Josipovića, je tradicionalno desničarsko hrvatsko biračko tijelo, pod ucjecajem nacionalšovinizma, fašističkih natruha, klerikalizma i ideološkog kompota pokojnog „oca domovine“ kojeg su se – čini se – ponovno zaželjeli. Treba povesti računa da do konačnog ideološkog obračuna između pobjednika i gubitnika 2.svjetskog rata u Hrvatskoj (kao ni u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije) nikada nije došlo. Sukob je tinjao u socijalističkim desetljećima, čekajući priliku koja se gubitnicima ukazala raspadom zemlje, da plane – prvo na bratoubilačkoj ravni, potom antikomunističkoj i antisocijalističkoj i konačno povijesno revizionističkoj. Ovo hrvatsko „desnilo“ uz prateće ušutkano „ljevilo“, komponenta je koja će još godinama biti pratitelj društva. Pitanje je samo ideološke vještine njihovih bardova na koji način će ih – u zavisnosti od društvenih prilika i vlastite osjetljivosti desnice po opasnost za svoje interese – uspjeti izvući na birališta. Čemu svakako pogoduje i razočaranost, praćena deprimirajućom pasivnošću lijevog biračkog tijela.

Predizborna statistička predviđanja šansi izbornih kandidata, korelirana sa stvarnim ishodom, bila bi dovoljna sve te agencije sa kristalnim kuglama u rukama, poslati pod ključ, a njihove kvazistručnjake na biro za nezaposlene i dodatnu dokvalifikaciju. Statistička predviđanja rezultata, vrše li se korektnim izborom reprezentativne grupe i znanstvenom primjenom statističkih metoda, gotovo nepogrešivo mogu odraziti pravo stanje stvari – sa svega par postotaka nesigurnosti – o biračkom opredjeljenju građana. Barem je tako na Zapadu. Kad HDZ prigovara kako su namjerno davane smanjenje šanse njihovoj kandidatkinji, zbog sklonosti anketara (točnije, obrađivača anketnih uzoraka) vladajućoj koalicij, to može biti podjednako istina kao i zaključak o njihovoj potpunoj nestručnosti. No, čak nisu otkrili ni toplu vodu – samo se situacija od one u prid njima – koje su itekako bili svijesni vladajući, varajući i kradući narod – okrenula protiv njih!

Konačno, narod kao cjelina (bilo koji na kugli zemaljskoj) nikada nije etičan, već samo adaptabilan, prilagodljiv – što je jedan od darvinističkih pokretača evolucije. Tjeskobnost izaziva njegova skoro podjednaka prilagodljivost fašizmu, i socijalizmu, i kapitalizmu, i nacionalizmu, i bilo kojem “izmu”, posebno kad vidi da mu je koža u pitanju. Razgovarajući sa nekim članovima SDP-a, uvjerio sam se kako oni posve nekritički ocjenjuju rad svoje stranke i vlade u kojoj je ona glavni faktor. Uostalom, zar je Isus badava proglasio narod ovcama, a znaju li one misliti? Ono što je mnogima mučno i ponižavajuće ali se može iskazati društveno korisnim, je da će taj i takav narod prisiliti bojkotirajuće glasače pragmatično izaći na drugi krug glasanja, sve u nadi da će uspjeti izabrati manju gnjidu. Pragma nikada s etikom nije imala previše veze; s njom se tek aposteriorno može povezati, dok apriorno ona naprosto prati osjećaj najveće koristi osoba ili skupina, bez suvišnog uplitanja morala. Pa, ne možemo li onda – posebno ako smo zgađeni rezultatom prvog kruga – skrivajući gađenje nad „demokratskim“ uzusima ovog društva, osobnim profilima kandidata i prilagodljivošću vlastite etike onoj blejećeg krda (umjesto obrnuto), pragmatično primjeniti staru socijalistički parolu na naredni, drugi krug: Svi na izbore!

tacno