Potaknuti nedavnim udruženim pothvatom postavljanja spomen-ploče Zakonu o hrvatskom jeziku u režiji Vlade i Matice hrvatske, za koju premijer kaže da je „svijest i savjest hrvatskoga naroda“, na nekoliko recentnijih primjera djelovanja Matičinih članova i ogranaka prikazujemo domete „svijesti i savjesti“ koju spominje premijer. Matica hrvatska je službenom legitimacijskom narativu potrebna koliko je i visoka politika potrebna njezinom opstanku, a politička joj slika, čini se, ide na ruku.
Prošloga je tjedna održana svečanost koja je izazvala podsmijeh u medijima i na društvenim mrežama. Predsjednik vlade, ministrica kulture, ministar obrazovanja i „mnogi uglednici hrvatskoga društva“ u dvorištu središnjice Matice hrvatske prisustvovali su svečanosti otkrivanja spomen-ploče u povodu donošenja Zakona o hrvatskom jeziku.
Podsjećamo, spomenuti je zakon u Saboru izglasan u veljači ove godine, pred kraj isteka mandata posljednje vlade. Najkonkretnije odredbe tiču se namještenja lektora u javnim službama i osnutka Vijeća za hrvatski jezik. Mnogi se, ipak, pitaju kakav je to zakon koji ne predviđa sankcioniranje za nepridržavanje zakonskih odrednica, dok pojedini kritičari zakon nazivaju „nepotrebnim“ i „populističkim“. Komentari uglednih lingvista prema kojima se ovdje radi o „izrazito štetnoj ideji koja može samo pojačati neznanstvene poglede, ideologiju standardnog jezika, jezične i društvene predrasude, društvenu diskriminaciju i isključivost“, temeljito su ignorirani.
Matičinoj bismo formulaciji, da treba „misliti na ljudska prava i poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka“, dodali da isto treba činiti čak i bez obzira na nacionalnu pripadnost
U svakome slučaju, upitno je postoji li još primjera postavljanja ploče nekom zakonu, osim Vinodolskom, i to tako brzo, u režiji jednog od njegovih predlagatelja. Premijer Andrej Plenković je prilikom otkrivanja ploče istaknuo žaljenje zbog činjenice da zakon nije izglasan uniformno te da oni koji su ostali suzdržani ili glasali protiv „nose na svojoj savjesti“ svoju neposlušnost – „šteta i sramota“, kaže premijer. Matica je hrvatska zato, kaže premijer istom prilikom, „ostala svijest i savjest hrvatskoga naroda te njegova kulturna i moralna vertikala“.
I eto zgodnog momenta za podsjetiti na djelovanje naše „svijesti i savjesti“ čiji je predsjednik Miro Gavran nedavno postao predmetom medijskog šuškanja. Gavrana se, naime, spominje kao mogućeg hadezeovskog predsjedničkog kandidata koji, iako ideju nije eksplicitno odbacio, kaže da ima dovoljno posla u Matici.
Doista, posla je u Matici na pretek. Stoga ne čudi da se, od silnog bavljenja promoviranjem identiteta hrvatskoga naroda čija je Matica „svijest i savjest“, predsjedništvo često ogluši na neprimjerena ponašanja njezinih članova. Ilustrativan slučaj dogodio se prošloga ljeta. Naime, sociolog Ozren Žunec u rujnu je prošle godine javno odbacio svoje članstvo u Matici, prvenstveno zbog činjenice da nitko iz predsjedništva te udruge nije osudio izjave Slavice Stojan dane u intervjuu za DuList krajem kolovoza. U živahnom razgovoru kojemu je povod bio upravo Zakon o hrvatskom jeziku, na pitanje zabrinute novinarke Barbare Đurasović trebamo li se „obazirati ili oglušiti“ na srpska prisezanja na dubrovačku književnu baštinu, Stojan je Srbe usporedila s bubama koje je, „kad napadnu“, „teško ukloniti, bez obzira koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom“ i koje „strpljivo i trajno iskorjenjivati.“ S bubama je, rekla je tada Stojan, kao i „s predatorima koji nam vrebaju s granice.“ „Čovjek se ne smije opustiti“, zaključila je Stojan. Na upite novinara, predsjednik Gavran je rezolutno odbijao komentirati Stojan, rekavši da može komentirati samo službene stavove Matice, a nikako izjave pojedinaca iz mnogobrojnog Matičinog članstva.
Ne čudi da se, od silnog bavljenja promoviranjem identiteta hrvatskoga naroda čija je Matica „svijest i savjest“, predsjedništvo često ogluši na neprimjerena ponašanja njezinih članova
Nije potrebno vraćati se previše u povijest da bi se podsjetilo na stavove Matičinih članova koji su puno bliže odrazu službenog stava. Početkom prošle godine, ugledni su se članovi pobunili protiv promjene imena zagrebačkih ulica nazvanih po, blago rečeno, simpatizerima ili funkcionerima u doba Endehazije. U prvom redu, trebalo je braniti Filipa Lukasa, predsjednika udruge od 1928. do 1945. godine. U tada aktualnom broju Vijenca pozivalo se na donošenje Zakona o imenima pri čemu se fokusiralo na „civilizacijske strahote dugovječnog komunizma kao najstrašnijeg totalitarizma koji, nažalost, još nije vojno pobijeđen.“ U istom je broju svoj doprinos temi dao i Ivan Zvonimir Čičak, zalažući se za ulice žrtava komunizma, ali i Mario Jareb, potpredsjednik udruge, koji je u istom broju Vijenca negirao bilo kakvu povezanost Lukasa sa ustaškim režimom.
Samo malo unazad, početkom 2022. godine, Jareb je Maticu hrvatsku vratio pod fokus medija zbog izjave u gostovanju u HRT-ovoj emisiji, ponovno povodom prisvajanja dubrovačkog kanona od strane srpskih nacionalista. Tada je Jareb, na oduševljenje hrvatskih nacionalista, izjavio da, dok su Hrvati imali kulturu, Srbi su imali tek „neke gusle, rakiju i prasetinu“. Koliko znamo, Matica se od potpredsjednikovih izjava o Srbima nije ogradila, pridobila je značajnu podršku hrvatskih nacionalista i konzervativaca i izazvala sablazan liberalnijeg, antinacionalističkog dijela društva.
Dakle, Matica hrvatska se dosljedno ne ograđuje od izjava svog članstva, bilo da je u pitanju sama vrhuška organizacije ili netko od više tisuća članova. Ipak, ako već ne od članica i članova, za očekivati bi bilo da iz Matičine središnjice pripaze, makar radi kritike javnosti, na djelovanje i poteze lokalnih ogranaka koji nerijetko sudjeluju, najblaže rečeno, u promociji neprimjerenih sadržaja.
O tome smo pisali i ovdje prije dva mjeseca povodom promocije knjige Laži o srpskom antifašizmu i antisemitizmu autora Mihovila Biočića u vinkovačkom ogranku Matice na znakoviti datum, 10. travnja. Na naše pozive za očitovanje iz Matice su se oglušili. Čini se da je bilo naivno očekivati da će Matičina središnjica imati interesa za ograđivanje od promocije sadržaja autora koji je prilikom promocije iste knjige, u gostovanju na Z1 televiziji, Srbe označio kao vjekovnog neprijatelja. Od autora čije je poruke u emisiji Hrvatske povijesne istine Tihomira Dujmovića pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter za H-Alter okarakterizirala kao „duboko stigmatizirajuće“ i „štetne i za čitavo društvo jer potpiruju atmosferu mržnje“, Matica se, ponavljamo, nije planirala ograditi. Pseudopovijesne interpretacije povijesne srpske urote protiv Hrvata kojima se, prema autoru, Hrvate nepravedno stigmatizira za antisemitizam i genocid u Drugom svjetskom ratom, možda bi bilo mudro smatrati marginalijom, s pravom nezanimljiva hrvatskoj javnosti.
Međutim, slične inicijative imaju vjerne pratitelje koji promocije takvih knjiga, nerijetko u Matičinim podružnicama, pohode u velikom broju, čitav niz (ponekad i javno financiranih) simpatizerskih medija i konotaciju koja nerijetko podsjeća na politički program. Podsjetimo, sa službene Matičine stranice tada je, netom prije parlamentarnih izbora, pozvano na promociju Biočićeve knjige u vinkovačkoj podružnici, pri čemu je naglašen poziv „svim političarima, kandidatima na izbornim listama ai cjelokupnoj hrvatskoj javnosti“. Zašto? Zato što knjiga, kako piše u pozivu, „sadrži sve što je potrebno znati kako bi prestale ideološke podvale, ucjene i etno-trgovačke koalicije.“ I slabije informiranim čitateljima jasno je da „etno-trgovačka koalicija“ ovdje znači neprijateljstvo prema SDSS-u čije je micanje iz koalicije bio glavni politički uvjet Domovinskog pokreta.
I nije zadnji put da su u lokalnim ograncima promovirane upute prakticiranja hrvatstva namijenjene političarima. U međuvremenu je, ponovno u vinkovačkom ogranku, promoviran Priručnik za hrvatsku politiku autora Matka Marušića u nakladi izdavača Medicinska naklada. Za potrebe ovoga članka nismo se probili kroz ovo djelo, promovirano u ožujku tekuće godine udruženom organizacijom Matice hrvatske u Kaštelima s Hrvatskom udrugom Benedikt. Sudeći po onome što pišu marginalni domoljubni portali, u knjizi se piše o tome da je hrvatski narod „masovno i intenzivno štitio Židove“ u Drugom svjetskom ratu, da je jedan od većih hrvatskih problema „mentalitet socijalističkog nerada i slabe radne etike“, opisuje se nekakva „nova komunistička revolucija“ koja ruši Hrvatsku i tako dalje.
Bez obzira na sve navedeno, argumentirati da je Matica hrvatska kao neinstitucionalna organizacija nepotrebna, značilo bi koristiti se argumentima korištenima u nasrtaju na liberalnije orijentirano civilno društvo, o čijoj inflaciji svjedočimo postizbornim paktom HDZ-a i Domovinskog pokreta. Cilj ovih redaka nije niti, dakako, naznačiti sve uključene u rad Matice kao pomagače u reprodukciji šovinističkih i revizionističkih sadržaja. Jednostavnim učlanjenjem, regularnim članom Matice može postati doista svatko. Uostalom, ne treba ignorirati niti vrijedan rad Matice u pojedinim oblastima, poglavito kad je u pitanju rad na izdanjima domaćeg i stranog književnog kanona. Ipak, bilo bi zdravo nadati se minimumu elementarne dostojnosti odgovornijeg dijela članstva, u najmanju ruku, zbog društvenog kapitala koji nosi tako razgranata organizacija i očekivati ponekad potez sličan onome koji je povukao prošle godine Ozren Žunec. U konstelaciji koja je na snazi već dugi niz godina, Matica hrvatska je službenom legitimacijskom narativu visoke politike potrebna koliko je i visoka politika potrebna njezinom opstanku, a politička joj slika, čini se, ide na ruku, zbog čega je teško oteti se dojmu da ju neposredno ili izravno pomaže reproducirati.
Za kraj, osvrnut ćemo se na Apel Matice hrvatske: Zaustavimo nasilje u našoj zemlji. U travnju tekuće godine, „zgroženo“ vijestima o „ubojstvima žena u Zagrebu“ (koji, uzgred, niti Kazneni zakon i prije ovog apela ne propušta nazvati „femicidom“), predsjedništvo Matice uputilo je apel protiv nasilja, sastavljen u maniru osnovnoškolskog sastavka. U apelu predsjedništvo poziva „sve pojedince koji se bave javnim poslovima i imaju pristup medijima da budu umjereni u svojim izjavama i postupcima kako ne bi negativnim primjerom podgrijavali najniže strasti u našem društvu i poticali građane, osobito djecu i mlade, na slično ponašanje.“
Ovom se prilikom pridružujemo apelu Matice u kojemu s pravom pišu da kao društvo trebamo „misliti na ljudska prava i poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka, bez obzira na spol, dob, obrazovanje, vjeru i politička uvjerenja.“ Matičinoj bismo formulaciji, da treba „misliti na ljudska prava i poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka“, dodali da isto treba činiti čak i bez obzira na nacionalnu pripadnost. U hrvatskom kontekstu to, slučajno, znači i nedvosmisleno se ograditi od sadržaja koji umanjuje ulogu fašističkog režima koji je u ime hrvatskog nacionalizma prije osamdesetak godina počinio genocid nad trima narodima.
