u naselju kraljice jelene,
u jednoj od tri istovjetne stambene kocke,
onoj najisturenijoj, bez lifta i svjetlarnika,
u dvosobnom stanu ispod betonske deke,
u njegovoj sobi, čitali smo davno
odlomke iz gogoljevog revizora.
prvo u stankama vježbanja
trigonometrije i učenja biologije i kemije,
a kasnije sam dolazio samo kako bi se
smijali grčevito, nezaustavljivo, do suza
razotkrivajućem pismu hljestakova prijatelju trjapičkinu,
kojeg su presreli i naizmjenično čitali
zaprepašteni likovi iz malog kotarskog gradića,
jer bili su povjerovali da je general-gubernator.
čitali smo na smjenu, iz jedne knjige,
i smijali se luđački pismu i svom smijehu.
iako je moj prijatelj godinama mrtav,
kada prolazim pored kocke pune uspomena,
ja još uvijek čujem njegovo grcanje
od nezadrživog smijeha dok naglas čita:
sjećaš li se kako smo nas dvojica
bijedno životarili, mukte ručali,
i kako me jedanput slastičar šćepao za vrat
zbog kolača što sam ih pojeo
na račun engleskog kralja?
a njegov sin objavljuje sf i horor priče,
i možda će jednu napisati o svijetu
koji je ostao u mraku, svijetu bez smijeha.
