Svijet se bavi ekonomskom krizom, a Hrvatska definicijom braka. Svijet se bavi recesijom, a Hrvatska dvojezičnim pločama i „ukidanjem“ ćirilice. Svijet se bavi globalnim klimatskim promjenama, a Hrvatska navijačkom „vaučerizacijom“. Svijet će uskoro ući u 2014. godinu, a Hrvatska povremeno „izgleda“ kao da se vraća u 1941. Totalno poremećeni vrijednosni sustav ovdašnjeg društva koji nebitne stvari stavlja na pijedestal, naša su konstanta. Sve to nailazi na izuzetno plodno tlo, obzirom na (u prosjeku) nisku obrazovnu strukturu stanovništva. „Rastačemo“ mi sami svoju domovinu i uopće nam za to ne treba pomoć međunarodne zajednice.
Čim se u Hrvatskoj pojavi neki problem, tu su teme o „Srbima, pederima, nogometu...“ da razvodne situaciju. I sve to, svakako, pogoduje vlasti (ovoj, kao i prijašnjoj), da se javnost slučajno ne bi bavila onim važnijim – egzistencijalnim problemima. „Padaju“ u Lijepoj našoj tvrtka za tvrtkom, radnička su prava na najnižem nivou od osamostaljenja države, a sindikalne vođe mlake verbalne prosvjede koriste tek kao osobnu promidžbu pred televizijskim kamerama. U poplavi bavljenja Hrvata trivijalnim stvarima samo čekamo kad će netko početi prikupljati potpise za referendum o zaštiti opalog (hrvatskog) lišća na Zrinjevcu, te u vezi s tim osnovati stožer.
DOBILI, A NIJE NA LOTU: Svi imaju pravo na san, sve dok ludilo traje
„Klizi“ ova zemlja u bankrot, „razjeda“ je kriminal na svim nivoima, no koga je za to briga kad su se „Vatreni“ plasirali na nogometno Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Narodu bi najteža kazna bila kada bi, recimo, našu reprezentaciju FIFA izbacila sa SP-a zbog, primjerice, konstantne „ustašizacije“ na tribinama (pa i na terenu). Ma može nama Europska unija zabraniti pristup fondovima, Ujedinjene nacije uvesti raznovrsne sankcije, samo neka „ne diraju“ našu nogometnu svetinju.
Slijedeće godine u lipnju će, ponovno, doći do napuhavanja navijačke euforije, pri čemu će sve bezvezniji hrvatski mediji reprezentativce nazivati herojima, a ljudi će se na to „primati“ i „čoporativno“ okupljati po trgovima i birtijama te urlati pred televizorima, kao da ih oni u Brazilu mogu čuti. Smijenjen je (opravdano) Igor Štimac s izborničke funkcije i sada je, što se nacionalnog tima tiče, sve idealno. Navijačke se skupine bore protiv Hrvatskog nogometnog saveza zbog već spomenute „vaučerizacije“. Između ostalog u toj svojoj borbi koriste i „tradicionalne“ pokliče „Za dom - spremni“, „'Ajmo ustaše“, „Ubi Srbina“... što, svakako, jako pogađa Zdravka Mamića, Davora Šukera i Damira Vrbanovića, koji će zbog toga sigurno podnijeti ostavke. Sve je, uostalom, kod nas postavljeno „na krivo“, zašto bi nogomet bio izuzetak.
„Rastačemo“ mi sami svoju domovinu i uopće nam za to ne treba pomoć međunarodne zajednice. I svi krive „nekoga drugog“ (pa i samu državu). Ovdašnji je živalj, apsolutno (kao uostalom i svaki drugi narod) zaslužio sve što mu se događa. Nije, pak, zaslužio imati ovako lijepu zemlju, koju uništava. Kada god se počne pričati o hrvatskim negativnostima, odgovor (opravdanje) gotovo uvijek tražimo u usporedbi sa Srbijom. Stalno se pozivamo (vadimo) i na Domovinski rat, premda je od njegova završetka proteklo već 18 godina. Ušli smo u EU pa nas sada niti iz te „asocijacije“ više ne „pritišću“ (kao u pretpristupnim pregovorima) te, očito, „doma“ možemo raditi što hoćemo, samo da ne ugrožavamo (sebične) interese „Zapada“.
Izvor: Lupiga
