Početkom svake godine akademske institucije, nevladine organizacije i istraživačke sekcije medijskih kuća koje se bave kvalitetom demokracije redovito objavljuju izvješća koja govore o napredovanju ili nazadovanju pojedinih zemalja na tom području s obzirom na razne pokazatelje. Usko povezan s takvim indeksima jest i indeks percepcije korupcije, a objavljuje ga međunarodna nevladina organizacija Transparency International

Premda je indeks demokracije (V-Dem, Varieties of Democracy), koji izdaje Sveučilište u Göteborgu u Švedskoj, najpouzdaniji jer je strogo akademskog karaktera, ovdje ćemo koristiti podatke koje agregira Economist Intelligence Unit, odnosno istraživačka sekcija britanskog časopisa The Economista. Naime ovaj je indeks poznat kao izrazito strog, tj. sklon davanju nižih ocjena čak i zemljama koje se uvriježeno percipira, kako u stručnoj, tako i u općoj javnosti, kao etablirane demokracije, stoga je posebno zanimljiv. Indeks percepcije korupcije temelji se na razini korupcije koju građani percipiraju, a ne nužno na broju korupcijskih skandala i kaznenih djela korupcije koja budu procesuirana. Međutim on nam može biti dobar pokazatelj toga koliko je problem korupcije prisutan u kojoj zemlji.

Tri godine pandemije i ruska invazija na Ukrajinu ponovno su aktualizirale pitanje stanja, kvalitete i budućnosti (liberalne) demokracije u Europi i svijetu, a nedavno curenje informacija iz Uskokovih istraga u hrvatske medije nanovo je skrenulo pozornost javnosti na problem korupcije, nepotizma, klijentelizma i ortačkog kapitalizma u našoj zemlji.

Demokracija u uzmicanju

Economistov indeks demokracije poznaje četiri kategorije političkih režima – pune demokracije, defektne (manjkave) demokracije, hibridne (prijelazne) režime i autokratske režime. Samo nekolicina država spada u kategoriju punih demokracija (ono što inače zovemo konsolidiranim liberalnim demokracijama), a njihov broj se blago povećao od lani, s 21 na ukupno 24. Međutim, kada se sagledaju globalni trendovi, kao i trendovi po kontinentima, odnosno makroregijama koje koristi Economistov indeks, pokazuje se da slika nimalo nije ružičasta. Ukupno je samo osam posto svjetskog stanovništva u prošloj godini živjelo u punim demokracijama dok ih je 36,9 posto živjelo u autoritarnim režimima.

U razdoblju od 2006. do 2022. prosječna svjetska ocjena demokracija (na ljestvici od 1 do 10) pomalo se spustila, s 5,52 na 5,29. Ono što jest konstanta to je da najslabije vrijednosti redovito imaju afrička regija te regija Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, a najbolje Sjeverna Amerika i Zapadna Europa, s time da sve regije od 2006. bilježe pad, izuzev Azije i Oceanije.

Prema ovom indeksu, Sjedinjene Države su od 2016. klasificirane kao defektna demokracija. Najviše punih demokracija nalazi se u Zapadnoj Europi, s time da u defektne demokracije spadaju i Italija, Grčka, Belgija, Portugal, Cipar, Malta i Turska. Grupiranje Turske pod Zapadnu Europu slijedi hladnoratovsku logiku, tj. tu regiju čine sve zemlje koje nisu Istočna Europa, odnosno skupina zemalja koje su prije 1989. bile komunistički režimi (uključujući postsovjetske države Srednje Azije). Jedine pune demokracije u Latinskoj Americi i na Karibima u lanjskoj godini bile su Čile, Kostarika i Urugvaj, a u azijsko-pacifičkoj regiji Australija, Japan, Novi Zeland, Južna Koreja i Tajvan. U postkomunističkoj Europi niti jedna zemlja nije dobila ocjenu pune demokracije, a autoritarnim režimima može se smatrati Azerbajdžan, Bjelorusiju, Rusiju te zemlje Srednje Azije. U Africi prevladavaju autoritarni i hibridni režimi, a jedina puna demokracija je Mauricius. Tunis, jedina zemlja koja se krenula demokratizirati nakon Arapskog proljeća, zbog ustavnog udara sada je klasificirana kao hibridni režim. Maroko je također hibridni režim, a Izrael je jedina, premda defektna, demokracija u bliskoistočno-sjevernoafričkoj regiji.

Hrvatska se sa 6,5 bodova od mogućih 10 nalazi na 59. mjestu u svijetu i 10. u regiji Istočne Europe. Tako ima visoke vrijednosti za izborni proces i pluralizam te za građanske slobode, no dojam kvare loši rezultati u kategorijama funkcioniranja vlasti, političke participacije i političke kulture. Potonje se odnosi na povjerenje u institucije i demokraciju te ukorijenjenost demokratskih vrednota.

Stagnacija borbe protiv korupcije

Transparency International u svojem izvješću za 2022. godinu navodi da na svjetskoj razini borba protiv korupcije stagnira od 2017., tj. ne postoje značajni pomaci prema manjoj percepciji korupcije.

Kao i prema više-manje svim ostalim indeksima demokracije, kvalitete života i dobre vladavine, skandinavske zemlje nalaze se u samom vrhu ljestvice Transparency Internationala, tj. bilježe najniže stope percepcije korupcije te su shodno tome najbolje rangirane. Pa ipak, izuzev prvoplasirane Danske, porast percepcije korupcije zabilježen je među gotovo svim zemljama koje su u vrhu distribucije. To uključuje države poput Norveške, Njemačke, Švicarske, Švedske, Nizozemske, Finske i Novog Zelanda. Porast percepcije korupcije primjetan je i u Ujedinjenom Kraljevstvu i Austriji. Nama susjedna Slovenija, koja se s Italijom nalazi na 41. mjestu u svijetu prema percepciji korupcije, također ima evidentiran negativni trend, tj. porast koruptivnih aktivnosti u društvu prema ispitivanju građana. Srbija se nalazi na 101., a Bosna i Hercegovina na 110. mjestu. Na samom svjetskom dnu su Južni Sudan, Sirija i Somalija, države koje, svaka na svoj način, dijele i status takozvanih propalih država (failed states), tj. onih koje ne uspijevaju ispunjavati svoje temeljne funkcije.

Hrvatska je 2022. bila na 57. mjestu s 50 od 100 bodova, čime se popravila za tri boda naspram 2021., a najbolji rezultat imala je 2015., tj. tek nešto više, 51 bod. Općenito govoreći, od 2012. do danas prema ovom indeksu u Hrvatskoj nije došlo do značajnijih pomaka, bilo nabolje, bilo nagore, u području borbe protiv korupcije, društvene pošasti koja je redovito visoko na dnevnom redu percepcije problema među građanima, ali i, barem načelno, visoko na listi prioriteta saborskih zastupnika.

Za kraj se može reći da se svijet nalazi u dobu demokratske stagnacije popraćene regionalnim protudemokratskim valovima te da demokracija trenutno nije više nužno ideal kojemu teži cijeli svijet, kako se to, možda pomalo naivno, moglo činiti ranih 1990-ih godina. Uz to je usko vezano stanovito globalno gubljenje bitke s korupcijom, s time da čak i stare, etablirane demokratske države bilježe porast percepcije korupcije, što upućuje na širi trend degradacije kvalitete demokracije.

tportal