Kad Bog sklopi oči, mrak je,
a mi smo njegov san.
No, što li jesmo – kada svane dan?
Ako Bog tad otvara svoje oči,
jesmo li tek utvare protekle noći?
Moja fascinacija brojevima vjerojatno ima korijenje negdje u maglama djetinjstva, no jedino sjećanje koje se psihičkom regresijom probilo do mog uma je brojanje koraka od doma do škole i nazad. Kao da sam sumnjao u promjenu duljine puta kojim sam uvijek koračao. Valjda tu treba tražiti i kasniju, kad sam otišao studirati fiziku, podjednaku opsjednutost relativnosnim teorijama, odnosno teorijama relativnosti. Nisam se odlučio za matematiku, oduvijek želeći dati fizikalni smisao svakoj brojci, onaj koji bi zaista djelatno utjecao na stvarnost i naše živote. Stari Pitagora bi procvao od ponosa da zna za sljedbenike, vjernike one vrste koji zamišljaju kako je cijela stvarnost zapisana u brojevima; da se vaskolika priroda – a što li smo i mi negoli tek dio prirode – dade svesti na njih. Postepeno se uvodeći u fizikalne spoznaje o svijetu, uočio sam mnoge podudarnosti među naturfilozofskim (taj mi se izraz oduvijek sviđao) činjenicama i idealnim matematičkim univerzumom cijelih pozitivnih brojeva. Ne bijah daleko od nastojanja sve pojavnosti svijeta povezati upravo sa njima. Brojevi 0, 1, 2, 3, 4, 5... kao da su ljubomorno čuvali tajanstveni zapis zakonomjernosti koje nas obuhvaćaju svojim kliještima, samo se tražio dovoljno jak i spreman duh da ih izmami na svjetlo dana. Je li moguće da su tek slučajne podudarnosti između naših spoznaja o univerzumu, i svijeta cijelih brojeva?
0 - postanak iz stanja nulte energije
1 - jedinstveni svemir
jedna vremenska dimenzija
2 – materija, antimaterija
3 - tri generacije elementarnih čestica
barionska tvar, tamna tvar, tamna energija
tri prostorne dimenzije
prošlost, sadašnjost, budućnost
4 - četiri dimenzije (x, y, z, t)
četiri agregatna stanja
Idući sličnim putevima kojima me navodila moja, od djetinjstva možda – prinuđen sam priznati – pomalo pomaknuta psiha, uspio sam povezati matematičke činjenice o djeljivosti brojeva sa faktima realnog svijeta:
- svi brojevi djeljivi su sa 1 <=> 1 sve elementarne čestice svijeta
- pola brojeva djeljivo je sa 2 <=> 1/2 materija + 1/2 antimaterija
- trećina njih djeljiva je sa 3 <=>1/3 prva + 1/3 druga + 1/3 treća generacija čestica
- četvrtina djeljiva je sa 4 <=> po 1/4 x, y, z i t koordinata prostornovremenskog kontinuuma
Navodim ove, za neke dosadne retke, pokušavajući što više približiti svoju pomalo mističnu fascinaciju tim, možda sasvim slučajnim podudarnostima. Čak sam je, kad je postadoh svijestan, nazvao numeranijom - skraćenica od numero manijom - znajući da mnogi ljudi pokazuju upravo panični strah od brojeva – numerofobiju.
Kozmologija je bila moj omiljeni konjić kojeg sam jahao tijekom studija, upravo zbog nastojanja da cijeli svemir pokušam ulančiti u govor cijelih brojeva. Žestoko sam se opirao svrstavanju među numerologe, te šarlatane u potrazi za mističnim ili ezoteričnim sponama između brojeva i materijalnih stvari ili živućih bića.
Povezanosti koje sam gradio bile su – uvjeren sam – činjenično utkane u strukturni skelet cijelog svijeta. Ipak, skrušeno priznajem ograničenja svoje fizikalne intuicije, dapače – svog cijelog mentalnog sklopa. Sve kozmološke teorije koje pokušavaju objasniti „postanak“ svemira – lično ne vjerujem u rođenje nečeg oduvijek postojećeg, već samo vječitu transformaciju u neki drugi oblik bitisanja – uvođenjem nekih dodatnih dimenzija osim tri prostorne i jedne vremenske, smatrao sam nastranostima ljudskog uma.
Ama baš nitko, ukljućujući ponajveće proroke ljudskog genija, nema ni najsitniji doživljaj ili ma kakvu percepciju dodatnih dimenzija, stoga su prisiljeni svoje multidimenzionalnosti (ne)prihvatljivim analogijama svesti na svijet triju dimenzija – jedne vremenske i dvije prostorne.
Vrijeme naime, u svim pojednostavljenjima svojih višedimenzionalnih fikcija, nikako ne uspijevaju izbjeći - za razliku od ostalih dimenzija otimlje se izbacivanju iz razmatranja, jednakom žilavošću kojom je ukorijenjeno u naše živote ili oni u njega. Životom i svojom fizikalnom intuicijom duboko smo ukotvljeni u četverodimenzionalnu stvarnost.
Ukoliko ste dvije-tri godine studirali egzaktne prirodne znanosti, svakako ste morali čuti za pokušaje ujedinjenja svih osnovnih interakcija prirode u jednu opću teoriju – Teoriju svega. Neosporni uspjesi postignuti su sa tri od njih, dok se gravitacija ustrajno opire uključivanju u takva razmatranja, pa posprdno govorim da raspolažemo Teorijom skoro svega. Po meni, to je stoga što geometrijska koncepcija sveopće privlačnosti proturječi navodnim česticama koje bi trebale prenositi tu interakciju – gravitonima. U mojoj predodžbi stvarnosti, gravitoni su daleko realniji od geometrizirane gravitacije. Studenti koji su se, nakon besplodnih pokušaja uključivanja u akademsku zajednicu - čemu da tajim, poput mene – okrenuli znanstvenoj fantastici, svakako su barem načuli za najperspektivniju teoriju, kako je atribuiraju njeni tvorci i fanovi, koja obećava realizirati taj sveti gral suvremene znanosti. Objedinjenje osnovnih međudjelovanja u svemiru!
Teorija struna, je za sada – prema mozgovima koji je razvijaju - vrlo obećavajuće, no u stvarnosti još sasvim besplodno razmatranje, čime samo želim istaknuti manjak ikakve eksperimentalne podrške. Detalje svakako želite preskočiti, pa tek nužnost daljnjeg razumijevanja teksta ište da spomenem, kako se u njoj elementarne čestice ne razmatraju kao točkasti entiteti (što u standardnim pristupima stvara gomilu neprilika), već kao submikroskopske – nedohvatne najmoćnijim eksperimentalnim uređajima – dvodimenzionalne strune. „Dlačice“ koje modalitetima svojih vibracija stvaraju svu raznolikost onoga što danas smatramo osnovnim opekama svekolike materije (fotoni, elektroni, kvarkovi, gravitoni i ostala silesija njih).
Ono što me ponajviše odbilo od sličnih razmatranja, je uspješnost njihove matematičke logike isključivo postuliranjem svijeta od 11 dimenzija – jedne vremenske i deset prostornih! I sami svijesni pomanjkanja doživljaja svijeta drukčijeg od onoga u kojem živimo, stručnjaci su se potrudili „objasniti“ njihovu nevidljivost za sve nas, sem njihovih maštovitih mozgova. Što se svelo na prizivanje meni neprihvatljivih analogija, poput telegrafske žice koja iz velike daljine liči matematičkoj crti, liniji – da bismo iz blizine razabrali i njenu drugu (a onda i treću, znajući da možemo svrdlom ući u nju) dimenziju po kojoj je mravci mogu obilaziti. Drugim riječima, sedam prostornih dimenzija „smotano“ je i toliko maleno da ih mi nikako ne možemo, a pitanje hoćemo li ih ikada zamijetiti. „Govorka“ se, dakako ironiziram, kako čak svaka točka našeg trodimenzionalnog prostora sadrži takav, svijeni sedmerodimenzionalni univerzum, svemir zatvoren u sebe sama, svijet u našem svijetu nedostupan našem neposrednom iskustvu! Koliko je sve to matematizirano i nedostupno vizualizaciji ilustrirat ću, neobičnim za tekstove ove vrste, trodimenzionalnim „presjekom“, projekcijom takvog sedmerodimenzionalnog svijeta u ovaj naš, prostorno trodimenzionalni:
Sad, empirijski doživljaj o njemu podjednak je kao o ženi koja nam internetom šalje sliku svoje sjene na zidu. Svašta! Ipak, potpuno odbacivanje objekata postuliranih mimo svakog ljudskog iskustva, donekle bijaše ublaženo mojim numeraničnim karakterom. Zašto sedam dodatnih, odnosno ukupno jedanaest dimenzija svemira? Izgleda da je i u toj teoriji, kao izvučenoj iz konjske grive, vrijeme jedinstveno za nas i za vasione izlegle iz mašte kozmologa, koje moju ostavljaju da nedostižno kaska iza njih.
Dakako, u životu se bavim i drugim stvarima no ganjanjem svoje manije (ili ona progoni mene?), pa tako kao redovni član gradske knjžnice gutam njen asortiman prema svojim predispozicijama ka znanosti i humanističkoj literaturi. Ponekad se zalomi i metafizika (tako ne klasificiram vlastite opservacije) te srodne gluposti, tek toliko da budem u tijeku s devijacijama ljudskog roda koje su po strani znanosti.
Svjetonazorski, ljudi se uglavnom dijele u dvije nepomirljive vrste, mada ima i onih koji ih nastoje pomiriti na logički prirodan način. Nažalost, upravo ta manjina koja duh posmatra kao prirodni evolucioni stupanj u razvoju materije, najčešće je proskribirana i podložna kritici oba tabora - materijalista manje, a idealista gotovo bespogovorno. Vjerojatno ste ponekad naišli na smiješne tvrdnje ovih poslijednjih, kako čovjek u trenutku smrti olakša za 21 gram, koliko navodno teži ljudska duša, u tom žalosnom času emigrirala je iz svoje mrtve ljušture. Apsurdno je povjerovati u takve, lako demantirane tvrdnje, u vremenima kad se nezamislivom preciznošću mjere mase elementarnih čestica, no – shvatili ste – ima i većih bezumnika od autora kojeg upravo čitate.
Da izbjegnem zabunu, spadam u one pomiritelje dva suprotstavljena tabora koji u ljudsku dušu vjeruju, ali svakako ne u opisanom vulgarno materijalističkom ili idealističkom smislu. Povremeno mi do ruku dođe i poneki primjerak lijepe književnosti, koje sam se uglavnom otarasio još u mladosti, smatrajući da me bezbroj opetovanih opisa propadanja ovih ili onih familija i ljubavnih jada svekolikih bjelosvjetskih Romea i Julija svih vremena, u moralnom pogledu više ničemu ne može poučiti.
Ipak, ne poričem da nam je tu i tamo potrebna potvrda naše ljudskosti, opuštanje u prilikama kad svjetska zbivanja sve učestalije atakiraju na nju. Pa mi je tako došao u ruke i Dante, božanski Alegijeri sa svojom „Božanstvenom komedijom“, koju je takvom prozvao Bokačo oduševljen njenom ljudskom „nadljudskošću“. Čitajući je, neprestano mi se u pamet vraćaše priče iz djetinjstva o paklu i raju, neverificiranim svijetovima u kojima ćemo svi (naše duše) poslije smrti završiti, nakon prolaska kroz čistilište, dakako. Još sam kao klinac shvatio da, postoje li, ti svijetovi su svakako unutrašnji, a do njih nas još za života dovodi neprestano preispitivanje savjesti, čistilište ljudske duše, ali... Sad mi moja numeranija, kombinirana s ponešto pokupljenih činjenica sa fakultetskih predavanja i popularnih knjiga, više nije dala mira! Čitao sam književno djelo, koje osim literarnih, povijesnih, socioloških i psiholoških vrijednosti, sadrži i numerološke pretpostavke, da izbjegnem riječ fakte! Tri svijeta – čistilište, raj i pakao – gdje sa sedam terasa čistilišta ljudske duše upadaju u devet ponora (krugova) pakla, ili se uspinju u devet rajskih krugova, prema težini grijehova ili zasluga svog ovozemnog života!
Činjenica je, to uglavnom priznaju svi sem spiritističkih medija i njihovih klijenata, da nam se još nitko nikada nije javio s „onoga“ svijeta, bio to pakao, raj ili tek njihovo predvorje – čistilište. Mitovi doduše pričaju o takvim zbivanjima, poput Heraklovog ili Orfejevog povratka iz Hada, no mit je za čovjeka dvadeset i prvog stoljeća tek naivna pričica iz djetinjstva njegove vrste. Sjećam se scene iz biografskog filma o čuvenom mađioničaru Hudiniju, kad umirući obećava svojoj ljubavi da će joj se - bude li to ikako moguće – javiti s onoga svijeta. O uspjehu nema, koliko znam, nikakvih pouzdanih izvještaja. I tako, Dante mi je otvorio podsvjesna, ispočetka, a kasnije i sasvim svjesna povezivanja dodatnih fizikalnih dimenzija, pretpostavki o besmrtnosti duša i mitoloških priča o njihovu padu ili usponu u pakao i raj.
Desilo se da me usred tih protraćenih ostataka mog života (kakvim ih zasigurno i vi ocjenjujete) zauvijek napustila moja majka. Tko je već doživio zna, a ostali će svakako doznati kakvu bol, tugu i prazninu u duši i srcu donosi takav neminovni događaj. Zajednički nam je život obilovao sukobima, svađama i mirenjima, a tijekom njezina višemjesečnog umiranja okaljao sam sebe neoprostivim postupcima prema njoj, i što da pričam... Tek njezinim nestankom shvatio sam što i koliko mi je značila. Sindrom naknadne pameti, koja se stoga ne smije ni tako zvati. Zaista, savjest ljudska jest pravo čistilište smješteno unutar naših mozgova, a kajanja nisu do li zakašnjele reakcije manjkave ličnosti. Što bih sve samo dao da nadoknadim propušteno, da se vrijeme vrati sa mogućnostima kretanja stvari drukčijim tijekom, da naknadnom pameću uspijem ostvariti ljudskiju povezanost sa zauvijek iščezlom majčicom, mojom stamenom potporom u životu, roditeljicom koja me se jedina nije odrekla kada bi to većina ljudi s gadljivošću učinila. Sve, sve osim svoje djece i života drugih ljudi (na to nemam moralno pravo), dao bih da je uspijem ponovno sresti, povratiti iz Hada i ostatak života napola dijeleći provesti s njom, no i njega biva sve manje i manje. Najbrže shvaćate da takve tlapnje nisu do tek maštarije osobe koja je proćerdala svoj život, ne znajući cijeniti blago ljubavi poklonjeno njegovom roditeljicom, čvrstim temeljem u džungli bitisanja. Sve je zauvijek završeno, gotovo, finito, iščezlo bez traga u nepovratnosti fizikalne stvarnosti.
Ali... Da li? Kao poslijednju slamku spasa vlastite duše i mikroskopske mogućnosti za, ah, ponovni susret sa svojom majkom, uhvatih se svojih necjelovitih fizikalnih spoznaja izmješanih sa misticizmom koji me sve više obuzimao. Rekoh već da sam uvjeren u postojanje duha, ljudske duše kao kompleksa duhovne stvarnosti koji energiju crpi iz materijalne ljuske svog sjedišta – ljudskog tijela. I sama duša, rekoh si, svakako mora da je oblik energije, evolucioni produkt razvoja materije do stupnja emotivnosti, logike, racionalnog i iracionalnog pogleda na svijet, psiholoških faktora kojima ne raspolažu kamenje, travke ili elementarne čestice. A energija – rekoh si – nikada ne može nestati, pretvoriti se u ništa, kao da je nikada nije ni bilo. Doduše, sve na kraju disipira, kao neupotrebljva toplina iz koje nije moguće izvući smisleniju informaciju, ali... Mora li tako biti i sa organiziranom energijom ljudske duše, tim nematerijalnim principom naše egzistencije kakvom je smatraju idealisti? Onom koja sadrži informacije o interakcijama sa svijetom, iskustvima, voljenima, željenima, sa svojim muškarcima, ženama, djecom, prijateljima, u koje je utkano specifično, osobno viđenje svijeta? Nije li je evolucija možda uspjela sačuvati od degradacije, tu profinjenu energiju ljudskog duha? Uostalom, odakle onda tolike priče o njezinu preživljavanju; je li to tek puka želja, žal za odlazećima, iracionalna vjera u njihov povratak i ponovni susret, ili samo panaceja kojom preživjeli zacjeljuju svoje emocionalne rane? U koju bi se nišu, odaklem ne odgovaraju čežnjivim prizivanjima svojih dragih, duše mogle skloniti, i živeći u nekom novom, a prepoznatljivom starom obliku iščekivati one koji zaludu priželjkuju njihov povratak?
I tako su se poklopile moja numeromanija, kozmologija i priče o selidbi duša, sa vjerom da možda moja majka nije nepovratno iščezla u ništavilo, da nije tragove koji svakim danom blijede poput mokrih stopa na suncu, ostavila tek u nepouzdanom sjećanju svog djeteta.
Ima, postoje zaista takvi prostori, nama i našim tehnologijama nedosezljivi svjetovi, svemiri prisutni svuda oko nas, čijim stanovnicima smo mi dostupni, dok oni izmiču našim opažanjima. Postoje takvi krajevi, i pakli i rajevi, gdje završavaju ljudske duše – samo tako sam mogao objasniti i shvatiti nužnost i rezon postojanja dodatnih dimenzija stvarnosti.
Za svaku iščezlu dušu jedan nama nepoznat, a s njome kompatibilni svijet, svemir prema njihovom viđenju i svjetonazoru, očekivana zemlja utopija realizirana u nama neposrednoj, a nevidljivoj i nedosegljivoj stvarnosti, dok je tananost ljudskih duša ne otključa i useli se u svijet koji će urediti prema svojem izboru.
Može li me, hoće li me htjeti moja majka privući u svoj, kad za to kucne čas, ja zaista ne znam – tek sam na tragu nečeg velikog, u proučavanje čega sam se bacio svim žarom svoje...
Netko zvoni na vratima hotelske sobe. Mora da su to opet oni mišićavi momci; iznova me pronađu kad pobjegnem da u miru opišem slutnje koje me obuzimaju. Vratit će me tamo gdje mi Napoleon, Isus i Kleopatra neprekidno iza leđa virkaju u zapise, ali sada – sada sam ih konačno uspio završiti.
Zavještam ih svojoj djeci, s nadom da će tražiti i pronaći izdavača, a ja – ja sam naslutio put do svoje majke; netko bistriji, pametniji, inteligentniji i od mene i od Ajnštajna, jednoga dana učinit će ga prohodnim.
Tada će se otvoriti vrata između bezbroj milijardi svjetova koji će postati dostupni traženju naših iščezlih voljenih. A sad, idem otvoriti vrata dečkima; ni ne slutite koliko su nasilni dovedete li ih na rub živaca.
afirmator
