Sloboda i demokracija su ugrožene. Zlo mora biti poraženo. Ljudska prava moraju biti zaštićena… Američku javnost opet su prevarili kako bi bacila milijarde u još jedan beskonačni rat.
Povodom izlaska prijevoda knjige Chrisa Hedgesa: Rat je najveće zlo, objavljujemo njegov tekst o ratu u Ukrajini iz srpnja ove godine.
Priručnik koji svodnici rata koriste kako bi nas uvukli u vojne katastrofe, jednu za drugom, uključujući Vijetnam, Afganistan, Irak, Libiju, Siriju i sada Ukrajinu, ne mijenja se. Sloboda i demokracija su ugrožene. Zlo mora biti poraženo. Ljudska prava moraju biti zaštićena. Sudbina Europe i NATO-a, zajedno s “međunarodnim poretkom utemeljenim na pravilima”, je u pitanju. Pobjeda je zajamčena.
Rezultati su također isti. Opravdanja i narativi razotkriveni su kao laži. Vesele prognoze su lažne. Oni u ime kojih navodno ratujemo jednako su pokvareni kao i oni protiv kojih se borimo.
Čak i da Rusija nije htjela biti neprijatelj, bila bi prisiljena to postati. Svodnici rata regrutirali su bivše sovjetske republike u NATO prikazujući Rusiju kao prijetnju
Ruska invazija na Ukrajinu bila je ratni zločin, iako je bila izazvana širenjem NATO-a i potporom Sjedinjenih Država za puč na Majdanu 2014. kojim je svrgnut demokratski izabrani ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič. Janukovič je želio ekonomsku integraciju s Europskom unijom, ali ne nauštrb ekonomskih i političkih veza s Rusijom. Rat će se riješiti samo pregovorima koji će omogućiti etničkim Rusima u Ukrajini autonomiju i zaštitu Moskve, kao i ukrajinsku neutralnost, što znači da se zemlja ne može pridružiti NATO-u. Što se duže ti pregovori budu odgađali, to će više Ukrajinaca patiti i umirati. Njihovi gradovi i infrastruktura će i dalje biti uništavani do temelja.
Ali ovaj proxy rat u Ukrajini osmišljen je da služi interesima SAD-a. On donosi profit proizvođačima oružja, slabi rusku vojsku i izolira Rusiju od Europe. Nevažno je što će se dogoditi s Ukrajinom.
“Kao prvo, opremanje naših prijatelja na prvim crtama bojišnice je znatno jeftiniji način – kako u dolarima tako i u američkim životima – da se umanji ruska prijetnja Sjedinjenim Američkim Državama”, priznao je čelnik republikanaca u Senatu Mitch McConnell.
“Drugo, učinkovita ukrajinska obrana svog teritorija uči nas kako poboljšati obranu naših partnera kojima prijeti Kina. Ne iznenađuje da visoki dužnosnici iz Tajvana zdušno podržavaju napore da se pomogne Ukrajini da porazi Rusiju. Treće, većina novca koji je izdvojen za sigurnosnu pomoć Ukrajini zapravo ne ide u Ukrajinu. Ulaže se u američku vojnu proizvodnju. Njime se financira novo oružje i streljivo za oružane snage SAD-a kako bi se zamijenio stariji materijal koji smo isporučili Ukrajini. Da budem jasan: ova pomoć znači više poslova za američke radnike i modernije oružje za američke vojnike.”
Jednom kada istina o tim beskonačnim ratovima dopre u javnost, mediji, koji bespogovorno promoviraju ove sukobe, drastično smanjuju izvještavanje o njima. Vojni debakli, poput onih u Iraku i Afganistanu, i dalje se uglavnom ne vide. U trenutku kada SAD napokon prizna poraz, većina se jedva sjeća da su se ti ratovi uopće vodili.
Svodnici rata koji orkestriraju ove vojne katastrofe migriraju iz jednu administracije u drugu. Između dva radnih mjesta u državnoj administraciji, sjede u think-tankovima: Projekt za novo američko stoljeće, Američki institut za poduzetništvo, Vanjskopolitička inicijativa, Institut za proučavanje rata, Atlantsko vijeće i Institut Brookings, koji su financirani od strane korporacija i vojne industrije. Jednom kada rat u Ukrajini dođe do svog neizbježnog kraja, ovi Dr. Strangelovei će pokušati potaknuti rat s Kinom. Američka mornarica i vojska već prijete i okružuju Kinu. Bog nam pomogao ako ih ne zaustavimo.
Ratna industrija metastazira u utrobi američkog carstva da bi ga izjela iznutra. SAD su prezrene u inozemstvu, guše se u dugovima, imaju osiromašenu radničku klasu i opterećene su oronulom infrastrukturom, kao i lošim socijalnim uslugama
Ovi svodnici rata zavode nas da uđemo u jedan ratni sukob za drugim laskavim pričama koje nas prikazuju kao spasitelje svijeta. Čak i ne moraju biti inovativni. Preuzima se retorika iz starih priručnika. Naivno gutamo mamac i grlimo zastavu – ovaj put plavu i žutu – postajući nesvjesni akteri vlastitog uništenja.
Od kraja Drugog svjetskog rata, vlada je potrošila između 45 i 90 posto saveznog proračuna na prošle, sadašnje i buduće vojne operacije. To je najveća kontinuirana aktivnost američke vlade. Prestalo je biti važno – barem za svodnike rata – jesu li ti ratovi racionalni ili razboriti. Ratna industrija metastazira u utrobi američkog carstva da bi ga izjela iznutra. SAD su prezrene u inozemstvu, guše se u dugovima, imaju osiromašenu radničku klasu i opterećene su oronulom infrastrukturom, kao i lošim socijalnim uslugama.
Nije li ruska vojska – zbog lošeg morala, loše vojničke komande, zastarjelog oružja, dezertiranja, navodnog nedostatka streljiva zbog čega su se vojnici navodno morali boriti lopatama, kao i ozbiljnih problema u opskrbi – trebala već odavno kolabirati? Zar Putin nije trebao biti svrgnut s vlasti? Nisu li sankcije trebale gurnuti rubalj u spiralu smrti? Nije li odvajanje ruskog bankarskog sustava od SWIFT-a, međunarodnog sustava prijenosa novca, trebalo paralizirati rusku ekonomiju? Kako to da su stope inflacije u Europi i Sjedinjenim Državama veće nego u Rusiji unatoč ovim udarima na rusku ekonomiju?
Nije li gotovo 150 milijardi dolara u sofisticiranoj vojnoj opremi, financijskoj i humanitarnoj pomoći koju su obećali SAD, EU i 11 drugih zemalja trebalo preokrenuti tijek rata? Kako to da je možda čak trećina tenkova koje su poslale Njemačka i SAD, ruske mine, topništvo, protutenkovsko oružje, zračni udari i projektili brzo pretvorili u spaljene komade metala na početku slavne protuofenzive? Nije li ova posljednja ukrajinska protuofenziva, koja se izvorno nazivala “proljetna ofenziva”, trebala probiti teško utvrđene ruske linije i povratiti ogromne dijelove teritorija? Kako možemo objasniti desetke tisuća ukrajinskih vojnih gubitaka i prisilno novačenje od strane ukrajinske vojske? Čak ni naši umirovljeni generali i bivši dužnosnici CIA-e, FBI-a, NSA-e i Domovinske sigurnosti, koji služe kao analitičari na mrežama kao što su CNN i MSNBC, ne mogu reći da je ofenziva uspjela.
A što je s ukrajinskom demokracijom za koju se borimo? Zašto je ukrajinski parlament ukinuo službenu upotrebu manjinskih jezika, uključujući ruski, tri dana nakon državnog udara 2014.? Kako opravdati osam godina ratovanja protiv etničkih Rusa u Donbasu prije ruske invazije u veljači 2022.? Kako objasniti ubijanje više od 14.200 ljudi i 1,5 milijun raseljenih osoba prije ruske invazije prošle godine?
Kako opravdati odluku predsjednika Volodimira Zelenskog da zabrani jedanaest oporbenih stranaka, uključujući Oporbenu platformu za život, koja je imala 10 posto mjesta u Vrhovnom vijeću, jednodomnom parlamentu Ukrajine, zajedno sa strankama Šarij, Naši, Oporbeni blok, Lijeva opozicija, Unija lijevih snaga, Država, Progresivna socijalistička partija Ukrajine, Socijalistička partija Ukrajine, Socijalistička stranka i Blok Volodimir Saldo? Kako možemo opravdati zabranu ovih oporbenih stranaka — od kojih su mnoge stranke ljevice — dok Zelenski istovremeno dopušta da se razmašu fašisti iz stranaka Svoboda i Desni sektor, kao i banderovski bataljun Azov i druge ekstremističke milicije?
Ruska invazija na Ukrajinu bila je ratni zločin, iako je bila izazvana širenjem NATO-a i potporom Sjedinjenih Država za puč na Majdanu 2014. kojim je svrgnut demokratski izabrani ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič
Kako se nositi s antiruskim čistkama i uhićenjima navodnih “petokolonaša” koja haraju Ukrajinom, s obzirom da 30 posto stanovnika Ukrajine govori ruski jezik? Kako odgovoriti neonacističkim skupinama koje podupire Vlada Zelenskoga koje maltretiraju i napadaju LGBT zajednicu, romsku populaciju, antifašističke prosvjednike i prijete članovima gradskih vijeća, medijskim kućama, umjetnicima i stranim studentima? Kako možemo opravdati odluku SAD-a i njenih zapadnih saveznika da blokiraju pregovore s Rusijom o okončanju rata, unatoč tome što su Kijev i Moskva navodno bili na rubu dogovora o mirovnom sporazumu?
Izvještavao sam iz istočne i srednje Europe 1989. tijekom raspada Sovjetskog Saveza. Tada smo se nadali da je i NATO-u došao kraj. Predsjednik Mihail Gorbačov predložio je sigurnosne i gospodarske sporazume s Washingtonom i Europom. James Baker, tadašnji državni tajnik u administraciji Ronalda Reagana, zajedno sa zapadnonjemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom, uvjeravali su Gorbačova da se NATO neće širiti izvan granica ujedinjene Njemačke. Naivno smo mislili da kraj Hladnog rata znači da Rusija, Europa i SAD više neće morati preusmjeravati ogromne resurse svojim vojskama.
Međutim, takozvana “dividenda mira” bila je iluzija.
Čak i da Rusija nije htjela biti neprijatelj, bila bi prisiljena postati neprijatelj. Svodnici rata regrutirali su bivše sovjetske republike u NATO prikazujući Rusiju kao prijetnju. Zemlje koje su se pridružile NATO-u, a koje sada uključuju Poljsku, Mađarsku, Češku, Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumunjsku, Slovačku, Sloveniju, Albaniju, Hrvatsku, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju, preoblikovale su svoje vojske, često zahvaljujući desecima milijardi dolara u zapadnim zajmovima, kako bi postale kompatibilne s vojnom opremom NATO-a. To je proizvođačima oružja donijelo milijarde dolara profita.
Bilo je opće razumljivo da širenje NATO-a u istočnoj i srednjoj Europi nakon raspada Sovjetskog Saveza nije bilo nužno i predstavlja opasnu provokaciju. Nije imalo geopolitičkog smisla. Ali imalo je komercijalnog smisla. Rat je biznis.
U povjerljivoj diplomatskoj depeši — koju je pribavio i objavio WikiLeaks — od 1. veljače 2008., napisanoj u Moskvi, i naslovljenoj na Združene načelnike stožera, Ured za suradnju NATO-a i Europske unije, Vijeće za nacionalnu sigurnost, ruski Moskovski politički ured, ministra obrane i državnog tajnika SAD-a, izraženo je nedvosmisleno razumijevanje da se širenjem NATO-a riskira sukob s Rusijom, posebno u vezi s Ukrajinom.
Dokument navodi: “Ne samo da Rusija uviđa okruženje [od strane NATO-a], i napore da se potkopa ruski utjecaj u regiji, već također strahuje od nepredvidivih i nekontroliranih posljedica koje bi ozbiljno utjecale na ruske sigurnosne interese. Stručnjaci nam govore da Rusija posebno brine zbog snažnih podjela u Ukrajini oko članstva u NATO-u, pri čemu se veći dio etničke ruske zajednice protivi članstvu, što bi moglo dovesti do ozbiljnog raskola, uključujući nasilje ili u najgorem slučaju građanski rat. U tom slučaju, Rusija bi morala odlučiti hoće li intervenirati; odluka s kojom se Rusija ne želi suočiti…”
“Dmitrij Trenjin, zamjenik ravnatelja moskovskog Carnegie centra, izrazio je zabrinutost da bi Ukrajina, dugoročno gledano, mogla postati potencijalno destabilizirajući čimbenik u američko-ruskim odnosima, s obzirom na razinu emocija i napetostima koje je izazvala njezina težnja za članstvom u NATO-u…” navodi se u dokumentu. “Budući da pitanje članstva i dalje izaziva podjele u ukrajinskoj unutarnjoj politici, stvorio se prostor za rusku intervenciju. Trenin je izrazio zabrinutost da bi elementi unutar ruskog establišmenta mogli biti potaknuti na miješanje, potičući otvorenu potporu SAD-a suprotnim političkim snagama, što bi dovelo SAD i Rusiju u klasičnu situaciju sukoba.”
Ruska invazija na Ukrajinu ne bi se dogodila da je zapadni savez ispunio svoja obećanja da neće širiti NATO izvan granica Njemačke i da je Ukrajina ostala neutralna. Svodnici rata znali su potencijalne posljedice širenja NATO-a. Rat je, međutim, njihov jedini smisao, čak i ako vodi do nuklearnog holokausta u sukobu s Rusijom ili Kinom.
Ratna industrija, a ne Putin, naš je najopasniji neprijatelj.
