Strašno je, zapravo, kako je prazna i dokona razmjena mišljenja Andreja Plenkovića i njegovih ministranata s javnošću. Eto, recimo, pred kraj predizborne kampanje Andrej se krenuo svađati sa svima oko imena. I onda je naputio da se i ona svađa s ljudima oko toga tko je nekog njihovog asa i šampiona nazvao krivim imenom. Ako sam dobro čuo ili pročitao, a nije da sam se baš jako trudio, prepirka je započela oko Davora Filipovića, kojeg su u nekim novinama ili na radiju, tko zna gdje, nazvali Damirom. Plenkoviću je, usred nekoga vrlo čudnog hormonalnog nastupa – kao da mu je najednom podivljala tiroidna žlijezda, to bio glavni razlog za gubitak izbora u Zagrebu. Andrej, kako se Plenković provjereno zove, tom prigodom poslužio se uobičajenom metodom ovdašnjih diktatora: nasrnuvši na novinara nakanio je disciplinirati javnost. Sad će, pod njegovom dirigentskom palicom, hrvatsko pravosuđe započeti novu sezonu progona i maltretiranja novinara. Nastupit će tobože samostalni i neovisni batinaši, učestat će prijetnje putem društvenih mreža, i događat će se sve ono na što smo s Plenkovićem, kako se Andrej čini nam se zove, kao i s njegovim prethodnicima, odavno navikli. A onda će, pred sljedeći put u Bruxelles, naš Plenkošenko ispočetka glumatati europskog i demokratskog političara. Do tada, međutim, cilj je verbalnim, pravosudnim, formalnim i neformalnim nasiljem promijeniti raspoloženje biračkog tijela u najvećim hrvatskim gradovima, a naročito Zagrebu.
Ali vratimo se na priču o imenima. Jer ona, ta priča, ne bi bila nezanimljiva ni da je Plenkošenko tako ružno ne zloupotrebljava. Davora Filipovića, otkrili su to novinari, prvi su Damirom nazvali na službenoj stranici HDZ-a. Bila je to omaška, koja kao i svaka omaška ima dvojake razloge. Jedni se tiču čovjeka, drugi njegova imena. Čovjek u ovom slučaju, pokazalo se to, nije naročito upečatljiv. Možda je pametan, možda je dobar, možda je savršen izbor za gradonačelnika Zagreba, ali ljudi ga naprosto ne doživljavaju. Za to ne mogu biti krivi novinari. Nitko nije kriv. Filipović, Davor mu je ime, jednostavno nema talenta za komunikaciju s javnošću. Bilo je u Hrvatskoj genijalnih ljudi koji su bili lišeni tog talenta. Ali takvi se obično nisu bavili politikom.
Druga skupina razloga zbog kojih je tako lako činiti omaške s imenom tog čovjeka tiče se samog imena. Dvije skupine imena bježe nam s vrha jezika i iz glave. U jednu spadaju imena koja su nam kulturološki daleka, na koja nismo naviknuti i čiji nam naglasci lome jezik. U drugoj skupini su imena na koja smo odveć naviknuti, koja su preobična. Miješaju nam se u glavi, jer se ne uspijevamo uhvatiti za nešto po čemu bismo ih upamtili. I onda nam se dogodi ta sramota: poznajemo ljude, njihova djela, običaje i navike, volimo ih ili ih mrzimo, ali nikako da upamtimo kako se zovu. Za razliku od imena Andreja Plenkošenka, ime Davora Filipovića teško se pamti.
I još o imenima: vrlo je ružna, neprihvatljiva, prezira vrijedna ta navada našega svijeta da se namjerno izruguju svejedno čija imena i prezimena. Niže je to i prljavije od izrugivanja fizičkog izgleda. Čak i ako primijetiš, kao što sam ja evo primijetio, da uglađeni briselski političar Andrej Plenković ima ambicije kakve je odavno ostvario bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko, nemaš pravo da se rugaš Plenkovićevom prezimenu tako što ćeš ga, kobajagi duhovito, nazvati Plenkošenkom. Čak i ako to dobro zvuči, ružno je kao što je ružan svaki šovinizam, nacionalizam i rasizam. Svoje prezime čovjek nosi kao što nosi boju kože ili očiju.
Uvijek je neugodno pogriješiti nečije ime, kako što su, eto, raznorazni griješili ime Davora Filipovića. Ili kao što u Hrvatskoj griješe prezime glumca Emira Hadžihafizbegovića. Kao da smo čovjeku tom pogreškom oduzeli nešto od njegove ljudskosti. Ljudi smo po tome što imamo imena i prezimena. Ali između slučajnih i namjernih grešaka golema je razlika. Kao između Damira Filipovića i Andreja Plenkošenka.
S ovom temom sam, dopustite mi, dobro upoznat od ranoga djetinjstva. Tko god slabije čuje, pomišlja da se prezivam – Jerković. A u Sarajevu mog djetinjstva, sedamdesetih godina, a onda i u osamdesetima, ime bi mi čuli kao – Milenko. Nijedan sarajevski milicioner, šalterski službenik, predstavnik represivnog sustava svejedno koje vrste ne bi od prve uspio čuti moje – Miljenko. To govori o mom imenu, koje u iskustvu zajednice iz koje sam potekao i grada u kojem sam se rodio nije često, poznato ni markantno. I, vrlo izrazito, govori o manjinstvu – nominalnom, a bogme i nacionalnom – onoga tko to ime po Sarajevu sedamdesetih i osamdesetih godina nosi. Je li bilo ružnih prizvuka i tendencioznosti u tome kad bi me prozivali kao Milenka. Ponekad da, itekako! Ali ne uvijek. Naučio sam dobro razlikovati slučajnu zamjenu imena od nečega što je huljska i hinjska provokacija. I kakvim se onda kretenom prikazujem kada čovjeka koji se preziva Plenković nazovem Plenkošenkom? Nevjerojatno je kako se čovjek ne uči niti na vlastitom primjeru.
U Hrvatskoj, pak, s mojim imenom i prezimenom najveće su probleme imali upravo hrvatski nacionalisti. Zabadalo im se kao igla pod nokte, jer je, zamislite, tako markantno hrvatsko. I onda bi me i oni, duhoviti kakvi samo nacionalisti znaju biti, zvali – Milenko. Manje neugodne stvari događaju mi se s prezimenom. Ustvari, to uopće i nije neugodno. Tiče se naglaska. Dok mi u Zagrebu, kao i u Sarajevu, ime naglašavaju na prvom slogu, u Dalmaciji, kao i u Beogradu, razvlače ga na predzadnjem. I često me onda pitaju što je od tog dvoga ispravno. Oboje, odgovaram. Ali rodio sam se u Sarajevu, pa samog sebe dozivam naglaskom na prvom slogu.
Svakome je ime onako kako sam kaže da mu je ime. I svatko ima pravo da mu se ne dira u ime. Nasilje nad imenom je kao i nasilje nad fizičkim integritetom.
jergovic
