Sylvia Maria Kristel rođena je 28. rujna 1952. u Utrechtu, u obitelji vrhunskog strijelca Jean-Nicholasa Kristela, kao starija od dvije kćeri.
Od djetinjstva se isticala, jer je imala kvocijent inteligencije od 145. To joj je omogućilo da u školi prekoči četiri razreda, a savršeno je govorila četiri jezika: nizozemski, francuski, engleski i talijanski.
A djetinjstvo joj je doista bilo neobično: njeni roditelji imali su hotel, a Sylvia i njena mlađa sestra Marianne živjele su u sobi br. 21 – osim kad bi se hotel popunio, u kom slučaju bi ih obje prebacili u sobu 22, jedva dovoljno veliku za dva kreveta. O tome, Kristel kaže: “Znala sam misliti, što ako moja majka iznajmi i sobu 22. Kamo ćemo onda?” Oboje roditelja bili su alkoholičari, a i sestre Kristel odgojene su na taj način. Tek kad je s 11 godina poslana u internat, otkrila je da je to nešto neobično: “Prve večeri, nisam mogla zaspati, pa sam zamolila sestru Assassiju za konjak. U hotelu, kad ne bih mogla zaspati, majka bi mi dala konjak.”
Kad joj je bilo 16 godina, njen otac je došao kući i predstavio im ženu koja će postati njegova sljedeća supruga. A prvu suprugu, Pete, i djecu, doslovno je izbacio iz hotela. Njena majka morala je pronaći novi posao, a i starija sestra Kristel zaposlila se kao sekretarica, pa zatim kao konobarica. Sa 17 godina, počela se baviti manekenstvom, a a prvi put je stigla u žižu pozornosti kad se pojavila u reklamnom spotu za tampone, što je tada izazvalo opće zgražanje.
Početkom sedamdesetih, upoznala je i belgijskog pisca Huga Clausa, 24 godine starijeg od sebe, s kojim je započela vezu. Claus ju je poticao da se počne baviti i filmom, te se prijavila na audiciju za Emmanuelle, film snimljen po skandaloznom romanu Marayat Rollet-Andriane, Ženski užici. Knjiga, inače izdana 1957., izazvala je veliki skandal, a DeGaulleova ju je vlada čak i zabranila kao pornografsku. Znajući to, Kristel je mislila da ni film neće proći cenzore, no, rekla je, snimat će se na Tajlandu, pa bar ćemo besplatno putovati.
Nije mogla ni zamisliti kakve će film reakcije izazvati. Bio je to, te 1974. godine, prvi otvoreno erotski film koji se prikazivao u redovnim kinima, i ljudi su satima stajali u redu kako bi ga vidjeli. Sylvia Kristel postala je zvijezda. No, nažalost, isto tako, postala je izjednačena s idejom Emmanuelle, te se tijekom svoje filmske karijere, osobito u Americi, često “morala boriti da zadrži odjeću na sebi”.
Tako je igrala u Ljubavniku Lady Chatterley, te u visoko erotiziranoj biografiji slavne špijunke (i također strašne žene) Mate Hari, dok su pojavljivanja u drugim filmovima – kao na primjer kultno djelo Claudea Chabrola, Alice ili posljednji bijeg, u kojem se poigrava s motivima Carrolove Alise u svijetu odraslih – uglavnom (nepravedno!) zaboravljena.
Na snimanju filma Peti mušketir, upoznala je tada zvijezdu u usponu, Iana McShanea, s kojim je otišla u Hollywood. No, američki producenti također su je samo htjeli snimati golu, a počeli su i problemi s pićem i drogama. Nakon rastanka s McShaneom, upustila se u vezu s filmašem Philippeom Blotom, koji ju je nagovorio da financira njegove filmove – od kojih je jedan igrao samo šest dana, a kritičari su ga opisali kao “najgori film svih vremena”. Ta ju je veza ostavila doslovno gladnom, i vratila se kući.
Nastavila je snimati nastavke Emmanuelle kako bi otplatila dugove, no započeli su problemi i sa zdravljem – imala je rak grla i pluća – te se konačno povukla s ekrana. Sylvia Kristel zadnjih godina živjela je sama u Bruxellesu, slikajući i kuhajući – samo jednom tjedno. Svoja je životna iskustva opisala u autobiografiji objavljenoj 2007. godine, Nue.
Sylvia Kristel preminula je 17. listopada 2012. u dobi od šezdeset godina.
voxfeminae
