Najnovija shema utjecaja pri vrhu HRT-a iznjedrila je Mislava Stipića na poziciji ravnatelja Poslovanja, s koje može upravljati ključnim tokovima prilično samostalno. Nije posrijedi samo konkretna funkcija, nego i njena šira politička ukorijenjenost
Jest da smo u ovom tjedniku više puta upozoravali na rastući kaos u programu i poslovanju Hrvatske radiotelevizije, ali očito još nismo registrirali vrhunac. Jer, evo, prinuđeni smo zabilježiti novi pomak u istom smjeru. Pod prisavskim krovovima, naime, ovaj put spojio se niz odvojenih momenata koji ukazuju na raznovrsnost i mnogostranost takve situacije. Pritom čak nećemo obraćati pažnju toliko na sam program; jasno je da su svjetonazorski okovi klerikalnog te nacionalističkog porijekla čvrsto zategnuti, i tu već nekoliko godina nema posebnih dilema ni oscilacija. Ta vrsta desnice u međuvremenu je i kadrovski zavidno ekipirana. Ali obratimo malo pažnju i na drugi dio priče, onaj tehnički i poslovni, koji se tiče sasvim materijalnih aspekata upravljanja glavnim hrvatskim javnim medijskim servisom.
Najvidljiviji odraz tome pripadajućeg stanja bio je onaj, doslovno, bez slike: 22. srpnja došlo je do prekida emitiranja na Prvom programu, u udarnom terminu središnjeg Dnevnika. Nastavak se čekao punih 12 minuta, a sve je objašnjeno riječima urednice i voditeljice da se dogodila ‘teška havarija’ u tehnici. Ovo mjesto treba upamtiti, vratit ćemo mu se naknadno, dok još malo upotpunimo osnovni izvještaj.
Najveću prašinu dignulo je pak nedavno političko smicanje Nadzornog odbora HRT-a koji je ukazao na faktični kriminal u financijama te kuće. Još od Gorana Radmana naovamo, glasi nalaz, ona je za vanjske producente bila istinska zlatna koka, dobro podmazani mehanizam za izvlačenje javnog novca bez ikakvih ili s upravo smiješnim pokrićima. Da su ravnatelji potpisivali direktne nagodbe za kupnju nekakve osjetnije dramske ili dokumentarne ili zabavne kvalitete, ne bi u tome bilo ni pol jada. Ostao bi za njima kakav epohalni projekt, i bili bismo im još i zahvalni. No razni vrdoljaci i grubišići, beusani i filipovići, i poneki drugi, manje poznati vanjski proizvođači, dobili su razmjerno golem novac u zamjenu za takoreći ništa. Ipak, napomenimo da to nije posebno nova praksa, osim što je vidno eskalirala, jer se vanjska produkcija na Prisavlju intenzivno baškarila i u prošlom desetljeću.
Reakciju novog glavnog ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića, reklo bi se u dinamičnijim pripovijestima, nije trebalo dugo čekati. Čim je pometen Nadzorni odbor, Bačić se krajem prošlog mjeseca dao u implementiranje novog Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, ali sasvim preko reda, bez pripreme i konzultacija s radnicima. Uostalom, nije jasno ni kako to može činiti bez Nadzornog odbora, mada barem znamo da su sve preinake u organizaciji HRT-a već godinama provođene u svakom smislu naopako, mimo pravila struke i zdravog razuma, a s ciljem dodatnog zauzdavanja eventualne rijetke novinarske autonomije, poslovanja u smjeru javnog interesa i sličnih tričarija. S takvim partijskim i profiterskim vizijama rasturene su tamo čitave redakcije i programi, i nametnuta su im operativna i politička ograničenja, sve nauštrb kvalitete.
Bez daljnjeg, ako takav opći kaos nije slučajan, a vidimo da nije, to može značiti samo da je u pitanju stvaranje nekog drugog reda. Makar taj ne bio očit u javnom posl(ov)anju, nego skriven u tajnom. Na stolu je i općepoznati veliki ulog u vidu godišnjeg budžeta HRT-a od približno 1,4 milijarde kuna, pa ne čudi nervoza oko kontrole njegove razdiobe, dok sam program ispada tek sredstvom za odvlačenje pažnje najšire publike.
Ovaj put, rekosmo, nećemo se obazirati na HRT-ove katehetske i šovinističke ispade u programu, nego smo porazgovarali s dvoje upućenijih njegovih novinara o preostatku novonastajućeg konteksta. Koliko se moglo čuti, Kazimir Bačić je neka vrsta marionete izvjesnih sila iz čijih se šalabahtera konzultira i na sastancima ravnateljstva koje vodi. Kad smo prije nepunih pola godine ovdje najavili njegov mandat, taj smo utjecaj locirali kao izvanjski, u krugovima dobavljača izuzetno skupe digitalne opreme i sličnih tehničkih čuda. U međuvremenu se dodatno konsolidirao interni poredak, što je svana bilo vidljivo najprije u Bačićevim imenovanjima ravnatelja glavnih poslovnih jedinica proljetos. I nije bilo potrebno biti neki osobiti poznavatelj prilika da se među njima uoči ime Mislava Stipića, novog ravnatelja jedinice Poslovanje HRT-a.
Stipića smo već spominjali u tekstovima o trojici ranijih glavnih ravnatelja ili vršitelja dužnosti: Goranu Radmanu, Siniši Kovačiću i Blagu Markoti. Navodili smo da se na Prisavlju pojavio bitno ranije, povrh toga što tamošnje linije frakcijskih i sektaških savezništava nije uvijek jednostavno iscrtati, naročito zbog dinamike pripadajućih prelijevanja moći i popratnih dozlaboga zamornih dvorskih tračeva. Stipić je tako u jednom periodu bio blizak i s glavnim ravnateljem Vanjom Sutlićem i s tek pridošlim kadrom nižeg ranga Blagom Markotom; ubrzo se razišao s njima, uz teške optužbe i neriješene međusobne račune. Skrasit će se uz eminencije tipa Siniše Grgića i Josipa Popovca, nipošto uvijek sive boje. Nećemo podsjećati na njihove odnose s drugim važnim imenima HRT-ove službene i neformalne hijerarhije, kao što su Siniša Kovačić, Marija Nemčić, Jozo Barišić, Damir Novinić itd.
Najnovija shema utjecaja pri vrhu HRT-a, koliko možemo znati, iznjedrila je dosad najjačeg Stipića na poziciji s koje može upravljati ključnim poslovnim tokovima prilično samostalno. Nije posrijedi samo konkretna funkcija šefa Poslovanja, nego i njegova šira ukorijenjenost. Obratimo začas pažnju na kontekst stranačko-politički, gdje se HDZ postavio iza Bačića i njegova indiskretnog šaptača Stipića naoko raritetno kapriciozno.
Javnost je možda bila iznenađena činjenicom žrtvovanja Anje Šovagović Despot, predsjednice smijenjenog Nadzornog odbora i figure općepoznato bliske HDZ-u, no u tom primjeru se radilo samo o gubitku simboličke vrijednosti. Pothvat od takve čistke ipak nije bio niti najmanje iracionalan. Svjetonazorske, programske pozicije su već dobro podzidane, ostaje uživanje u plodovima daljnje financijske berbe i osiguravanje stanovitih novih personalnih proboja u javnosti. Iza operacije su stali likovi poput Jasena Mesića i Darinka Kosora, za koje se ne bi reklo da su tako impresivno poduzetni i uspješni, ali koji uspijevaju decentno – sve do afere s ovim Nadzornim odborom – održavati svoj politikantski upliv na prisavska zbivanja. Njihova međusobna bliskost, a i ona sa Stipićem, potječe još iz vremena tranzicije Saveza socijalističke omladine Hrvatske.
Ista generacija nekadašnje zlatne mladeži dala je niz čuvenih prelivoda koji su veoma uspješno skončali u liberalnom profiterskom žanru; naveli smo već dva takva imena, Radmana i Grubišića. Desničarski portali često histerično i zbunjeno u tome nalaze potvrdu svojoj paranoji od jugokomunista i udbaša, no recept za trijumf mladokonvertita krije se u njihovoj posve suprotnoj karakteristici – totalnoj ispražnjenosti od klasične svjetonazorske popudbine. Oni su nalik posudama u kojima tekuće i sipke materije poprimaju oblik za maksimalnu iskorištenost cijeloga radnog, pa i ideološkog kapaciteta. To objašnjava i afere među njima, česta razmimoilaženja i nova preslagivanja. Jedno na tom tragu, na primjer, jest ono iz Radmanova mandata, a kad je Mislav Stipić bio suspendiran, ali nikako zbog tobože naročite Radmanove lijeve inklinacije.
Taj slučaj, međutim, zanimljiviji je zbog potonjeg raspleta: Radmanov nasljednik Kovačić nagodio se izvansudski s bivšim v.d. ravnateljem Poslovanja i vratio ga na istu poziciju. Ali za utjehu je Stipić dobio i 85 tisuća kuna odštete, dok je Goran Radman prikazan kao politički egzekutor. A kad se ovdje kaže ‘politički’, misli se na svjetonazorsku te ideološku pripadnost koja u opisanom društvu upravo cinično izostaje.
Ono čega imaju napretek i što ih sve povezuje, dakle, jest zanimanje oko strahovitih financijskih mogućnosti HRT-a, jačih od budžetskog potencijala većine gradova i javnih poduzeća u Hrvatskoj. Odbije li se od rečenih 1,4 milijarde suma koju potrebuju sama proizvodnja, hladni pogon i kućna produkcija programa, u igri su deseci milijuna kuna za već predviđenu tzv. tehnološku obnovu i razvoj, koji se na rok od više godina broje u stotinama milijuna. Pritom valja uočiti da aktualno računovodstvo HRT-a inzistira na znatno širem prikazu cijene proizvodnje, obogaćenom nekim drugim, okolnim troškovima. Pa će ta stavka odjednom, umjesto nešto više od 300 milijuna, iznositi možda i 700 milijuna kuna, ali to neće biti samo nova slika praktično istih ulaganja, već nešto suštinski drugo.
HRT je zakonski obavezan usmjeravati 15 posto od programskih troškova na vanjsku produkciju i poticanje takve djelatnosti u ambicioznom tržišnom okružju. Kad se svota u najmanju ruku podupla, uslijed domišljate računovodstvene alkemije, moći ćemo govoriti o nagloj i pozamašnoj alokaciji javnog novca u privatnom smjeru. Javna nabava vanjskih serija, kuharskih radionica, kvizova znanja ili drugih zabavljačkih natjecanja nesumnjivo će eksplodirati, bez obzira na to što nitko ne jamči – naprotiv – da ćemo se toga i nagledati, sudeći po izgledu honorara i preuzete robe, a kakve je zatekao smijenjeni Nadzorni odbor. Drugi kanal za otjecanje javnih kuna s računa HRT-a je spomenuta skupa tehnika i tehnologija, čiju je nabavku zamislio još Radman. I to kao po receptu s početka prošlog desetljeća, kad je za iste potrebe izuzeto par stotina milijuna u nikad iskorištenoj digitalnoj opremi. U tome je kompromitiran i Kazimir Bačić – po tome je i najpoznatiji.
Drugim riječima, očekuje nas još teža havarija u tehnici, pa je onaj prekid u emitiranju zapravo tek simptom. Kaos je zapravo induciran, on služi obaranju svih standarda. Lakše je zamračiti pusti novac dok se oko malih ekrana koncentriramo i na doslovne rupe u programu, popunjenom inače crkvenim i ratno-veteranskim diktatom, negoli bi to bilo da nema nikakvog gloženja oko kvalitete signala i njegova političkog sadržaja.
Konačno, dobili smo mig da treba i ubuduće pripaziti na Vinka Grubišića, ne samo zbog uplata mu za neisporučeni proizvod. U planu je sveobuhvatna digitalizacija arhiva HRT-a na kojoj će se prihodovno usrećiti mnogi partneri, i to dok još uvijek ne znamo npr. proporcije izloženosti Prisavlja prema Agrokoru s čijom se marketinškom agencijom ekskluzivno surađivalo. Ne treba pritom previše razbijati glavu raspetljavanjem detalja o tome kakav sve interes tu nalazi premijer Andrej Plenković, a kakav ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, i dokle se točno utjecajem popeo HSLS, a gdje se urušio Most. Pripazit će Mislav Stipić svakoga koga treba, u novcu i naturi. U isplatama jednako financijskim, za honorare ili tehniku, kao i u vjernoj programskoj promociji svjetonazorsko-desničarske struje s kojom su naši tehnokrati davno sklopili pakt.
Jest da smo u ovom tjedniku više puta upozoravali na rastući kaos u programu i poslovanju Hrvatske radiotelevizije, ali očito još nismo registrirali vrhunac. Jer, evo, prinuđeni smo zabilježiti novi pomak u istom smjeru. Pod prisavskim krovovima, naime, ovaj put spojio se niz odvojenih momenata koji ukazuju na raznovrsnost i mnogostranost takve situacije. Pritom čak nećemo obraćati pažnju toliko na sam program; jasno je da su svjetonazorski okovi klerikalnog te nacionalističkog porijekla čvrsto zategnuti, i tu već nekoliko godina nema posebnih dilema ni oscilacija. Ta vrsta desnice u međuvremenu je i kadrovski zavidno ekipirana. Ali obratimo malo pažnju i na drugi dio priče, onaj tehnički i poslovni, koji se tiče sasvim materijalnih aspekata upravljanja glavnim hrvatskim javnim medijskim servisom.
Najvidljiviji odraz tome pripadajućeg stanja bio je onaj, doslovno, bez slike: 22. srpnja došlo je do prekida emitiranja na Prvom programu, u udarnom terminu središnjeg Dnevnika. Nastavak se čekao punih 12 minuta, a sve je objašnjeno riječima urednice i voditeljice da se dogodila ‘teška havarija’ u tehnici. Ovo mjesto treba upamtiti, vratit ćemo mu se naknadno, dok još malo upotpunimo osnovni izvještaj.
Očekuje nas još teža havarija u tehnici, pa je onaj prekid u emitiranju zapravo tek simptom. Kaos je zapravo induciran, on služi obaranju svih standarda
Najveću prašinu dignulo je pak nedavno političko smicanje Nadzornog odbora HRT-a koji je ukazao na faktični kriminal u financijama te kuće. Još od Gorana Radmana naovamo, glasi nalaz, ona je za vanjske producente bila istinska zlatna koka, dobro podmazani mehanizam za izvlačenje javnog novca bez ikakvih ili s upravo smiješnim pokrićima. Da su ravnatelji potpisivali direktne nagodbe za kupnju nekakve osjetnije dramske ili dokumentarne ili zabavne kvalitete, ne bi u tome bilo ni pol jada. Ostao bi za njima kakav epohalni projekt, i bili bismo im još i zahvalni. No razni vrdoljaci i grubišići, beusani i filipovići, i poneki drugi, manje poznati vanjski proizvođači, dobili su razmjerno golem novac u zamjenu za takoreći ništa. Ipak, napomenimo da to nije posebno nova praksa, osim što je vidno eskalirala, jer se vanjska produkcija na Prisavlju intenzivno baškarila i u prošlom desetljeću.
Reakciju novog glavnog ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića, reklo bi se u dinamičnijim pripovijestima, nije trebalo dugo čekati. Čim je pometen Nadzorni odbor, Bačić se krajem prošlog mjeseca dao u implementiranje novog Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, ali sasvim preko reda, bez pripreme i konzultacija s radnicima. Uostalom, nije jasno ni kako to može činiti bez Nadzornog odbora, mada barem znamo da su sve preinake u organizaciji HRT-a već godinama provođene u svakom smislu naopako, mimo pravila struke i zdravog razuma, a s ciljem dodatnog zauzdavanja eventualne rijetke novinarske autonomije, poslovanja u smjeru javnog interesa i sličnih tričarija. S takvim partijskim i profiterskim vizijama rasturene su tamo čitave redakcije i programi, i nametnuta su im operativna i politička ograničenja, sve nauštrb kvalitete.
Bez daljnjeg, ako takav opći kaos nije slučajan, a vidimo da nije, to može značiti samo da je u pitanju stvaranje nekog drugog reda. Makar taj ne bio očit u javnom posl(ov)anju, nego skriven u tajnom. Na stolu je i općepoznati veliki ulog u vidu godišnjeg budžeta HRT-a od približno 1,4 milijarde kuna, pa ne čudi nervoza oko kontrole njegove razdiobe, dok sam program ispada tek sredstvom za odvlačenje pažnje najšire publike.
Ovaj put, rekosmo, nećemo se obazirati na HRT-ove katehetske i šovinističke ispade u programu, nego smo porazgovarali s dvoje upućenijih njegovih novinara o preostatku novonastajućeg konteksta. Koliko se moglo čuti, Kazimir Bačić je neka vrsta marionete izvjesnih sila iz čijih se šalabahtera konzultira i na sastancima ravnateljstva koje vodi. Kad smo prije nepunih pola godine ovdje najavili njegov mandat, taj smo utjecaj locirali kao izvanjski, u krugovima dobavljača izuzetno skupe digitalne opreme i sličnih tehničkih čuda. U međuvremenu se dodatno konsolidirao interni poredak, što je svana bilo vidljivo najprije u Bačićevim imenovanjima ravnatelja glavnih poslovnih jedinica proljetos. I nije bilo potrebno biti neki osobiti poznavatelj prilika da se među njima uoči ime Mislava Stipića, novog ravnatelja jedinice Poslovanje HRT-a.
Stipića smo već spominjali u tekstovima o trojici ranijih glavnih ravnatelja ili vršitelja dužnosti: Goranu Radmanu, Siniši Kovačiću i Blagu Markoti. Navodili smo da se na Prisavlju pojavio bitno ranije, povrh toga što tamošnje linije frakcijskih i sektaških savezništava nije uvijek jednostavno iscrtati, naročito zbog dinamike pripadajućih prelijevanja moći i popratnih dozlaboga zamornih dvorskih tračeva. Stipić je tako u jednom periodu bio blizak i s glavnim ravnateljem Vanjom Sutlićem i s tek pridošlim kadrom nižeg ranga Blagom Markotom; ubrzo se razišao s njima, uz teške optužbe i neriješene međusobne račune. Skrasit će se uz eminencije tipa Siniše Grgića i Josipa Popovca, nipošto uvijek sive boje. Nećemo podsjećati na njihove odnose s drugim važnim imenima HRT-ove službene i neformalne hijerarhije, kao što su Siniša Kovačić, Marija Nemčić, Jozo Barišić, Damir Novinić itd.
Najnovija shema utjecaja pri vrhu HRT-a, koliko možemo znati, iznjedrila je dosad najjačeg Stipića na poziciji s koje može upravljati ključnim poslovnim tokovima prilično samostalno. Nije posrijedi samo konkretna funkcija šefa Poslovanja, nego i njegova šira ukorijenjenost. Obratimo začas pažnju na kontekst stranačko-politički, gdje se HDZ postavio iza Bačića i njegova indiskretnog šaptača Stipića naoko raritetno kapriciozno.
U planu je sveobuhvatna digitalizacija arhiva HRT-a na kojoj će se prihodovno usrećiti mnogi partneri, i to dok još uvijek ne znamo proporcije izloženosti Prisavlja prema Agrokoru s čijom se marketinškom agencijom ekskluzivno surađivalo
Javnost je možda bila iznenađena činjenicom žrtvovanja Anje Šovagović Despot, predsjednice smijenjenog Nadzornog odbora i figure općepoznato bliske HDZ-u, no u tom primjeru se radilo samo o gubitku simboličke vrijednosti. Pothvat od takve čistke ipak nije bio niti najmanje iracionalan. Svjetonazorske, programske pozicije su već dobro podzidane, ostaje uživanje u plodovima daljnje financijske berbe i osiguravanje stanovitih novih personalnih proboja u javnosti. Iza operacije su stali likovi poput Jasena Mesića i Darinka Kosora, za koje se ne bi reklo da su tako impresivno poduzetni i uspješni, ali koji uspijevaju decentno – sve do afere s ovim Nadzornim odborom – održavati svoj politikantski upliv na prisavska zbivanja. Njihova međusobna bliskost, a i ona sa Stipićem, potječe još iz vremena tranzicije Saveza socijalističke omladine Hrvatske.
Ista generacija nekadašnje zlatne mladeži dala je niz čuvenih prelivoda koji su veoma uspješno skončali u liberalnom profiterskom žanru; naveli smo već dva takva imena, Radmana i Grubišića. Desničarski portali često histerično i zbunjeno u tome nalaze potvrdu svojoj paranoji od jugokomunista i udbaša, no recept za trijumf mladokonvertita krije se u njihovoj posve suprotnoj karakteristici – totalnoj ispražnjenosti od klasične svjetonazorske popudbine. Oni su nalik posudama u kojima tekuće i sipke materije poprimaju oblik za maksimalnu iskorištenost cijeloga radnog, pa i ideološkog kapaciteta. To objašnjava i afere među njima, česta razmimoilaženja i nova preslagivanja. Jedno na tom tragu, na primjer, jest ono iz Radmanova mandata, a kad je Mislav Stipić bio suspendiran, ali nikako zbog tobože naročite Radmanove lijeve inklinacije.
Taj slučaj, međutim, zanimljiviji je zbog potonjeg raspleta: Radmanov nasljednik Kovačić nagodio se izvansudski s bivšim v.d. ravnateljem Poslovanja i vratio ga na istu poziciju. Ali za utjehu je Stipić dobio i 85 tisuća kuna odštete, dok je Goran Radman prikazan kao politički egzekutor. A kad se ovdje kaže ‘politički’, misli se na svjetonazorsku te ideološku pripadnost koja u opisanom društvu upravo cinično izostaje.
Ono čega imaju napretek i što ih sve povezuje, dakle, jest zanimanje oko strahovitih financijskih mogućnosti HRT-a, jačih od budžetskog potencijala većine gradova i javnih poduzeća u Hrvatskoj. Odbije li se od rečenih 1,4 milijarde suma koju potrebuju sama proizvodnja, hladni pogon i kućna produkcija programa, u igri su deseci milijuna kuna za već predviđenu tzv. tehnološku obnovu i razvoj, koji se na rok od više godina broje u stotinama milijuna. Pritom valja uočiti da aktualno računovodstvo HRT-a inzistira na znatno širem prikazu cijene proizvodnje, obogaćenom nekim drugim, okolnim troškovima. Pa će ta stavka odjednom, umjesto nešto više od 300 milijuna, iznositi možda i 700 milijuna kuna, ali to neće biti samo nova slika praktično istih ulaganja, već nešto suštinski drugo.
HRT je zakonski obavezan usmjeravati 15 posto od programskih troškova na vanjsku produkciju i poticanje takve djelatnosti u ambicioznom tržišnom okružju. Kad se svota u najmanju ruku podupla, uslijed domišljate računovodstvene alkemije, moći ćemo govoriti o nagloj i pozamašnoj alokaciji javnog novca u privatnom smjeru. Javna nabava vanjskih serija, kuharskih radionica, kvizova znanja ili drugih zabavljačkih natjecanja nesumnjivo će eksplodirati, bez obzira na to što nitko ne jamči – naprotiv – da ćemo se toga i nagledati, sudeći po izgledu honorara i preuzete robe, a kakve je zatekao smijenjeni Nadzorni odbor. Drugi kanal za otjecanje javnih kuna s računa HRT-a je spomenuta skupa tehnika i tehnologija, čiju je nabavku zamislio još Radman. I to kao po receptu s početka prošlog desetljeća, kad je za iste potrebe izuzeto par stotina milijuna u nikad iskorištenoj digitalnoj opremi. U tome je kompromitiran i Kazimir Bačić – po tome je i najpoznatiji.
Drugim riječima, očekuje nas još teža havarija u tehnici, pa je onaj prekid u emitiranju zapravo tek simptom. Kaos je zapravo induciran, on služi obaranju svih standarda. Lakše je zamračiti pusti novac dok se oko malih ekrana koncentriramo i na doslovne rupe u programu, popunjenom inače crkvenim i ratno-veteranskim diktatom, negoli bi to bilo da nema nikakvog gloženja oko kvalitete signala i njegova političkog sadržaja.
Konačno, dobili smo mig da treba i ubuduće pripaziti na Vinka Grubišića, ne samo zbog uplata mu za neisporučeni proizvod. U planu je sveobuhvatna digitalizacija arhiva HRT-a na kojoj će se prihodovno usrećiti mnogi partneri, i to dok još uvijek ne znamo npr. proporcije izloženosti Prisavlja prema Agrokoru s čijom se marketinškom agencijom ekskluzivno surađivalo. Ne treba pritom previše razbijati glavu raspetljavanjem detalja o tome kakav sve interes tu nalazi premijer Andrej Plenković, a kakav ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, i dokle se točno utjecajem popeo HSLS, a gdje se urušio Most. Pripazit će Mislav Stipić svakoga koga treba, u novcu i naturi. U isplatama jednako financijskim, za honorare ili tehniku, kao i u vjernoj programskoj promociji svjetonazorsko-desničarske struje s kojom su naši tehnokrati davno sklopili pakt.
