Tajne petog staleža (2013.)

(The Fifth Estate, SAD, 128 min.)Režija: Bill Condon

Scenarij: Josh Singer

Glume: Benedict Cumberbatch, Daniel Brühl, Alicia Vikander, Laura Linney, Stanley Tucci

Malo tko nije čuo za Juliana Assangea i aferu WikiLeaks te je bilo samo pitanje vremena kada će neko veliko holivudsko ime, potencijalno potaknuto uspjehom Fincherova ”filma o Facebooku”, odlučiti filmskim jezikom ispričati i ovu internetom omogućenu istinitu priču. Ruku na srce, Bill Condon (Dreamgirls, Kinsey, The Twilight Saga: Breaking Dawn Part I&II) i nije neko ultraveliko ime, a dva aktivista koji danonoćno sjede za laptopima na prvi pogled ne daju puno štofa za uzbudljivu ekranizaciju. Ipak, ne nužno filmičnoj premisi usprkos, Condonu je pošlo za rukom snimiti napet politički triler, a polemike koje je ovaj izazvao čak i prije nego li je pušten u distribuciju posljedica su toga što je scenarij baziran na jednoj strani priče – onoj Assangeova nekadašnjeg ”partnera u zločinu”, Daniela Domscheit-Berga (knjiga Inside WikiLeaks: My Time with Julian Assange and the World’s Most Dangerous Website), a referira se i na knjigu britanskih novinara Davida Leigha i Lukea Hardinga WikiLeaks: Inside Julian Assange’s War on Secrecy.

Tako kroz 128 minuta pratimo prijateljstvo i suradnju spomenutog njemačkog novinara Daniela (Daniel Brühl) i australskog programera Juliana (Benedict Cumberbatch) koji 2007. zajedno počnu raditi na WikiLeaksu, web-stranici posvećenoj beskompromisnom objavljivanju informacija koje se čuvaju od javnosti, a da pritom dobavljači tih informacija (žviždači) ostaju anonimni i time zaštićeni. No njihov se odnos, kako privatni tako i profesionalni, vremenom počne raspadati uslijed brojnih neslaganja, kulminirajući 2010. kada američki vojnik Bradley Manning (danas Chelsea Manning) WikiLeaksu pošalje stotine tajnih dokumenata…

Sam Assange, koji se, dakako, prvog scenarija domogao s velikom lakoćom, film je okarakterizirao kao anti-WikiLeaks propagandu tj. napad na integritet njegove stranice, kao ”laž izgrađenu na laži” te je pisao Cumberbatchu dan prije početka snimanja kako bi ga zamolio da odustane od projekta. No britanski glumac srećom odustao nije, već je, kako sam kaže, odlučio ostati i stvoriti trodimenzionalni portret čovjeka kako bi podsjetio ljude da dotični nije samo onaj bjelokosi australski čudak tražen u Švedskoj zbog silovanja, već istinska sila koja je svijetu učinila veliku uslugu.

I ako se mene pita, upravo je to Cumberbatchu pošlo za rukom. Moderni Sherlock i trenutno jedan od najtraženijih i najzaposlenijih glumaca skinuo je Assangea, s kojim je mogao komunicirati samo e-mailom, na bizarno istinit način i kreirao slojevito ljudsko biće koje upravo kao takvo drži vodu i plijeni pažnju. Nominacija za zlatni kipić ne bi mu trebala ginuti. Njegov glumački partner Daniel Brühl odradio je jednako kvalitetan posao, a zajedničkim su snagama oživjeli i vjerno dočarali jedan kompleksan odnos čije su trzavice imale puno dalekosežnije posljedice od individualnih povrijeđenih osjećaja.

No, glumačka dimenzija filma ionako nikada nije bila sporna (zapravo, jedino je ona i hvaljena), već je najveći kamen spoticanja taj nesretni scenarij, koji u konačnici nisam doživjela ni upola toliko lošim koliko je posvuda prezentirano. Film, naime, ne bježi od činjenice da je ono što je u njemu prikazano samo jedna verzija ”istine”. Štoviše, upravo je to naglašeno na samom kraju kada Cumberbatch u ulozi Assangea u intervjuu diskreditira pisane predloške, nazivajući sam film smećem i ”neistinitom verzijom” te pozivajući gledatelje da (pro)misle za sebe i istraže sami. Time Condon zaokružuje The Fifth Estate koji od početka otvara prostor za diskusiju i postavlja prava pitanja, u konačnici poručujući da ni ne traži od nas kao gledatelja da mu vjerujemo i uzimamo ono što nam se na platnu serviralo zdravo za gotovo, već da preuzmemo odgovornost za sebe kao inteligentne pojedince i – provjerimo sami.

I zapravo, film tu služi kao poticaj (za akciju, za odbijanje pasivnosti), a ne kao pristrani igrač koji nudi jednoznačan odgovor i daje si za pravo igrati ulogu moralne vertikale. Assangeu odaje počast tamo gdje mu se odati počast treba, peti stalež se slavi i prikazuje se neosporna važnost curenja zataškanih informacija, no istovremeno se uzima u obzir i ”druga strana”, tj. ne bježi se od legitimnog propitkivanja tamo gdje situacija to zahtijeva – jer promjene koje nastupe uslijed jedne takve lavine razotkrivanja infrastruktura nužno vuku sa sobom određene posljedice koje bi bilo licemjerno zanemariti.

Upravo iz tog razloga smatram The Fifth Estate iznenađujuće nepristranim, pametno strukturiranim, zanimljivim i višedimenzionalnim filmom. Sve što nam daje na uvid vidno i ciljano ide kroz filter jedne verzije, kroz perspektivu jednog čovjeka, a unutar te jedne verzije prezentira nam obje strane medalje, čime i više nego uspješno pliva u svim zonama sive. I ono možda najbitnije – ne pravi se da je išta više ili manje od toga. Stoga mu dajte šansu, ali ne vjerujte mu ništa, već se trgnite, razmišljajte, informirajte se. Jer kako bi sam Assange rekao – vlada se boji vas.

Izvor: Fak