Na pitanje boji li se prijevremenih izbora kojima mu je zaprijetio Gordan Jandroković, Bandić citira – Nietzschea! I, naravno, citira krivo. Čovjek pritom ne može procijeniti je li prespavao vjeronauk ili filozofiju na studiju Općenarodne obrane i društvene samozaštite
Ljudskom je umu holokaust nepojmljiv. Od plinskih komora do odreda Einsatzkommando, sve izgleda suludo i nemoguće. Ali nije. ‘Normalni ljudi’, napisao je svojedobno David Rousset, francuski pisac i politički aktivist, preživjeli logoraš Buchenwalda, ‘ne znaju da je sve moguće.’ Viasatov dokumentarac ne govori samo o zlopaćenju ljudi u logorima, već o onomu što se dogodilo kasnije. Jedan užas zamijenio je drugi: mnogi su se preživjeli Židovi vratili u svoja sela i gradove, ali njihove su kuće i stanovi bili razrušeni ili nastanjeni novim stanarima. Dočekani su jednakom mržnjom kojom su i ispraćeni. Oni koji su otišli u Izrael, morali su pod Davidom Ben-Gurionom šutjeti o holokaustu jer je traumatska tema bila nepoželjna, zabranjena, suviše je podsjećala na rat, na činjenicu da nisu preživjeli najbolji i da su ubijeni išli na egzekucije kao ovce. Šoa je postala tema tek kad je počelo suđenje Adolfu Eichmannu, čovjeku koji je i nakon Himmlerove obustave konačnog rješenja (Himmler se htio približiti Englezima) mađarske Židove poslao u Auschwitz. Stotine hiljada je tako ubijeno samovoljom jednog činovnika, koji je u staklenoj stijenki jeruzalemskog suda izgledao kao dobri djedica. Preživjeli logoraši stigmatizirani su i kasnije, sedamdesetih, osamdesetih, sve do naših dana. Prije desetak godina održali su masovne prosvjede, pod nazivom ‘krivi smo jer smo preživjeli logore’…
Bezumlje konačnog rješenja do te je mjere snažno da će se revizionisti uskoro možda naći u većini, jer je zlo tih razmjera lakše relativizirati nego prezentirati kao istinu, a povijesno pamćenje ljudi s vremenom blijedi. Zato stalno treba prikazivati ovakve filmove, kao trajnu opomenu i kritiku čistog bezumlja. Ne samo na kablovskoj TV.
Dok HRT-ov Dnevnik daje nježno-idiličnu sliku saborskog dana u kojemu je umalo došlo do dvije parlamentarne tučnjave – najprije između Franka Vidovića i Damira Krstičevića, a potom i Plenkovića s Grmojom – Nova TV sve prikazuje po formuli 3Š. Kod njih sve vrvi od šore, ševe & šege. Adrenalinski Dnevnik za adrenalinski dan i sve bez pardona, to je formula visoke gledanosti, a to onda znači i utjecaja, reklama itd. Dok je HRT-ov Dnevnik podeksponirao ekskluzivnu snimku Plenkijeva juriša na Grmoju (jedini su imali sliku premijerova prodora po sredini terena), Dnevnik Nove TV dao je kroniku skandaloznog fijaska nabave aviona, a novinarka Nove ministru je, na konstataciju kako je on ‘ratnik’, uzvratila suvislom borbenom konstatacijom: ‘Vi ste političar, gospodine Krstičeviću.’
Ministru obrane, političaru i bivšem ratniku dogodilo se ono najgore: postao je smiješan. Cijela zemlja izruguje se njegovom načinu govora, Vojko Vrućina snimio je klip s glasovitom uzrečicom ‘ne meže’, na društvenim mrežama njegova je izjava ‘neće mene niko izrugvavati’ postala predmet sprdnje, ministrove rečenice prepisuju se po Fejsu kako bi se raja nasmijala, ukratko Krstičević je postao uteg Vladi. Plenković bi ga se riješio, ali ne meže, vidjet ćemo hoće li sam ponuditi ostavku, radio je to i zbog manjih stvari. Nije sasvim jasno zašto sad ne meže, možda samo zato jer bi ovaj put bila prihvaćena. Uglavnom, neslavan svršetak jedne legende, bolje bi mu bilo da se nije pačao u to.
Dražen Ilinčić u najavi emisije kaže kako je temelj svake politike kadrovska politika, pa to pripisuje Lenjinu. Prvo pa iscidak! Rečenica je naime Staljinova. Kako god bilo, nešto može biti istina i ako Staljin kaže da je istina – kadrovi su temelj svega; nema čovjeka, nema problema. Eto, u kulturnoj emisiji tjedna više nema starih kadrova i razlozi za žgaravicu odmah su nestali. Ilinčić je ‘Kulturu s nogu’ zamislio kao razigranu suprotnost Branki Kamenski i S. P. Novaku. No to što je ‘Kultura s nogu’ bolja od ‘Pola ure kulture’ ne znači i da je dovoljno dobra. Koncept u kojemu u dva velika bloka, u lepršavom razgovoru s nogu, sudjeluje po devet, odnosno šest ili po potrebi ljudi, koji raspredaju o kulturnim događajima tjedna, odveć je plošan. Bolje bi bilo da je Ilinčić temeljito prorešetao Vinka Brešana o podbačaju njegova zadnjeg filma, koji nikoga nije uzrujao, a planirao je. Ovako, Brešan je stigao reći samo to da je zadnji HRT-ov Dnevnik (s prizorima šore, šege & ševe) apsurdan, to jest apsurdniji od njegova filma koji je zamišljen kao festival apsurda. E sad, zašto su Vidović, Krstičević, Grmoja i Plenki nadigrali Brešana i njegova scenarista Matu Matišića na njihovu terenu, to je tema i za polusatni razgovor, ne može to s nogu. Jedan autorski prilog između dva razgovorna bloka, s blic vijestima, ležeran je i zabavan, ali emisija iz kulture morala bi ponuditi nešto više od light sadržaja, mada će nas raspoloženje zbog demisije SPN-a držati još neko vrijeme.
Kad god pokuša ispasti pametan, Bandić ne propusti priliku ispasti bedak. U nekom zagorskom vinogradu, gdje je proslavio dolazak još jedne ptice selice u svoje jato, na pitanje boji li se prijevremenih izbora kojima mu je zaprijetio Gordan Jandroković, Bandić citira – Nietzschea! I, naravno, citira krivo. ‘Dobar je strah kome ga je Bog dao, veli Nietzsche’, kaže Miki i čovjek ne može procijeniti je li prespavao vjeronauk (‘Početak je mudrosti strah Gospodnji’, kaže mudri Solomun) ili je prespavao filozofiju na studiju Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ondje su mu morali objasniti da se Nietzsche zalagao za ‘više mesa u prehrani’, a ne za tamo neku kukavičku filozofiju). Gradonačelniče, držite se narodnih poslovica, man’te se Nietzschea, nije to za vas.
portalnovosti
Nakon holokausta, Viasat History, 12. siječnja, 22:30
Ljudskom je umu holokaust nepojmljiv. Od plinskih komora do odreda Einsatzkommando, sve izgleda suludo i nemoguće. Ali nije. ‘Normalni ljudi’, napisao je svojedobno David Rousset, francuski pisac i politički aktivist, preživjeli logoraš Buchenwalda, ‘ne znaju da je sve moguće.’ Viasatov dokumentarac ne govori samo o zlopaćenju ljudi u logorima, već o onomu što se dogodilo kasnije. Jedan užas zamijenio je drugi: mnogi su se preživjeli Židovi vratili u svoja sela i gradove, ali njihove su kuće i stanovi bili razrušeni ili nastanjeni novim stanarima. Dočekani su jednakom mržnjom kojom su i ispraćeni. Oni koji su otišli u Izrael, morali su pod Davidom Ben-Gurionom šutjeti o holokaustu jer je traumatska tema bila nepoželjna, zabranjena, suviše je podsjećala na rat, na činjenicu da nisu preživjeli najbolji i da su ubijeni išli na egzekucije kao ovce. Šoa je postala tema tek kad je počelo suđenje Adolfu Eichmannu, čovjeku koji je i nakon Himmlerove obustave konačnog rješenja (Himmler se htio približiti Englezima) mađarske Židove poslao u Auschwitz. Stotine hiljada je tako ubijeno samovoljom jednog činovnika, koji je u staklenoj stijenki jeruzalemskog suda izgledao kao dobri djedica. Preživjeli logoraši stigmatizirani su i kasnije, sedamdesetih, osamdesetih, sve do naših dana. Prije desetak godina održali su masovne prosvjede, pod nazivom ‘krivi smo jer smo preživjeli logore’…
Bezumlje konačnog rješenja do te je mjere snažno da će se revizionisti uskoro možda naći u većini, jer je zlo tih razmjera lakše relativizirati nego prezentirati kao istinu, a povijesno pamćenje ljudi s vremenom blijedi. Zato stalno treba prikazivati ovakve filmove, kao trajnu opomenu i kritiku čistog bezumlja. Ne samo na kablovskoj TV.
Dnevnik Nove TV, 16. siječnja, 19:15
Dok HRT-ov Dnevnik daje nježno-idiličnu sliku saborskog dana u kojemu je umalo došlo do dvije parlamentarne tučnjave – najprije između Franka Vidovića i Damira Krstičevića, a potom i Plenkovića s Grmojom – Nova TV sve prikazuje po formuli 3Š. Kod njih sve vrvi od šore, ševe & šege. Adrenalinski Dnevnik za adrenalinski dan i sve bez pardona, to je formula visoke gledanosti, a to onda znači i utjecaja, reklama itd. Dok je HRT-ov Dnevnik podeksponirao ekskluzivnu snimku Plenkijeva juriša na Grmoju (jedini su imali sliku premijerova prodora po sredini terena), Dnevnik Nove TV dao je kroniku skandaloznog fijaska nabave aviona, a novinarka Nove ministru je, na konstataciju kako je on ‘ratnik’, uzvratila suvislom borbenom konstatacijom: ‘Vi ste političar, gospodine Krstičeviću.’
Ministru obrane, političaru i bivšem ratniku dogodilo se ono najgore: postao je smiješan. Cijela zemlja izruguje se njegovom načinu govora, Vojko Vrućina snimio je klip s glasovitom uzrečicom ‘ne meže’, na društvenim mrežama njegova je izjava ‘neće mene niko izrugvavati’ postala predmet sprdnje, ministrove rečenice prepisuju se po Fejsu kako bi se raja nasmijala, ukratko Krstičević je postao uteg Vladi. Plenković bi ga se riješio, ali ne meže, vidjet ćemo hoće li sam ponuditi ostavku, radio je to i zbog manjih stvari. Nije sasvim jasno zašto sad ne meže, možda samo zato jer bi ovaj put bila prihvaćena. Uglavnom, neslavan svršetak jedne legende, bolje bi mu bilo da se nije pačao u to.
Kultura s nogu, HRT, 16. siječnja, 20:05
Dražen Ilinčić u najavi emisije kaže kako je temelj svake politike kadrovska politika, pa to pripisuje Lenjinu. Prvo pa iscidak! Rečenica je naime Staljinova. Kako god bilo, nešto može biti istina i ako Staljin kaže da je istina – kadrovi su temelj svega; nema čovjeka, nema problema. Eto, u kulturnoj emisiji tjedna više nema starih kadrova i razlozi za žgaravicu odmah su nestali. Ilinčić je ‘Kulturu s nogu’ zamislio kao razigranu suprotnost Branki Kamenski i S. P. Novaku. No to što je ‘Kultura s nogu’ bolja od ‘Pola ure kulture’ ne znači i da je dovoljno dobra. Koncept u kojemu u dva velika bloka, u lepršavom razgovoru s nogu, sudjeluje po devet, odnosno šest ili po potrebi ljudi, koji raspredaju o kulturnim događajima tjedna, odveć je plošan. Bolje bi bilo da je Ilinčić temeljito prorešetao Vinka Brešana o podbačaju njegova zadnjeg filma, koji nikoga nije uzrujao, a planirao je. Ovako, Brešan je stigao reći samo to da je zadnji HRT-ov Dnevnik (s prizorima šore, šege & ševe) apsurdan, to jest apsurdniji od njegova filma koji je zamišljen kao festival apsurda. E sad, zašto su Vidović, Krstičević, Grmoja i Plenki nadigrali Brešana i njegova scenarista Matu Matišića na njihovu terenu, to je tema i za polusatni razgovor, ne može to s nogu. Jedan autorski prilog između dva razgovorna bloka, s blic vijestima, ležeran je i zabavan, ali emisija iz kulture morala bi ponuditi nešto više od light sadržaja, mada će nas raspoloženje zbog demisije SPN-a držati još neko vrijeme.
Vijesti, HRT, 19. siječnja, 17:00
Kad god pokuša ispasti pametan, Bandić ne propusti priliku ispasti bedak. U nekom zagorskom vinogradu, gdje je proslavio dolazak još jedne ptice selice u svoje jato, na pitanje boji li se prijevremenih izbora kojima mu je zaprijetio Gordan Jandroković, Bandić citira – Nietzschea! I, naravno, citira krivo. ‘Dobar je strah kome ga je Bog dao, veli Nietzsche’, kaže Miki i čovjek ne može procijeniti je li prespavao vjeronauk (‘Početak je mudrosti strah Gospodnji’, kaže mudri Solomun) ili je prespavao filozofiju na studiju Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ondje su mu morali objasniti da se Nietzsche zalagao za ‘više mesa u prehrani’, a ne za tamo neku kukavičku filozofiju). Gradonačelniče, držite se narodnih poslovica, man’te se Nietzschea, nije to za vas.
portalnovosti
