U novom nastavku serijala 'Tako je govorio Krleža' čitateljima i čitateljicama predstavljamo odlomke iz knjige "Krleža o religiji", koju je priredio Ivan Cvitković. Knjiga je objavljena u suradnji zagrebačke "Mladosti" i sarajevske "Svjetlosti", 1982. godine. Iz Krležinih zapisa o religiji izdvojili smo one što se odnose na pokrštenje Slavena, veliki crkveni raskol, katolicizam, pravoslavlje, islam, protestantizam i sekte. Zapisi datiraju iz različitih Krležnih stvaralačkih razdoblja, od 1916. do 1968. godine. Kako je Krleža zamišljao susret slavenskih pogana sa kršćanstvom, što smatra đavolskom strujom koja je preplavila svijet, zašto preranu propast kršćanstva smatra sudbonosnom za Zapad, što ima za reći o lazarskoj simbolici umiranja za carstvo nebesko, što se događa s onima koji su umrli i zašto je Muhamed na afričkom ekvatoru porazio Isusa do nogu? Odgovore velikog pisca na sva ova pitanja naći ćete na ovom mjestu.
ILUSTRACIJA: 'Krleža', Josip Vaništa, 1972.
O pokrštenju Slavena
"Ne bi trebalo izvršiti baš ogroman napor, da se komparativnim metodama sistematski i neosporno dokaže, da su slavenski pogani na našem tlu primili kršćanstvo formalistički, a da su im jezik, pjesme, običaji, vjera i praznovjerje, poslovice, zadruge na bazi plemenskoj, ornamentika u tekstilu, keramici, na oružju, na preslicama ostali kao elementi patrijarhalnog životnog i stvaralačkog stila, bez obzira na to što su se crkvenohijerarhijski podredili političkim imperativima, koje nisu mogli prevladati u prvom naletu." (1950.)
"Kada se slavenski pogani susreću s kršćanstvom, to nije više ono fanatično kršćanstvo, koje je u svom legendarnom, mitski nadahnutom, gotovo revolucionarnom obliku potreslo temeljima Carstva. To kršćanstvo već je etatizirana, otrcana diplomatska mistika, satkana od neoplatonizama i aleksandrijskog postplotinskog epigonstva, izmiješana sa grubim, neprevladanim još poganskim praznovjerjem u obliku raznih rituala i političkohijerarhijskih koterija, koje kršćansku formulu smatraju veoma rentabilnim barjakom za pobjedu vlastitih vladalačkih stratagema. To kršćanstvo tada nije više "idealno" u naivnom smislu toga pojma; bila je to politika organizirane državne vlasti, koja se zaogrnula grimizom i okrunivši se krunom Kralja nad Kraljevima i Vladara nad svjetovima i zvijezdama, zavladala zemljom i nebom." (1944.)
O raskolu
"Trebalo bi napisati ciklus drama na temu Bizantije i Rima. Raskol, to je duboka tektonska pukotina, to su kanjoni preko našeg terena sve do danas. Tko bi imao dara za takav pothvat velikog stila?" (1916.)
"Legenda o Istoku i o Zapadu, o Srijemskoj Mitrovici kao biskupiji Svetog Andronika (koja je poslužila za raskol jedne i druge crkve), teza o dva ili tri svijeta, parole o zapadnoevropskoj civilizaciji i Balkanu, kao pojmovima koji se međusobno isključuju, parole vidovdanskog rasnog ideala, koji je oslobodio austrijske provincije od vjekovnog ropstva itd., sve te kajmakčalanske i hrvatske državnopravne parole odigrale su tragičnu svoju ulogu, u periodu 1918.-1941., a naročito pak 1941 - 1945." (1953.)
O katolicizmu
"Za Zapad je prerana propast kršćanstva sudbonosna, jer novog, poslijekršćanskog pogleda na svijet, koji bi razlivene odmetničke, bezbožne gomile mogao da formira, još nema. I tako mase padaju iz kršćanskog kozmosa u kaos materijalizma. Gubeći tako više nego što su primile s materijalizmom, mase gube svoju savršenu, harmoničnu kršćansku dušu i ostaju pod sivim ateističkim, praznim nebom same sebi prepuštene kao sirote. Katolicizam je predslika evropske neoaristokracije, jer katolicizam sa svojim savršenim kardinalskim izbornim redom, koji daje svakom plebejcu šanse da postane Svetim ocem papom, sa svojim ustavom najveličanstvenije organizacije svijeta, sa svojim izgrađenim pogledom na svijet, sa svojom izgrađenom moralkom, u svijetu današnjeg kaosa, taj i takav katolicizam slika je prave i veličanstvene kulture!" (1935.)
"Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju i polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pjevaju napjeve rimskokatoličke od rođenja do smrti, i cijeli svoj život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živimo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformirana simbolička nemoć, da se život kao takav shvati u svoj svojoj dubljini." (1921.)
"Tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koliko hoće klečati, moliti, kajati se, ispovijedati se, brbljati čitave noći, putovati u Rim, biti predbilježen na blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rasterećivati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pred topovima, policijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koliko ga je volja, on može biti vegetarijanac, ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote, on može spavati snom filistarskog pravednika i bitisati čitavog svog života po pravilima najstrože dijete, njega će svejedno odnijeti vrag u nepovrat i on će, usprkos tome što je uzor-građanin, izdahnuti pred neumoljivim nožem smrti." (1939.)
O pravoslavlju
"Zbrka, kakva se javlja kao simptom rasula intelektualnih centara grčkih i rimskih, između Male Azije i Egipta, širila se i po makedonskim manastirima, pa kada danas netko patetično evocira Hilandar ili Atos, on nije rekao mnogo više od najispraznije fraze iz srednjovjekovnog tipikona, manastirskog opštežitija, o kome će tek Dositije da progovori kako nije drugo do fetišizam i farizejstvo, koje trune "u vsekonečnom i plača dostojnom beslovesju". Igumani i jeromonasi, u okviru svojih bdenija i časova, u svijetu u kome ih muče priviđenja, zmajevi i bjesovi tipičnog boschovsko-brueghelovskog kompleksa, klanjaju se pod freskama, na kojima su smrtnicima prikazane genealogije vladara, uokvirene girlandama, cijećem i lovorikom." (1944.)
"Do kog stupnja je lazarska simbolika (umiranja za carstvo nebesko) blesava, trebalo bi da se postavi na daske. Slatkopravoslavni cukervaser oko naših intelektualnih amvona kao jedina romantična utjeha da smo se, nejunačkom vremenu uprkos - ipak privoljeli nebeskom carstvu jednog Tresića Pavičića ili Nike Bartulovića ili I. Vojnovića. U ovoj bitki oko nas koja grmi i ruši gradove, u ovim razvalinama, u ovom dimu požara i paljevina, tu nam pjesnici i proroci govore kako se među nama ili nad nama kreće prozirna lazarska sjenka i da je to jedini fenjer u našem mraku, ova carska prikaza u bizantinskom ornatu, kao duh Hamletova oca. Svi su skloni da pjevaju (lošim stihovima) kako nas ta uzvišena carska sjenka vodi preko krilatoga mosta (narodne pjesme) na drugu obalu sna i rajske muzike, i sve naše bolove i krize ovaj će deseterac izliječiti, netom se poklonimo ikonostasu naših vrhunaravnih etičkih melema - skulpturama Ivana Meštrovića, slikama Mirka Račkoga ili stihovima kneza dubrovačkoga, ideološkim receptima Nike Bartulovića, Korolije etc. Povorke stale su da se kreću smjerom transa, na spiritističke seanse religiozne nacionalne svijesti." (1917.)
O islamu
"Krist nije imao što tražiti na afričkom ekvatoru. Odigravši tamo, nažalost, ulogu kolonijalnog menadžera, porazio ga je Muhamed do nogu." (1968.)
O protestantizmu
"Svijet je preopterećen suviše grubim, ljudskim stvarima, čovječanstvo guše skolastičke predrasude i dogme, tiranija Crkve i urlik horda, prosjačkih nametnika, samostanaca. To su trabanti Stolice Rimske, ali ih ima toliko, te se osiliše tako, da postaju neprilikom za vladare i za samog Svetog Oca. Oni su đavolska struja, koja je preplavila svijet, i oni danas valjaju papinsku politiku silinom nabujale vode, koja prijeti svemu što se zove civilizacija. Nepismeni bataljoni đavolskih fratara izugurali su Krista, i danas samodopadnu naučaju svoju vlastitu nauku. Govore o oproštenju grijeha tako neinteligentno, da je to već i za idiote postalo nepodnošljivo. Luther je po Erasmu dobronamjerno i naivno riskirao da progovori o tim evidentnim, pučkim, sajamskim istinama, a sada su, dakako, pokrenuli čitavo podzemlje da ga dotuku, jer oni i ne umiju drugo nego klati i paliti. Sve što se govori o obliku crkvenih propovijedi nije drugo nego manija za bogaćenjem, laskanje ispraznim interesima, taština i neuka fantastika. Ti barbari svojom glupom halabukom tjeraju Luthera u ekstreme tako, da je i on već počeo da gubi pravu mjeru." (1942.)
"Protestantizam, tretiran kao "beznačajna epizoda" koja je nestala uslijed pobjednosnog naleta kontrareformacije, kao dominantnog intelektualno-moralnog modelatora takozvane latinske, katoličke kulturnoihistorijske sheme, isto je tako jedna od onih tema naše kulturne historije koja očekuje svoje pero. Protestantizam, vezan o naše ljude i krajeve, rodio je Flacijevu epohalnu "Historiju crkve Kristove", Vergerijevo odmetnuće i izopćenje i knjigu Marka Antonija Gospodnetića "De republica Ecclesiastica", zbog koje je bio izopćen i naknadno posmrtno spaljen in effigie. Da Vergirije, kao papin legat i pisac poznate protuluterovske filipike "Adversus apostatas Germaniae", postaje i sam glavnim propovjednikom lutoranstva kod nas, da Mark Antonije piše protupapističke manifeste, spasivši se pred Inkvizicijom u Englesku, ili da Flacije daje historijsku sintezu antipapističke koncepcije, to nije bilo, niti se može nazvati "beznačajnom epizodom" u našim kao ni u evropskim omjerima." (1944.)
O sektama
"Lude nose zastave, krvare, izjedaju se frakcije i sekte, trujući se kletvom i invektivom, netalentirani božji isposnici, arhimandriti i vladike, religije, stranke, čitava ta shizofrena rulja mijenja ustave i kabinete kao pelivanske krpe. Crkve jednoga Boga, koji je izdahnuo pred mnogo godina na križu, stoje prazne, a u okovanim blagajnama bankovnih trezora čuvaju ključari zlatno tele i pale mu kandila čitave noći." (1924.)
"Sekte nemaju fantazije: one trajno prepisuju i citiraju svete oce. Sekta je pamet jednog slova, sekta je čovjek jedne knjige. Nepismenjaci su nerazmjerno manje opasni od sektaša. Analfabeti mogu planuti kao vulkan i ugasiti se, ali derviši su trajno razorno opasni." (1967.)
lupiga
ILUSTRACIJA: 'Krleža', Josip Vaništa, 1972.
O pokrštenju Slavena
"Ne bi trebalo izvršiti baš ogroman napor, da se komparativnim metodama sistematski i neosporno dokaže, da su slavenski pogani na našem tlu primili kršćanstvo formalistički, a da su im jezik, pjesme, običaji, vjera i praznovjerje, poslovice, zadruge na bazi plemenskoj, ornamentika u tekstilu, keramici, na oružju, na preslicama ostali kao elementi patrijarhalnog životnog i stvaralačkog stila, bez obzira na to što su se crkvenohijerarhijski podredili političkim imperativima, koje nisu mogli prevladati u prvom naletu." (1950.)
"Kada se slavenski pogani susreću s kršćanstvom, to nije više ono fanatično kršćanstvo, koje je u svom legendarnom, mitski nadahnutom, gotovo revolucionarnom obliku potreslo temeljima Carstva. To kršćanstvo već je etatizirana, otrcana diplomatska mistika, satkana od neoplatonizama i aleksandrijskog postplotinskog epigonstva, izmiješana sa grubim, neprevladanim još poganskim praznovjerjem u obliku raznih rituala i političkohijerarhijskih koterija, koje kršćansku formulu smatraju veoma rentabilnim barjakom za pobjedu vlastitih vladalačkih stratagema. To kršćanstvo tada nije više "idealno" u naivnom smislu toga pojma; bila je to politika organizirane državne vlasti, koja se zaogrnula grimizom i okrunivši se krunom Kralja nad Kraljevima i Vladara nad svjetovima i zvijezdama, zavladala zemljom i nebom." (1944.)
O raskolu
"Trebalo bi napisati ciklus drama na temu Bizantije i Rima. Raskol, to je duboka tektonska pukotina, to su kanjoni preko našeg terena sve do danas. Tko bi imao dara za takav pothvat velikog stila?" (1916.)
"Legenda o Istoku i o Zapadu, o Srijemskoj Mitrovici kao biskupiji Svetog Andronika (koja je poslužila za raskol jedne i druge crkve), teza o dva ili tri svijeta, parole o zapadnoevropskoj civilizaciji i Balkanu, kao pojmovima koji se međusobno isključuju, parole vidovdanskog rasnog ideala, koji je oslobodio austrijske provincije od vjekovnog ropstva itd., sve te kajmakčalanske i hrvatske državnopravne parole odigrale su tragičnu svoju ulogu, u periodu 1918.-1941., a naročito pak 1941 - 1945." (1953.)
O katolicizmu
"Za Zapad je prerana propast kršćanstva sudbonosna, jer novog, poslijekršćanskog pogleda na svijet, koji bi razlivene odmetničke, bezbožne gomile mogao da formira, još nema. I tako mase padaju iz kršćanskog kozmosa u kaos materijalizma. Gubeći tako više nego što su primile s materijalizmom, mase gube svoju savršenu, harmoničnu kršćansku dušu i ostaju pod sivim ateističkim, praznim nebom same sebi prepuštene kao sirote. Katolicizam je predslika evropske neoaristokracije, jer katolicizam sa svojim savršenim kardinalskim izbornim redom, koji daje svakom plebejcu šanse da postane Svetim ocem papom, sa svojim ustavom najveličanstvenije organizacije svijeta, sa svojim izgrađenim pogledom na svijet, sa svojom izgrađenom moralkom, u svijetu današnjeg kaosa, taj i takav katolicizam slika je prave i veličanstvene kulture!" (1935.)
"Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju i polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pjevaju napjeve rimskokatoličke od rođenja do smrti, i cijeli svoj život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živimo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformirana simbolička nemoć, da se život kao takav shvati u svoj svojoj dubljini." (1921.)
"Tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koliko hoće klečati, moliti, kajati se, ispovijedati se, brbljati čitave noći, putovati u Rim, biti predbilježen na blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rasterećivati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pred topovima, policijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koliko ga je volja, on može biti vegetarijanac, ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote, on može spavati snom filistarskog pravednika i bitisati čitavog svog života po pravilima najstrože dijete, njega će svejedno odnijeti vrag u nepovrat i on će, usprkos tome što je uzor-građanin, izdahnuti pred neumoljivim nožem smrti." (1939.)
O pravoslavlju
"Zbrka, kakva se javlja kao simptom rasula intelektualnih centara grčkih i rimskih, između Male Azije i Egipta, širila se i po makedonskim manastirima, pa kada danas netko patetično evocira Hilandar ili Atos, on nije rekao mnogo više od najispraznije fraze iz srednjovjekovnog tipikona, manastirskog opštežitija, o kome će tek Dositije da progovori kako nije drugo do fetišizam i farizejstvo, koje trune "u vsekonečnom i plača dostojnom beslovesju". Igumani i jeromonasi, u okviru svojih bdenija i časova, u svijetu u kome ih muče priviđenja, zmajevi i bjesovi tipičnog boschovsko-brueghelovskog kompleksa, klanjaju se pod freskama, na kojima su smrtnicima prikazane genealogije vladara, uokvirene girlandama, cijećem i lovorikom." (1944.)
"Do kog stupnja je lazarska simbolika (umiranja za carstvo nebesko) blesava, trebalo bi da se postavi na daske. Slatkopravoslavni cukervaser oko naših intelektualnih amvona kao jedina romantična utjeha da smo se, nejunačkom vremenu uprkos - ipak privoljeli nebeskom carstvu jednog Tresića Pavičića ili Nike Bartulovića ili I. Vojnovića. U ovoj bitki oko nas koja grmi i ruši gradove, u ovim razvalinama, u ovom dimu požara i paljevina, tu nam pjesnici i proroci govore kako se među nama ili nad nama kreće prozirna lazarska sjenka i da je to jedini fenjer u našem mraku, ova carska prikaza u bizantinskom ornatu, kao duh Hamletova oca. Svi su skloni da pjevaju (lošim stihovima) kako nas ta uzvišena carska sjenka vodi preko krilatoga mosta (narodne pjesme) na drugu obalu sna i rajske muzike, i sve naše bolove i krize ovaj će deseterac izliječiti, netom se poklonimo ikonostasu naših vrhunaravnih etičkih melema - skulpturama Ivana Meštrovića, slikama Mirka Račkoga ili stihovima kneza dubrovačkoga, ideološkim receptima Nike Bartulovića, Korolije etc. Povorke stale su da se kreću smjerom transa, na spiritističke seanse religiozne nacionalne svijesti." (1917.)
O islamu
"Krist nije imao što tražiti na afričkom ekvatoru. Odigravši tamo, nažalost, ulogu kolonijalnog menadžera, porazio ga je Muhamed do nogu." (1968.)
O protestantizmu
"Svijet je preopterećen suviše grubim, ljudskim stvarima, čovječanstvo guše skolastičke predrasude i dogme, tiranija Crkve i urlik horda, prosjačkih nametnika, samostanaca. To su trabanti Stolice Rimske, ali ih ima toliko, te se osiliše tako, da postaju neprilikom za vladare i za samog Svetog Oca. Oni su đavolska struja, koja je preplavila svijet, i oni danas valjaju papinsku politiku silinom nabujale vode, koja prijeti svemu što se zove civilizacija. Nepismeni bataljoni đavolskih fratara izugurali su Krista, i danas samodopadnu naučaju svoju vlastitu nauku. Govore o oproštenju grijeha tako neinteligentno, da je to već i za idiote postalo nepodnošljivo. Luther je po Erasmu dobronamjerno i naivno riskirao da progovori o tim evidentnim, pučkim, sajamskim istinama, a sada su, dakako, pokrenuli čitavo podzemlje da ga dotuku, jer oni i ne umiju drugo nego klati i paliti. Sve što se govori o obliku crkvenih propovijedi nije drugo nego manija za bogaćenjem, laskanje ispraznim interesima, taština i neuka fantastika. Ti barbari svojom glupom halabukom tjeraju Luthera u ekstreme tako, da je i on već počeo da gubi pravu mjeru." (1942.)
"Protestantizam, tretiran kao "beznačajna epizoda" koja je nestala uslijed pobjednosnog naleta kontrareformacije, kao dominantnog intelektualno-moralnog modelatora takozvane latinske, katoličke kulturnoihistorijske sheme, isto je tako jedna od onih tema naše kulturne historije koja očekuje svoje pero. Protestantizam, vezan o naše ljude i krajeve, rodio je Flacijevu epohalnu "Historiju crkve Kristove", Vergerijevo odmetnuće i izopćenje i knjigu Marka Antonija Gospodnetića "De republica Ecclesiastica", zbog koje je bio izopćen i naknadno posmrtno spaljen in effigie. Da Vergirije, kao papin legat i pisac poznate protuluterovske filipike "Adversus apostatas Germaniae", postaje i sam glavnim propovjednikom lutoranstva kod nas, da Mark Antonije piše protupapističke manifeste, spasivši se pred Inkvizicijom u Englesku, ili da Flacije daje historijsku sintezu antipapističke koncepcije, to nije bilo, niti se može nazvati "beznačajnom epizodom" u našim kao ni u evropskim omjerima." (1944.)
O sektama
"Lude nose zastave, krvare, izjedaju se frakcije i sekte, trujući se kletvom i invektivom, netalentirani božji isposnici, arhimandriti i vladike, religije, stranke, čitava ta shizofrena rulja mijenja ustave i kabinete kao pelivanske krpe. Crkve jednoga Boga, koji je izdahnuo pred mnogo godina na križu, stoje prazne, a u okovanim blagajnama bankovnih trezora čuvaju ključari zlatno tele i pale mu kandila čitave noći." (1924.)
"Sekte nemaju fantazije: one trajno prepisuju i citiraju svete oce. Sekta je pamet jednog slova, sekta je čovjek jedne knjige. Nepismenjaci su nerazmjerno manje opasni od sektaša. Analfabeti mogu planuti kao vulkan i ugasiti se, ali derviši su trajno razorno opasni." (1967.)
lupiga
